Je li najnovije unutarstranačko „pucanje“ i početak kraja SDA?

Da etnonacionalisti funkcioniraju na matrici priča o nacionalnoj neravnopravnosti i okrivljivanju za to drugih nije nikakva novina. Uostalom, bez te priče ne prođe ni jedan dan.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Ovih dana to, recimo, učini i formalni predsjednik Federacije, Bog me ubio ako mu se imena mogu sjetiti – a to, iskreno, ni nije važno jer njegovo ime i prezime za procese u ovom dijelu zemlje ionako ništa ne znače. Ali, čim mu je šef dao zeleno svijetlo – jer, jedno vrijeme mu je bilo zabranjeno čak i istupanje u javnosti – čovjek se požali kako vlasti nisu osigurale „da mladi ljudi ne odlaze iz FBiH“, da se, oni koji je čine, o mnogim pitanjima i inače teško dogovaraju, da vlada „funkcionira formalno, parlament donosi zakone“, ali da o mnogim ključnim pitanjima oko kojih su se dogovarali na početku mandata tapkaju u mjestu.
Nije da se s tim i sam ne slažem. Naprotiv. Ali, nije to slučaj samo u ovom mandatu nego od prvih poslijeratnih izbora do danas – i uvijek kada su partneri u vlasti bile dvije etnonacionalističke, uz to i dobrim dijelom kriminalne skupine. No, zanimljivo je gdje tzv. predsjednik vidi razlog svemu tome. U, kako reče, Izbornom zakonu – jer, postojeći je, kao eto, uzrok nikakvog ekonomskog rasta, zabrinjavajućeg gospodarskog stanja, činjenice da su fondovi na izdisaju. A sve to će se izmijeniti, nestati će, zamislite, problemi u funkcioniranju kada se on izmijeni – i kada se usvoji koncept teritorijalne reorganizacija HDZ-a.
Kamo sreće da je tako. Nažalost, nije. No, ne igra na tu vrstu demagogije samo siroti predsjednik. Jer, za njom poseže i hadezeov bošnjački dvojnik, Izetbegovićev ešalon „zaštitnika“ bošnjačkih interesa – uz dodatak da odgovornost za sve loše on skida sa sebe i prevaljuje na druge, u Federaciji na HDZ prije svega. Ali, za razliku od „boraca za hrvatsku slobodu“, čiji brod je, barem za sada, relativno stabilan, turbulencije u SDA ozbiljno prijete njezinoj stabilnosti. Za dio analitičara bosanskohercegovačke političke zbilje, recimo, isključiti ne treba kako bi one mogle biti početak njezina definitivnog kraja. Koliko su, međutim, takva predviđanja i utemeljena?

Nije nikakva tajna, i taj sam sud izrekao na stotine puta do sada, da je SDA svoj život otpočela kao pokret. A to, krajnje pojednostavljeno, znači da su mu pri formiranju krvna zrnca bila sve a politički program baš ništa. I kao takva, u sebi je od starta imala najmanje dvije političke filozofije, jednu narodnjačku i jednu ekstremno nacionalističku – u kojoj je, uz ultranacionaliste, svoje mjesto našao sav kriminalni milje, koji se ne pali ni na narod ni na državu nego samo i jedino na kriminalno-koruptivne devrove. A sve ostalo, pa i priča o interesima naroda, samo je najobičniji instrument tih i takvih devrova i projekata.
Stoga je od samog starta bilo izvjesno da to ne može do vijeka – i da jednom mora pući. U dosadašnjoj povijesti SDA takvih je naznaka bilo u više navrata – i svaki put su se one manifestirale i na osipanju dijela biračkog joj tijela. No, nikada do sada to nije imalo i logičan završetak – kraj vijeka pokreta i samostalan život dviju ili više ideoloških grupacija koje se je unutar njega od samog starta ionako dalo prepoznati.

Osobno sam – kao, uostalom, i mnogi koji prate procese na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni – očekivao da bi se takav rasplet mogao dogoditi u vrijeme utrke za lidersku poziciju između Tihića i Izetbegovića. Jer, ruku na srce, oni su u to vrijeme slovili za personifikacije dviju apostrofiranih, i međusobno nepomirljivih političkih opcija u jednoj te istoj partiji. Nažalost, to se nije dogodilo. Zašto?

Razloge, po svemu sudeći, treba tražiti u barem dva detalja. Prvi je, nema dvojbe, u vezi s njezinim tadašnjim liderom Sulejmanom Tihićem. Kao pobjedniku na unutarstranačkim izborima, bila su mu širom otvorena vrata da stranku provjetri – i od ideoloških radikala i od s njima umreženog kriminalnog miljea. No, on to nije učinio. Zašto? Vrag bi ga znao. No, ne treba isključiti ni mogućnost kako se razlog krije u činjenici da se time ne bi moglo zaobići ni prvog iz tog svijeta – sina „utemeljitelja“, prema kojemu je imao veliko poštovanje.

Na definitivan partijski obračun, a zarad profiliranja SDA kao istinske pučke stranke, Tihić nije bio spreman ni zato jer bi – a na to su upozorili i rezultati izbora za stranačkog šefa – on značio gotovo pa prepolovljavanje snage stranke kojoj je na čelu. A to bi, onda, moglo pokrenuti i procese negativne reakcije prema vlastitoj mu partijskoj politici. I stoga je unutarnjem provjetravanju pretpostavio logiku nerazumnog kompromisa – da se, umjesto za carski rez, opredijeli za izbor potučenog sina „utemeljitelja“ za vlastitog zamjenika. A time je, zapravo, odgodio ono što je bilo za očekivati, eliminaciju ultranacionalista i s njima umrežene kriminalne družine – i profiliranje SDA kao evropske pučke stranke dakako.

Na unutarstranački obračun, međutim, nije bio spreman ni sin „utemeljitelja“. Dapače, u uvjetima pružene mu ruke opredijelio se za taktiku čekanja u zasjedi, uvjeren kako bi ga ona mogla dovesti do trona – i kako bi time ideologiju čitave partije bio u prilici profilirati prema vlastitom ideološkom obrascu. Ne treba, doduše, isključiti ni mogućnost kako ga, da se za radikalni scenarij razlaza i odlučio, jedan dio sljedbenika mu ne bi pratio. Jer, to bi za njih značilo gubljenje i partijskih i državnih jasala na koje su navikli – i rizik da bi u budućnosti za život morali zarađivati temeljem vlastitih kompetencija. A one, očito, i nisu jača strana životne im priče.

Hoće li do pucanja po šavovima doći u bližoj budućnosti? Puno je onih koji u takvu mogućnost vjeruju. Uostalom, značajan dio uglednih članova ove partije već joj je okrenuo leđa. Sve je, zapravo, započelo s posljednjim lokalnim izborima, na kojima partijske naloge nisu spremni bili izvršiti neki od dugogodišnjih članova SDA. Naprotiv, na izbore iziđoše kao nezavisni kandidati i svojoj dojučerašnjoj partiji uzeše mjesta koja su smatrana njezinim utvrdama – Zenicu i Vitez, pa Stari grad Sarajevo, i da ne nabrajam.

Istodobno, jačao je otpor i unutar stranke same. I to, ne bilo kakav, nego otpor onih koji su dio stranačke reprezentacije na samom vrhu piramide zakonodavne vlasti BiH – a i inače u javnosti prepoznatljivije stranačke ličnosti. Zahvaljujući njima, u Zastupničkom domu državnoga parlamenta izgubljena je parlamentarna većina – a zeleno svijetlo nije dobio ni Zakon o akcizama kojega je SDA žestoko gurala.

Stranački „otpadnici“ najavljuju i nove akcije. Odmetnuti parlamentarci, tako, u državnom parlamentu formiraše vlastiti parlamentarni klub – Nezavisni blok. Ovih dana, potom, tako barem pročitah, nezavisni gradonačelnici i načelnici, mahom bivši članovi SDA, u Sarajevu upriličiše razgovor s onima koji dijele njihovo uvjerenje kako je krajnje vrijeme za organizirano suprotstavljanje postojećem stanju društvenog i političkog beznađa. A u razgovoru su, ako je gradonačelniku Zenice vjerovati, sudjelovali čak i predsjednici nekih političkih partija – i to, što je još zanimljivije, iz oba entiteta. I, kako gradonačelnik izjavi, jedinstven je stav „da je dosta svađe“, da se ovdje „stoljećima skupa živjelo“, da su svi podržali „stabilnu, normalnu, BiH ravnopravnih naroda i građana“, da ih zanima „evropski put radi evropskih vrijednosti“ – i da će na tim zajedničkim opredjeljenjima nastaviti raditi i u vremenu koje slijedi.

Nezavisni blok se, ako je temeljem toga suditi, već danas priprema za parlamentarne izbore do kojih je još godina i pol. A na njima će, ako dobro razumjeh, imati i svoga kandidata za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Nije, prema tome, upitno da će SDA izgubiti dio svojih tradicionalnih birača. I da će ih za sobom povući Šepić, Kasumović, Ahmetović, Babić, Sokolović, ini.

No, i dalje ostaju pitanja. Znači li, recimo, najnovije okretanje leđa i udarac od kojeg se SDA ne može oporaviti? Kako vrijeme odmiče, najiskrenije – sve manje. Da su to učinili prije godinu dana, kada su svoje neslaganje s partijskim vrhom i obznanili, takav bi scenarij bio moguć. No, oni su taktizirali vjerujući da će time ojačati svoju unutarstranačku poziciju. A to im je, suprotno vlastitim im procjenama, učinkovitost iz dana u dan razvodnjavalo.

Problem je, potom, u nedostatku njihove homogenosti i danas. Na samom startu, uostalom, iz kolone ispade jedan od kolovođa unutarstranačkog talasanja. Njegova stranačka organizacija, ako dobro razumjeh, otkloni mogućnost da i sama okrene leđa sarajevskoj centrali – i da slijedi svoga lokalnog „hadžiju“. No, dojam je kako se pred tim povio i on sam. Da nije tako, ne vjerujem da bi tešanjski esdeaovci od centrale tražili da njihovom „hadžiji“ anulira ranije dodijeljeni „žuti karton“. Što je centrala dočekala kao „kec na deset“ – jer, to je najsigurniji način da se diverzantska grupa iznutra razbije. I razbijena je, budući je Mehmedović ostao izvan novoformiranog kluba, a pošteđen je i isključenja iz partije, koje zadesi ostatak četveročlane „bande“. Iako, optužbe koje su na račun vlastite partije izricali oni u odnosu na njegove liče na mačji kašalj. Jer, iskreno, ne sjećam se da su toliko žestoke na račun „zaštitnice“ bošnjaštva u zadnjih godinu dana uspjeli uputiti i njezini najžešći kritičari.
Oštrica „otpadnika“ je, drugim riječima, i to zbog unutarnje izdaje, otupljena u samom startu. A to bi moglo imati utjecaja i na procese unutar njih samih. No, to nije sve. Jer, odvajanje od vlastite partije ni ovaj put nije slijedilo logiku ideološkog razlikovanja u odnosu na nju. Šepić i Ahmetović, slažem se, pripadaju evropskoj narodnosnoj orijentaciji. Ali, što bi s njima imao raditi i njihov današnji suborac iz Konjica? Ili neki drugi također? Ruku na srce, ništa – jer, stranačkim radikalima su, i Sokolović i njemu slični, puno bliži nego njima. I sutra mogu jedino biti razlog novih neprincipijelnih kompromisa, a i novih potresa.

Pucanje po šavovima SDA je, da zaključim, i ovaj put privremeno odgođeno. Iako, bude li tako, na najvećem gubitku bi mogla biti BiH. Jer, bez unutarnjeg raslojavanja, bez otklona evropejaca od kriminalaca i islamističkih radikala, ova bi stranka mogla nastaviti s logikom koju je gurala i sve ove godine – zadnjih nekoliko posebice. A s njom, cijenu će platiti država. Bosna i Hercegovina. Jer, u tom slučaju bi je moglo biti manje nego i danas.

neznase.ba