Ivo Lučić: Što nije rečeno o presušivanju Jablaničkog jezera?

Argumenti korišteni i na jednoj i drugoj strani uzimani su nasumce, a prava pitanja gotovo nisu ni dirnuta

Autor Dr. Ivo Lučić, ekolog i stručnjak za krš

Potpuno neočekivano, proteklih desetak dana Jablaničko jezero ušlo je u središte javne pažnje. U jednom trenutku, gotovo da nije bilo portala, novina ili televizije koja nije htjela imati vijest ili temu o Jablaničkom jezeru. Najprije se 31. siječnja pojavio u jednom kratkom, običnom, iz sadašnje perspektive bi se možda moglo reći gotovo izazivački naivnom tekstu:

Bosna i Hercegovina je jedna od vodećih zemalja po količini i čistoći vode, a veliki dio tih voda su vještačka jezera nastala izgradnjom brana na uskim koritima rijeka. Jedno od njih je i Jablaničko jezero, vještačka hidroakumulacija na rijeci Neretvi. Prostire se od Jablanice do Konjica u sjevero-istočnom pravcu, i od Jablanice u sjevero-zapadnom pravcu do južnih dijelova općine Prozor-Rama. Brana, visine 80 metara, čini da ovo jezero ima maksimalnu dužinu oko 30 km, površinu od 1.440 hektara, a zapremina mu je oko 290 hml pri maksimalnoj ispunjenosti. Najveća dubina mu je 80 metara, a oscilacije vodostaja su i do 25 m. Usljed slabijih padavina i slabijeg dotoka vode, ova kao i sve slične akumulacije, u naglom su opadanju vodostaja zbog proizvodnje električne energije.

Na većem dijelu portala pratile su ga snimke iz zraka koje su imale više revijalnu namjenu, također većinom s neutralnim naslovima kao: “jezero se povuklo”, “jezero ostalo bez vode”, neki su ga tumačili kao “fascinantni prizor”. Manji broj medija otpočetka je dramatizirao sliku jezera koja se, nekoliko dana potom, izokrenula u oštru okolišnu kritiku, te je dominirala u predstavljanju te pojave. Najjači odjek i najveći argument izazvala je tvrdnja da se radi o ekološkoj katastrofi. Ova ocjena ne ostavlja puno ljudi na miru. Ekološka katastrofa nije nešto što se tiče samo okolišno osjetljivih ljudi, nego egzistencijalno dotiče svakoga od nas. Doista, to je bilo? Ili je sezona kiselih krastavaca krenula i za vrijeme zimskih odmora? Zato ćemo promotriti neke od tih ocjena, analizirati neke osnovne pojmove: kakvo je (bilo) prirodno stanje Neretve na kojoj je nastalo Jablaničko jezero, po čemu je nešto ekološko, kakva je priroda Jablaničkog jezera, i što se ovdje doista dogodilo.

Prirodna / ekološka strana problema

Za početak podsjetit ćemo kakva je Neretva doista u prirodnom stanju bila. Za to koristimo nešto skraćen opis Neretve etnologa Vejsila Ćurčića, kojeg je objavio između 1913. i 1915. u Glasniku Zemaljskog muzeja. Ovdje ćemo se fokusirati na dijelove u kojima opisuje hidrografiju Neretve i mriješćenje glavatica u Glavatičevu.

____________

Opis rijeke

Glava Neretve nalazi se u brdu Pušini (Gredelj) u visini oko 1360 m. Vrelo joj je usred same bukove šume i vrlo maleno, a voda izbija između kamenja i zemlje. Oko glavnoga vrela pišti voda sa svih strana i sakupljajući se u tankim potočićima, obara se niza stranu, da se konačno sabere u zajedničkom koritu – Neretvi. Sve do njezine pritočice Pridvoričkog vrela, može se ljeti skoro svuda preko nje u obući preći. Dovde strane doline nijesu tako jako strmenite, njezino je korito prostrano, plitko i puno šljunka. Ali već od Pridvoričkog vrela pa na niže ulazi ona među, mjestimice, neprohodne klisure, gdje joj se korito jako suzuje, a tu ima i dubokih mjesta i manjih bukova. Nešto poviše Uloga ostavlja ona taj prvi svoj tjesnac i izlazi u malo širu dolinu, ali već jedan sat ispod Uloga, ulazi Neretva ponovo među neprohodne, mjestimice vertikalne klisure, “proplavi”. Ovdje je Neretva izdubila svoje korito u krečnjaku, po Cvijiću sa 600-800 m visokim stranama. Tu ona pravi veliku neprohodnu okuku, a pod Treskavcem, uz selo Ljusiće, nekih 6 km od Uloga niz vodu nalazi se od prilike do 4 m visoki slap.

Odavle od prilike t. j. od Dônjeg Krupca s desne strane Neretve, a s lijeve od kraj sela Žrvnja pa do vrela, nazivlje narod njezinu dolinu Borčem. S lijeve strane ispod Uloga utječe u Neretvu Jezernica, koja otječe iz Jezera ispod Crvnja. Probijajući se s mukom kroz klisure ulazi Neretva ispod sela Janjine u nešto širu kotlinu, koju je ižlijebila u bijelom trošljivcu, ili kako tamošnji narod veli borovnjaku (jer bor, Pinus nigra, najvoli ovaj kamen i borovnjaču zemlju). U Konjicu i na Borcima vele mu i pržinovac, dolomitu. Ispod sela Ribara suzuje se opet jako dolina Neretve, gdje je prosjekla duboko korito u krečnjaku. Kroz te klisure lomi se ona u brzicama s pjenušanjem i hukom. Ovdje se nalazi i preko 30 m visoki slap, niz kojeg se obara Šištica, otoka Boračkog jezera, u Neretvu.

Kod Špiljana ostavlja Neretva gornji tjesnac i protiče od Konjica, od župske puno širom kotlinom, onom velikom okukom između Konjica i Rame, koju ispunjava Prenj. Od Rame počinje velika Neretvina probojnica između Prenja i Čvrsnice. Opisujući ovu probojnicu veli Cvijić, da je ona najbolji predstavnik kanjonskih dolina na Balkanskom Poluostrvu. Duboka je 800, 1000 do 1200 m, vrlo strmih strana u gornjim dijelovima, naročito između Plase i Glogova. Slojevi bjeličastog pjeskovitog dolomita su skoro horizontalni te mjestimice kao zidovi izgledaju. Jablanica je jedina ravan u cijeloj ovoj probojnici. Odavle do Gapine Luke je najuži i najdublji dio Neretvine probojnice, gdjegdje same 3-4 m široka.

Od pritoke Rame Neretva je znatno obilatija vodom. Vanredne je brzine, puna pećina i oburvatih stijena, o koje voda udara velikom snagom i razbivši se na njima pravi bukove, pjenuša i hučna je. Prva veća kotlina je Bijelo polje na lijevoj strani ispod Veleža, a još veća i uopće najrasprotranjenija u nizu kotlina oko Neretve je polje Bišće ispod Mostara.

Dno je ovih kotlina sastavljeno je većim dijelom iz konglomerata, kroz kojeg je Neretva ižlijebila svoje korito. Ono je svuda prilično duboko i suženo. Poradi neprestanog potkopavanja na mnogim su se mjestima sve do ispod Mostara oburvale ogromne stijene konglomerata, koje i u samoj ovoj ravni čine bukove i voda pjenuša. Bezbroj pećina i dubokih virova ima svuda ovuda u njezinom koritu. Od ušća Bune pa do Čapljine suzila se je opet donekle Neretvina dolina, ali nema kanjona. Korito joj je prostrano i nije tako duboko ukopano, kao kroz gornja polja, nema pećina, a voda otječe sasvijem normalno, bez bukova. Ispod Čapljine ulazi Neretva u velike nizine, koje više ne ostavlja sve do njezinog ušća u more.

Mriješćenje glavatice

Župa je, tako se zove kraj od velike okuke Neretvine iznad Janjine pa do tjesnaca ispod sela Ribara, upravo klasično mjesto za glavaticu. Ta i glavno mjesto u Župi dobilo je svoje ime po ovoj glavatici: Glavatičevo. Lanjske godine brojeno je u Župi do 600 mrijestova. Glavatica izlazi u župu, da se mrijesti. U dotičnom kraju bira glavatica najprikladnija mjesta, a to su gazovi, t. j. gdje se voda prelijeva iz jednog vira u drugi, ili bježi kraju na pličinu, ali uvijek na takva mjesta, gdje je pijesak i voda malo brzâ. Ako riba bježi u dublju vodu da mrijesti, gataju, da će voda biti plića, a ako mrijesti na plićoj vodi, nadaju se vodi. U Konjicu vele da glavatice prolaze tuda na mrijest, kad ovce slaze s planine ili kada lišće pada. U Župi vele, što niže niz vodu, to sve prije mrijesti, i da se od Košute pa do Bjelimića najkasnije mrijesti, i to od 15. decembra do 15. januara, obično od katoličkog Nikolja-dne do Jovana-dne; do 15. januara prođu obično svi mrijestovi.

Na prikladnim mjestima bude puno ribe, da se sve crni. Osobito kad je mjesečina, pa se čovjek popne malo na više,vidi se u vodi upravo kao sjena. Po danu dolazi glavatica na mrijesti samo kad je oblačno i snijeg pada i kad je voda sijera – nije mutna a nije bistra. Inače dolazi ona u prvi akšam pa do u gluho doba. Ona radi po sat po dva, onda ide loviti, ali pred zoru na dva sata mora opet doći na mrijest. Ženska, tamo joj reknu “ikra”, izvrne se na leđa, malo legne napokoso, a krilima i najviše repom razmeće pijesak na stranu, a voda joj pri tom pomaže, jer je malo pobrza pa joj pijesak kurla. Prvu noć iskopa prilično velik trap, oko jedan metar veličine i do 50 cm dubine – načini taslak (oblik). Ako ne begeniše mjesto, t. j. ako udari na pličinu pa joj je tvrdo, ona se premjesti. Ali obično poznaje svoja mrijestilišta. Drugu, treću i četvrtu noć nastavi na one od prve noći, ali opet isto tako veliko, samo što pri četvrtom završi, svede na šiljak, dok su ostali na završku zaokruženi. Raspoznaje se sasma dobro, koliko koju noć iskopa. Kad kopa drugu noć, ona zaravnava onaj trap od prve noći i na koncu cijeli trap zaravna samo se unaokolo crni.

Ikra nije nikad sama pri tom poslu, već ima uvijek uza se sapora, a nađu se i po dva tri druga takmaca. Koji je najjači, taj razgoni one slabije, a oni opet ko pomamni lete na mrijest. Ikra stoji naprijed a sapor za njom otraga do repa. Kad ona zakopa, sapor dođe i nanese se po mrijestu spored njom i zamliječi; onda se opet izmakne niže ikre i razgoni ako se je opet u blizini pojavio koji takmac.

____________
Ova lijepa detaljna slika opisana pomalo arhaičkim jezikom, prikazuje pravu izvornu Neretvu. To je planinska rijeka, brza, bistra, hladna, prozirna i zasićena kisikom; većim dijelom tekla je po kamenitom tlu, između odvaljenih blokova, zimi sjenovitom kanjonima, te dijelom širim dolinama. To su njezina osnovna ekološka obilježja.

A kakva je danas Neretva? Od gornjeg toga do Mostara, ostalo je vrlo malo njezinih dionica koje bi Ćurčić prepoznao. Uglavnom, napravljeno je pet hidroakumulacija, uskoro će i šesta, pa od Konjica do Mostara nema prirodnog toka, nego su jezerske terase nalegle jedna na drugu.

Jablaničko jezero je jedno od njih. Kakav je ono sustav? U svemu suprotan izvornoj Neretvi: umjetna akumulacija, stajaća voda, duboka i do 80 metara, s muljevitim dnom. Ljeti se može zagrijati i više od 25 stupnjeva. Ovisno o potrošnji vode za energetiku, može mijenjati razinu više od metar dnevno. Jezersku vodu naseljava drugi sastav planktona, na njemu raste i razvija se druga krupnija fauna. Glavatica i ostale autentične vrste riba, koje ovdje dolaze stotinama tisuća godina na mriješećenje, više nemaju pristupa.

Što je ekologija? Iako to nije sasvim egzaktan odgovor, najlakše ju je razumjeti kao “tradiciju” prirode staru stotinama tisuća i milijunima godina. Ekologija se u širim krugovima često koristi da bi se prikazalo nešto prirodno lijepo, pa se onda i tehnička uređenja krajolika nazivaju ekološkim. Ekološko nije nužno lijepo, nego specifični oblici koji su se ondje razvili i odnosi koje su međusobno uspostavili.

Stoga, ekološka katastrofa bila bi uništavanje ekoloških sustava ljudskim djelovanjem, tj. narušavanje odnosa u nekoj živoj zajednici i dovođenje nekog ekološkog sustava u stanje neravnoteže. Tako, klasična ekološka katastrofa bi bila fizička promjena nekog prirodnog krajolika koja bi bitno izmijenila uvjete života ili zagađenje nekog prirodnog jezera zbog kojeg bi bio uništen njegov živi svijet.

Ekološka katastrofa nije uništenje nekog sustava koji je djelo ljudskih ruku. Ovisno o tome za koju je svrhu napravljen taj sustav, takav sustav može pretrpjeti štetu, gospodarsku, turističku, vodoprivrednu…. Uništenje kultura, hortikulturnih poput parkova, znanstvenih poput botaničkih vrtova ili gospodarskih poput voćnjaka, ima prvenstveno krajobraznu, znanstvenu ili gospodarsku štetu, dok je ekološka šteta tu praktično beznačajna.

Isušivanje Jablaničkog jezera, kao i isušivanjem susjedne Hidroakumulacije Grabovica prije 12 godina, na koju se nitko nije ni osvrnuo, svakako nije ekološka katastrofa. To ne znači da nisu narušeni uvjeti života velikog broja organizama, možda i do potpunog uništenja tih organizama, ali oni su i tako ovdje naseljeni baš zato da u jednom trenutku budu smaknuti. Sva suvremena proizvodnja hrane počiva na tome. Godišnje se u srednjoj i sjevernoj Bosni uzgoji i zakolje 25 milijuna utovljenih pilića. Naravno da je potrebno uzgajati životinje za hranu, ali pri tome se ne vodi nimalo računa o nepotrebnom mučenju, koje nipošto ne opravda tu osnovnu potrebu, a posebno kad znamo da se trećina hrane u svijetu baca.

Kod nas krška polja redovito plave i presušuju. Kad plave, to se događa naglo i znaju poplaviti brojne kulture, što izaziva štetu, ali to nije ekološka katastrofa. Kad se voda povlači, u zaostalim vodenim površinama, koja se na kraju svedu na male lokve, zna ostati na tisuće primjeraka riba, koja ondje ugibaju. Za koji dan lokvanj će posve presušiti, ribe će se raspadati uz nesnosni smrad i ondje će se okupljati brojne životinje koje dolaze u hranidbenom lancu. Premda se pojava doima okrutnom, ona je sasvim prirodna i dio razvoja odnosa u okolišu koji traju milijunima godina i na kojima je izgrađena ekološka ravnoteža.

Prava i nedvojbena ekološka katastrofa bila je izgradnja Jablaničkog jezera. Gdje je danas izvorna ekološka slika rijeke? Kada se govori o ekološkoj katastrofi, treba na prvom mjestu misliti o glavatici, toj čudesnoj prirodnoj pojavi. No, dok naši “ekolozi” ostaju gluhi na sudbinu te vrijedne i potpuno autentične ribe glavatice, ali spominju ekološku katastrofu zbog nekakvog uzgojenog smuđa, za glavaticu se na našim preostalim očuvanim tokovima bore austrijske i njemačke udruge.

Upotrebna i industrijska strana problema

Jablaničko jezero nastalo je 1954. godine. Bilo je prvo veliko poslijeratno jezero, i imalo je veliku gospodarsku i industrijsku važnost, ali i ogroman simbolički značaj. U zemlji je do tada izostala modernizacija, stanovništvo je mahom bilo poljoprivredno, nepismeno, loših higijenskih standarda i velike smrtnosti djece. Elektrifikacija je bila neumitna sastavnica razvoja bilo koje vrste.

Pri tome, nije se baš vodilo računa da se što je moguće više očuva naslijeđe zajednice. Da bi dobila korisnu zapreminu bazena od 200 milijuna kubičnih metara, iseljeno je – protjerano! –320 brojčano velikih domaćinstava između Konjica i Jablanice. Oduzeto im je 1000 ha vrlo plodnih površina, koje čine 70 posto ukupne površine akumulacijskog bazena. To je naprosto smoždilo tradicijsku zajednicu kojoj joj je zemlja imala višestruka značenja: bila joj je izvor hrane, središte svijeta oko kojeg se sve vrtjelo i ljudi su zemlju smatrali svetinjom. Njihovim preseljenjem uništeni su socijalni, kulturni i demografski kapitali lokalne zajednice, potopljene kuće, groblja i kulturni spomenici. Mi više ne dijelimo osjećanost i egzistencijalnu poziciju članova te zajednice i vjerojatno to ne možemo više razumjeti.

Također, bilo je to vrijeme skromnog znanja, još skromnijih demokratskih prilika, kad su se ovakvi projekti rado koristili kao oblik kontrole pa i obračuna s mnogobrojnijim političkim neprijateljem, koji se tada dosta široko shvaćao.

Jablaničko jezero nije samo. Dogodilo se u ono i u Rami, sjeverno od Bileće i na brojnim drugim mjestima. Na Balkanu je planirano još više od 700 velikih i malih brana. Popovo polje i sada svake druge godine plavi, iako su 1965. kazali: nikad više.

S vremenom, tom tehničkom objektu golemih dimenzija ljudi moraju dati neko značenje i na neki način ga učiniti dijelom svoga svijeta. Mnogi ljudi su imali s njim lijepa iskustva i postupno se izgradila jedna nova povijest. No, ono je uvijek na prvom mjestu bilo i ostalo industrijski objekt, namijenjen za proizvodnju struje. Njegova prava priroda pokazala se i u ovoj relativno izvanrednoj situaciji. Sve ostalo su ukrasne priče.

Ovdje nije namjera zanijekati mnoge pozitivne strane koje je ono donijelo, no o tome je jednostrano govoreno na mnogim mjestima. Iz današnje perspektive je najvažnije da je to bilo doba kad je BiH i Jugoslavija zakoračila u industrijsku eru. Danas vlada postindustrijska, ekološka era, kad vrijede bitno drukčija pravila upotrebe prirode.

Politička strana problema

Gotovo ništa od toga nije rečeno u brojnim tekstovima koji su se zadnjih dana pojavili o presušivanju Jablaničkog jezera. Argumenti korišteni i na jednoj i drugoj strani uzimani su nasumce, a prava pitanja gotovo nisu ni dirnuta. Za samo šezdesetak godina do te je mjere zaboravljeno prirodno stanje Neretve, da su se svi prilično lijepo uklopili u metaforu Platonove pećine. Ljudi, zašto se neka sela zovu Glavatičevo, Ribari…?

U toj Platonovoj pećini se kaže da mnoge rijeke u BiH beskorisno teku i da ćemo, ako ne napravimo još stotinu brana, biti gladni kruha. BiH izvozi struju i uništava svoju jedinstvenu prirodu, a građani je skupo plaćaju i ostaju bez svojih najznačajnijih prirodnih vrijednosti. Oni koji su protjerani s te zemlje nemaju nikakvu rentu, a onu koju dobivaju općine, uglavnom troše stranačke klike po svojim kriterijima.

Elektroprivredna poduzeća, koja su uz telekomunikacijska najprofitabilnije tvrtke u zemlji, stvarni su temelji nacionalnih (para)državnosti u BiH i blagajne iz kojih političari uzimaju kad im treba.

Pri tome, te elektroprivrede posluju uz velike gubitke energije i uništavaju prirodu koja je temeljni resurs opstanka. Samo u distribucijskoj mreži BiH gubici su neke godine iznosili više od 1,3 tisuća GWh, što je otprilike bila godišnja proizvodnja hidroelektrana Jablanica, Grabovica i Salakovac zajedno! Ne računajući gubitke i neracionalne potrošnje u domaćinstvima, za grijanje kuća, itd.

Primjerice, brane na Neretvi omogućile su pogibeljno zaslanjenje Donje Neretve, dok su u Jajcu oslabile proces stvaranja sedre što je razorilo vodopad – ponos cijele Bosne i Hercegovine. Na njegovom mjestu danas imamo betonsku protezu kojom se, kao dobrotvor, diči JP HEHB.

BiH i danas snažno forsira termoelektrane, fosilna goriva koja su neke zemlje u Europi u narednih nekoliko desetljeća potpuno prekrižile. Te zemlje oživljavaju duh naprednih europskih direktiva i zakona koji promoviraju niskougljično gospodarstvo i povratak voda u prirodno stanje, što znači i razgradnju svih brana. U skladu s takvim zakonima, pravu i stalnu ekološku katastrofu provode vlasti u zemlji. Ali ne bi to mogle da im ne pomažemo i mi iz medija.

Prometej.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here