Iskrena ispovijest Kakanjca nakon godinu dana života u Njemačkoj

Veliki broj građana BiH zbog poznate situacije u državi i nebrige vlasti posebno za mlade sve više se odlučuju na život u inostranstvu. Najčešće mladi iz BiH odlaze u Njemačku, gdje mnogo lakše nego u BiH uspijevaju živjeti normalan život. Jedan od njih je i Boris Franjić, diplomirani ekonomista iz Kaknja, koji već godinu dana živi i radi u Stuttgartu.

Na Facebooku je podijelio svoja pozitivna i negativna iskustva, a njegov post prenosimo u cijelosti:

Danas je tačno godinu dana kako sam se preselio u Stuttgart.

Prekratko je to vrijeme da bi se napravilo bilo šta veliko, a ipak sasvim dovoljno vrijeme da se ucrta trasa za sigurnu i bezbrižnu budućnost.

Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem. Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći.

Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak a ne u Njemačku.

Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom šutio znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka.

Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle posljednji put i ne bi te pustili do ujutro… Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži.

E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj.

E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mučneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovdje ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar 9 života kako bi petinu od njih iskoristio.

Nije do vremena, nego je do mogućnosti.

U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti.
Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama bosancima neko može ponuditi.

Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu. Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lijepo i novo neko prosječno auto, putovanje ljeti 3 sedmice na Majorku, zimi na 2 sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi ko’ nekad u Jugoslaviji.

Što se tiče njemaca, tu su iskustva različita.

Ono što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi njemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao.

E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negdje oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u Mercedesu, Porscheu i Boschu ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.

Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti.

I sve je to ok, al onda na red dođe ljubav prema domovini. Sve te nešto dole opet vuče.
Iako si stekao već ovdje puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio.

Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumiješ.

Kad već dođeš u Bosnu nakon 3 sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku.
Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja.

I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi.

I kad bih to uradio…pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.

Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča.

E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku.

Ko će ostati dole živjeti? Ostat će neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu vidio prosperitetnom.

Nažalost!!!, napisao je Boris na Facebooku.

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here