Ignoriranje šutnjom, ignoriranje bijesom

Temeljna poruka naših vjera izražena je u pozivu: »Ne bojte se!«. Vjerni tom pozivu, apeliramo da se hijerarhijski predvodnici naših vjerskih zajednica i crkava klone bilo kakvog povezivanja vjere i religije sa širenjem nacionalističke netrpeljivosti, mržnje i straha od drugih. Istodobno, ističemo osobnu odgovornost svakog od nas u izgradnji kulture pozitivnog mira, koji je mnogo više od pukog odsustva rata, u vlastitim užim i širim zajednicama. – Citirana rečenica dio je proglasa međunarodne interreligijske konferencije »Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije«, održanoj prošlog vikenda u Lužnici pored Zagreba. Skup je organizirala vjersko-građanska inicijativa »Vjernici za mir«, a sudjelovalo je, uz inozemne goste, više od sedamdeset muslimanskih i kršćanskih vjernika različitih denominacija iz Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova i Makedonije.

Autor: Boris Pavelić

»Mi, vjernice i vjernici za mir, opažamo u svojim sredinama, vjerskim i društvenim zajednicama, porast netrpeljivosti, isključivosti, mržnje jednih prema drugima, drugim narodima, religijama, kao i prema strancima u liku izbjeglica. Nacionalizam i ksenofobija su dva oblika nasilja koji se nerijetko opravdavaju pripadnošću religijskim zajednicama i vjerskom tradicijom, što se osobito tiče svih vjernika. Mi, sudionice i sudionici konferencije, želimo jedni drugima i čitavoj javnosti, glasno i jasno izreći svoje uvjerenje da je bilo kakvo opravdavanje ksenofobije i nacionalizma vjerskim razlozima ili religijskim tradicijama duboko neispravno i neprihvatljivo«, stoji u proglasu konferencije.

Utjecajni mediji taj su skup prešutjeli. Kao da je mir nešto što se samo po sebi razumije, i kao da je utjecaj religija – na ovome području naročito – nešto posve irelevantno, šutnjom su ignorirali važan i dobronamjeran skup, koji je progovorio o jednome od najvažnijih pitanja ovih država, ali i današnjeg svijeta: kako da vjernici prekinu kolo uzajamne mržnje, koje često vrte njihove vlastite religijske institucije, i prigrle izgradnju istinskoga mira? Tko zna zašto su mediji prešutjeli ta važna pitanja: možda zato što organizatori nisu utjecajna religijska imena, nego samozatajni građanski aktivisti bez religijske i svjetovne moći? Ili zato što je Hrvatska do te mjere natopljena službenom religijskom »istinom«, da se ni vijest o postojanju alternativnih glasova probiti ne može? Ma što bilo, ignoriranje šutnjom vrijednih i humanih poruka »Vjernika za mir«, svjedoči o stanju duhova u ovoj indiferentnoj, svjetonazorski lobotomiziranoj zemlji.

Jedna druga vrst ignoriranja, ignoriranje bijesom, prati ovih dana Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Uvjerljiva većina reakcija u Hrvatskoj, s obeshrabrujuće rijetkim izuzecima, ili su histerični pozivi na ideološko-nacionalnu mobilizaciju protiv navodne navale jugoslavenstva, ili političke i osobne diskvalifikacije, pa i prijetnje, potpisnicima dokumenta koji ne čini drugo doli – konstatira činjenice. Najdramatičniji izraz tog ignoriranja bijesom tekst je Davora Velnića, objavljen prošloga vikenda u subotnjem prilogu novina koje čitate. Taj napis nije nikakva žestoka polemika – da bar jest! – a kamoli argumentirani izraz neslaganja s deklaracijom. Ne; on je nepismeni izraz intelektualne zloće, šovinističkog resantimana i jedva suspregnutih prijetnji, koji nije smio stići dalje od koša za smeće. Društvena atmosfera koja dopušta da takva nakupina riječi može biti shvaćena kao legitiman glas o bilo kojem društvenom prijeporu, nezdrava je atmosfera – to je važno osvijestiti.

Hrvatska javnost posljednjih godina – bez sumnje pod utjecajem onoga medijskog užasa koji predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Saša Leković zove »medijima kanalizacije« – postaje sve više imuna na govor Velnićeva tipa, govor šovinistički, lišen ikakvih razumnih argumenata, govor vrijeđanja, stigmatiziranja, uvijenih prijetnji, razložnosti odbačene za volju buke i bijesa…

Kada i ako ovo društvo postane (iznova?) sposobno čuti poruke poput onih »Vjernika za mir« – da »ne posustanemo u neprestanom zauzimanju za mir i nenasilno suzbijanje nasilja, nacionalizma i ksenofobije« – te kada i ako shvati da govoru velnićevskog tipa u javnome prostoru ne smije biti mjesta, bit će to znak da kolektivno ozdravljenje otpočinje. Dotad, nećemo reći ništa nova ako kažemo da živimo u vremenu normalizacije nasilja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala neznase.ba.

Novi list