Ide li Božić u neke ustanove na lijevim obalama nacionalizma, ali pravim obalama srca?

Šta ti dođe Božić ove godine? Uvijek nasmijane radnice iz Nameksa na Trnu i onaj divni dečko što prodaje kolače u širokobriješkom Mepasu. Što Uni uvali džabe žeton za konjića u igraoni, iako mu redovno poruši sav inventar kafića. Božić je jedan Joško iz Trogira, ne znate ga vi, da znate i vama bi bio Božić majkemi, ljudeskara jedna. Sva ona lica na prosvjedu za pretučenog dječaka Milu, na kiši.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Zakonima palanke i kriminala unatoč, nada i vjera u bolje. U sretnije i pravednije, nepravdi unatoč. Božić mi je ove godine divan i težak, mnogo smo plakali kućile, u nevolji i bolesti, mnogo se držali skupa. Držali se za strica, kao za sidro. Držali se skupa, jer je to jedini način…da se ne ispustimo nikada, da nam ne ode, da ga ne izgubimo, našu najdobrodušniju i nasmijaniju figuru, bez koje bismo izgubljeni bili zauvijek. Božić je baba Lekuša. Devedeset tri godine silna katedrala od žene. Od božićnih zvončića priznajem tek oči Unine tete čuvalice Ive, tu zveketavu radost, oslonac kojem dijete ostavljaš najmirniji. Prosto ti nije jasno da ima mjesto đe rastu takvi ljudi ko ona. Božić je splitska Onkologija. Predivni, nagurani ćelavci pred vratima dr. Vrdoljaka.

Ide li Božić do onih koji nemaju ništa s njim, ali su Božić po definiciji svog srca? Ja ću vjerovati da jeste, jer mi je Božić ostao tamo na trijemu malene kuće u St.Louisu gdje nas je ljetos kako izgubljeni tumaramo susreo čika Mirsad, sjeo u svoje auto, odveo gdje smo trebali, izrezao iz sebe gostoljubivosti ko naranču, a da nas nikad ranije nije vidio. U St. Louisu živi nekoliko Božića koji hodaju. Ana, Elvir, Irma, Ermina.

Tegobne prošlosti i sudbine sad konačno sretnih lica. I onaj Adnan moj dragi, belaj ga odnio. Koliki je..on komotno može biti tri Božića, vako naslaganih jedan na drugome. Ostalo mi je Božića na njujorškom aerodromu u suzama gospođe Ljube iz Beograda, što nam je bila vodič puta po Americi. I gospođe Melite također, koja nas nije mogla ni ispratiti do pasoške kontrole od svojih suza. Čuj suza, pa znate se tek mjesec dana, hej levati, ne ide to tako danas. Džaba. Ima mi mnogo Božića od radosti u Zenici kod Hane, u Banja Luci kod onih dvojice slučajeva od Srđana i Slobe. I jedan veliki u Laktašima, u kući moje Vedrane, unikatne prijateljice, čudesne žene i majke dviju osamnaestogodišnjih bliznakinja, koja je ušetala na moju pjesničku večer, a naselila se trajno u moj život, koja je mlada kao i njezine kćerke, a razigrana kao moje dvogodišnje derle. A to moje derle, to je tek brbljavi šleper Božića na speedu. Svakodnevno izmišlja najluđe priče, likove, uloge, ima materinu sposobnost mašte, pa neka joj je Bog na pomoći.

Božić je moj prijatelj u Virovitici, jebeno mlad i beskrajno talentiran, njegova mala obitelj i naizgled krhka, a nenadmašno snažna supruga, što se ovih dana bore protiv najgoreg, a živeći samo od najljepših uspomena, brojeći njegov kraj. Ove su mi godine poseban Božić – Zagreb, Žepče i Livno. Hvala vam što jeste, za sve.

Ide li Božić u neke ustanove na lijevim obalama nacionalizma, ali pravim obalama srca? Ja ću vjerovati da jeste, jer ima Božića mnogo na jednom odjelu bolnice u mostarskom Južnom logoru, gdje su najdivnije doktorice i sestre, čiji te zagrljaji drže nadomak ponora neslućenih tuga. Da se ne otkineš razumom sasvim.

Ima na Humcu u Ljubuškom, jedan Božić imenom moje stare, neudane tetke Zdrave. Ima najmizerniju penziju, živi sama, a od nje je već odvojila, pripremila i umotala poklone za sve nas.

U Tuzli se moj Božić zove i ljubav. Dosmrtna.

A ovu fotografiju na Privalju u mrazu, na minus deset u inju i ledu uslikao je Tomo, a Tomo je prava raja, i da znaš kako je Privalj lijepo selo…posebno u zoru. Idite u lijepa sela kad god imate vremena. Udahnite im Božić u puste kamene kuće. Iz kojih odavno ne čuju se glasovi, ne gore svijeće, ne mirišu sarme. Jedna divna Martina koju ne poznavah ranije mi darovala cvijeće, eto onako usput. Da se nađe, kad zasmrdi stvarnost. Imam buket i umila sam se, neću se udavati opet životami, ako ste pomislili. Nažalost. 😀 Božić je vidiš i svakom onom tko me nema. Sopta nije bio te sreće.

Božić je kad pročitate svako moje poglupo slovo, vi poglupi Martini patetičari. (A lijepo su vam govorili, mogli ste u nešto kvalitetno utrošit vrijeme.) I kad se od vaših slova i života u inboksu isplačem ko stoka. Fala na svemu ovu godinu. Tešku i divnu i surovu. Ne znam hoće li naredna biti bolja, važno je da smo ovu preživjeli na nogama. I da naredne ima. Bez tradicionalnog smaka svijeta i to. To što smo imali po desetke malih, vanrednih, unutarnjih smakova u duši, ne mora znati nitko. Držite se, volim vas. <3

FB profil