Hrvatska patronizacija Bosne i Hercegovine

U pozadini fokusiranja Hrvatske na BiH je američki plan da se zemlju makne od ruskog i turskog upliva u okrilje EU i NATO-a.

Piše: Ivica Đikić

Nakon razdoblja međunarodne izolacije u drugoj polovici devedesetih godina, izolacije izazvane antidemokratskim i anticivilizacijskim pregnućima Franje Tuđmana, cjelokupna hrvatska vanjska politika od Tuđmanove smrti naovamo svodila se samo na jedno: ući u članstvo NATO-a i Europske unije.

Hrvatska je u NATO primljena 2009., a u punopravno članstvo EU 2013. godine, i otada ova zemlja, zapravo, nema razrađenu i prepoznatljivu vanjsku politiku, niti ima jasne prioritete u toj politici.

Sve je bilo prepušteno Bruxellesu, što je u jednoj mjeri neizbježno, i ad hoc reakcijama na zbivanja u zemljama regije, s tim da su se te reakcije nerijetko pretvarale u diplomatske, i ne samo diplomatske, incidente.

Andrej Plenković, novi predsjednik HDZ-a i novi hrvatski premijer, najavio je ovih dana otvaranje novog poglavlja u vanjskoj politici: “Vanjskopolitički prioritet broj jedan nove hrvatske Vlade bit će europski put Bosne i Hercegovine, funkcionalnost i kohezija BiH te zaštita ravnopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda.”

Sarajevo će, inače, biti destinacija prvog Plenkovićevog službenog posjeta.

Milanović: Prvo u EU, a potom usvajanje kriterija

Slično premijeru prošlog je tjedna u Bruxellesu govorila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, sukreatorica vanjske politike: “Bosni i Hercegovini treba pomoći ne samo u procesu reformi na putu u članstvo EU, nego i u uređenju države kako bi sva tri naroda, naravno u našem slučaju prvenstveno smo zainteresirani za poziciju hrvatskoga naroda, bili doista ravnopravni na cijelom teritoriju BiH.”

Pritom se požalila da se bosanskohercegovačke Hrvate “gura u poziciju nacionalne manjine”.

Slično govori i Davor Ivo Stier, novi ministar vanjskih i europskih poslova: “Na jugoistoku Europe prioritet hrvatske vanjske politike je europski put Bosne i Hercegovine. Mi ćemo se aktivno zauzimati za poštivanje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda, a što uključuje i hrvatski narod.”

Stier je glavni strateg hrvatskog vanjskopolitičkog fokusiranja na BiH i tamošnje Hrvate: još prije tri godine, on je, zajedno sa SDP-ovim europarlamentarcem Toninom Piculom, u okviru europskih institucija i u Sjedinjenim Državama pokrenuo lobiranje za uspostavu pune ravnopravnosti Hrvata u BiH.

Otprilike u isto vrijeme, tadašnji premijer Zoran Milanović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić počeli su zagovarati opciju posebnog, to jest olakšanog i ubrzanog puta Bosne i Hercegovine prema članstvu u EU, a Milanović je krajem svog premijerskog mandata 2015. godine, kao i u kampanji za parlamentarne izbore prije dva mjeseca, nedvosmisleno govorio da Bosna i Hercegovina, ovakva kakva sad jest, mora hitno biti primljena u Uniju, jer da je to jedino rješenje za stabilizaciju političkih prilika u zemlji.

Prema toj ideji, tek nakon prijema u članstvo, BiH bi se posvetila zakonskom i praktičnom usvajanju europskih kriterija. Milanovićeve riječi, međutim, nisu doživjele ozbiljniji odjek unutar EU.

Što je u pozadini ovako jednodušnog i otvorenog političkog fokusiranja Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu? Nema sumnje da se radi o američkom utjecaju i američkom planu da se Bosnu i Hercegovinu, kao politički i etnički najnestabilniju državu zapadnog Balkana, makne podalje od stvarnog ili potencijalnog ruskog i turskog upliva te da je se uvede u relativno sigurno i kontrolirano okrilje NATO-a i EU.

Hrvatska je, po svoj prilici, izabrana da bude glasnogovornica tog strateškog plana i da, zajedno s američkom diplomacijom, pokuša pridobiti saveznike unutar Unije.

Pokušaj ostvarivanja Tuđmanovih ciljeva

Patronizirajuća hrvatska inicijativa i zalaganje za poprečni put BiH prema europskim integracijama bili bi nagrađeni jačanjem položaja Hrvata, pri čemu se u Zagrebu sve više spominje “federalizam”, što bi – iako to nitko ne želi jasno kazati – valjda podrazumijevalo i hrvatsku federalnu jedinicu unutar BiH.

Tako bi se dovršio ratni posao unutrašnjeg razgraničenja, a članstvo u EU funkcioniralo bi kao garancija nepromjenjivosti vanjskih granica.

No, zamisao o žurnom uguravanju BiH u Europsku uniju, o čemu nitko ništa ne pita bosanskohercegovačke vlastodršce niti oni o tome išta govore, ne čini se naročito realnom: više je u sferi fantastike.

Teško je vjerovati da bi svih 27 država Unije, bez obzira na pritisak iz Washingtona, pristalo na tu soluciju, naročito stoga što je politika proširenja oduvijek najdelikatnija točka poljuljanog europskog projekta.

Sjedinjenim Državama sve to, naravno, nije važno. Amerikanci vide samo svoje interese u sve opasnijem geopolitičkom i vojnom nadmudrivanju s Rusima.

Još je manje realno ono što zagovara i hrvatskoj vanjskoj politici predlaže Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i bivši savjetnik predsjednika Ive Josipovića: on je za skori i zajednički ulazak svih zemalja regije u EU. Nema sumnje da bi Amerikancima ta opcija bila milija od one koja se tiče samo BiH, ali i njima i njihovim hrvatskim glasnogovornicima jasno je da je već i bosanskohercegovački plan jako krupan zalogaj.

Pogotovo je to krupan zalogaj iz hrvatske perspektive, jer dok se čeka pravomoćnost osuđujuće haške presude nekadašnjim političkim i vojnim šefovima tzv. Herceg-Bosne za udruženi zločinački pothvat protiv BiH i zločine nad civilima, nova vlast u Zagrebu pokušava ostvariti Tuđmanove, doduše donekle razblažene, ratne ciljeve u BiH pod egidom – europeizacije. Uostalom, zar i Tuđman svojedobno nije zborio o hrvatskoj zadaći da „europeizira bosanskohercegovačke muslimane“?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala neznase.ba

Al Jazeera

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here