Hivzo zvezdaš i četništvo

Čitam poglavlje o huliganima u knjizi Ivana Čolovića ‘Za njima smo išli pevajući’ i sve mislim na moga amidžu Hivza Gudževića. Hivzo je jedini od Gudževića navijao za Zvezdu. On je zaslužan što je u naše selo došla imenica navijač, on ju je donio, on je i proširio značenje glagolu navijati. Dok Hivzo nije kazao kako navija za Crvenu zvezdu, navijala se pređa na uspravni razboj, navijao se sahat marke Insa, navijao se i tranzistor marke Iskra Bled de luxe, imao je točkić za navijanje.

Piše: Sinan Gudžević

Hivzo se na Zvezdu navio kad je na radnoj akciji gradio Kablove u Svetozarevu, pa su brigadirsko naselje posjetili davni Zvezdini igrači Novak Tomić, Anton Rudinski i, ako se sjećam dobro, Bora Kostić. Hivzo je u svom zvezdaštvu bio čist, iskren i nepotkupljiv, i nije se dao smesti: u vrijeme kad je Zvezda izgubila od Partizana 0:5 rekao je kako Zvezda još ne može igrati protiv Galića, ‘ali će moći, ima da mogne, ima Zvezda da nadođe, kao što umiješen hljeb nadođe pa kad nadođe, ispeče se’. Bili smo mali, tek pošli u školu, ja i Ramiz, sinovac njegov, kad nam je Hivzo pričao o utakmici Zvezde i Botafoga, koju je gledao na stadionu JNA. Bilo je 2:2, a trebalo je gledati njegovo lice dok je izgovarao imena Brazilaca koji su igrali protiv Zvezde: ‘Zagalo, pa Amarildo, pa Didi, ada da se usred ljeta smrzneš, pa još i Garrincha!’ Pa je pričao kako je taj Garrincha od Novaka Tomića pravio vola, a Tomić Garrinchu bio kao vola. Ramiz, oduševljen i vragolast, rekao je ‘znači dvojica volova bez rogova igrali lopte’. Za te Hivzove priče o Brazilcima i Botafogu koji je imao ‘iste košulje kao Partizan’, nama su po dva uha bila malo, a malo nam je bilo i što Hivzo ima samo jedna usta. No sam i danas zahvalan Hivzu što nas nije vrbovao da i mi postanemo zvezdaši. Šta ja znam, možda bi mu to bilo i uspjelo, jer je u Zvezdi igrao za mene najveći Zvezdin igrač Šekularac, a učiteljica moga starijeg brata Hazba zvala se Kosara Šekularac: Hazbo je o njoj govorio tako da sam ja ne samo žalio što nije i moja učiteljica, već sam je u glavi bio unaprijedio i u Šekijevu sestru. Hivzo je bio šofer, najprije je vozio zeleni kamion csepel, a poslije autobus Autotransporta iz Sjenice. U Sjenici je Hivzo sagradio kuću. Kad su u ljeto 1966. njegovi roditelji i braća sa familijama (i Ramiz, dakako) odselili u Stambol, Hivzo je ostao u Sjenici. Zvezda je bila možda i presudan razlog da ostane sam iza svojih. Da gleda Zvezdu, znao je ići i u inostranstvo. U proljeće 1979. bio je u Berlinu na tekmi Zvezde protiv kluba sa imenom starogermanske boginje po imenu Hertha. S divljenjem je pričao o Olimpijskom stadionu, na kojem Zvezda nije dobro prošla. U zimu 1991, kad je Srbija listom slobila, a povampireni četnici se uvelike javljali pjesmama i slikama s kamama u zubima, ponosno mi je kazao da je Zvezda izdala saopštenje o tome kako su ‘za četništvo vrata Zvezde zatvorena’.

Da se sad vratim na Ivana Čolovića. U njegovim istraživanjima i tumačenjima naše posvemašnje srozanosti ima neprocjenjivo mnogo i dragocjene građe za proučavanje nacionalističkih manipulacija putem manipulacije navijačkim zajednicama i važnih i preciznih tumačenja te građe. Kad sve ovo prođe, a proći jednom mora, onda će Čolovićevi tekstovi biti pouzdan oslonac za postavljanje strukture i povijesti našega beščašća i naših ubijanja. Poglavlje o huliganima, uz mnogo šta drugoga, podsjetilo me je na nešto što sam bio zaboravio, što je bilo isparilo, izblijedilo na proplancima sjećanja. Kod Čolovića se nalazi da ono saopštenje što ga je Hivzo smatrao nadežnim stoji u klupskom listu ‘Zvezdina revija’, u broju za novembar 1990. godine i da glasi ovako: ‘Nisu svi Delije, koje prete kamom, koje pokušavaju da na Ravnoj gori postave znamenje ratnom zločincu, koje na nacionalizam odgovaraju nacionalizmom… Četništvo je nacionalna sramota Drugog svetskog rata uvek slobodoljubivog srpskog naroda… Crvena zvezda je preuzela na sebe težak zadatak. Ona se javno distancirala od takvih suludih političkih ideja i političkog marketinga uopšte.’

Ne znam da li se Hivzo pozivao na ovo mjesto iz novina, ne znam ni je li on čitao ‘Zvezdinu reviju’, ali znam da je ovo mjesto koje Čolović navodi bilo posljednje odlučno distanciranje FK Crvena zvezda od četništva. Ono što će doći kasnije moglo bi se zvati ubrzanim srozavanjem Zvezde u četništvo. Generalni sekretar kluba Vladimir Cvetković u vrijeme kad je Zvezda osvojila Kup evropskih šampiona, ni pune dvije godine kasnije, reći će u listu ‘Tempo’, od 12. avgusta 1992, evo ovo: ‘Prvo, Zvezda nije simbol komunizma, nemamo mi u grbu srp i čekić… Ako bismo malo vratili film unazad, pokazalo bi se da mi nismo ni bili neki klub koji je bio u velikoj ljubavi sa vlašću.’ Tu Ivan Čolović, diskretno gorkasto, kakav je već njegov stil, kaže: ‘Da je Cvetković zaista bio raspoložen da ‘malo vrati film unazad’, našao bi u monografiji Crvena zvezda, objavljenoj 1986, u vreme kad je on bio sekretar kluba, podatke o petnaest političkih i vojnih rukovodilaca koji su između 1948. i 1992. bili predsednici FK Crvena zvezda, od prvog, Mite Miljkovića, do u to vreme poslednjeg, Miladina Šakića.’

To je sve bilo probijanje staze do četničkih tabora. Ta će se staza kasnije proširiti i asfaltirati i razviti u pravi četnički freeway. Vrhunac sramote će se, za živa Hivza, desiti 23. maja 2010, kad će rukovodstvo i igrači Fudbalskog kluba Crvene zvezde otići na groblje u Libertyvilleu kod Chicaga i ondje posjetiti spomenike Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću!!! Na web-stranici kluba i u srpskoj štampi ta je posjeta predstavljena kao čin patriotizma, a iz odnosnih se tekstova osjećalo divljenje prema takvom činu. Da FK Crvena zvezda ide na američko groblje i ondje se slika pred spomenicima ‘četničkim velikanima’, Mihailoviću i Đurišiću, koji ondje nisu ni pokopani!?! Vrag bi znao zašto je spomenik četnicima ubijenim u Evropi podignut na drugom kontinentu, i to na groblju. Niko se u Srbiji nije oglasio protiv toga sramotnog hodočašća kluba koji su osnovali partizani dok su još gonili četnike. Slike nasmijanih igrača, njihova trenera i predsjednika kluba kako čuče ili stoje podno spomenika čovjeku koji je odgovoran za masovne zločine protiv civilnog stanovništva postavljene su na web-stranici kluba, vjerovatno su još tamo.

Početkom juna 2010. zvao sam Hivza, u Sjenicu. Riječ po riječ, dotaknemo se i Zvezde. On zamukne. Nakon dobre pauze, procijedi: ‘Moja se Zvezda, vala, razzvezdila i odzvezdila!’ Tu sam se sjetio Joachima Du Bellaya i onoga njegova stiha kojim kaže da nijedan bol nije veći od bola koji šuti (Et n’est si grand’ douleur qu’une douleur muette). Mjesec dana kasnije, rekao mi je: ‘Nadam se da se tvoj Partizan neće raspartizaniti.’

Brzo nakon toga, Hivzo Gudžević je otišao s ovoga svijeta, 10. avgusta 2010, u Sjenici. Od mladosti do pred smrt bio je zvezdaš, a kad se Zvezda pred njegovim očima i ušima počela srozavati i krenula četnikovati te slaviti nesumnjive ratne zločince i nacističke ulizice, i on se krenuo odzvezdavati, pa ako se, možda, i nije bio baš posve odzvezdio, a ono je oravnodušio. Imao je zato i debelih ličnih razloga. Njegova ujna Ibrima bila je jedna od rijetkih preživjelih žrtava četničkih pokolja u Limskoj dolini. Od nje se Hivzo naslušao svjedočenja o stravi koju su koljači pod komandom Pavla Đurišića činili po muslimanskim selima. Zvezdino četnikovanje, reklo bi se u južnim krajevima, pomoglo je da umre veliki i neprofitni navijač Zvezde, bronhitičar Hivzo Gudžević, koji je iz širokog svijeta u svoje rodno selo donio imenicu navijač i proširio značenje glagola navijati.

Novosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here