Heroj kojeg mrze zato što je odbio mrziti

Da je po srijedi neki drugi čovjek – a ne on – i da je po srijedi neka druga vlast – a ne ova – bio bi to perfektni, zapaljivi šlagvort za nacionalističku moralnu paniku.
Piše: Jurica Pavičić

U toj bi nacionalističkoj moralnoj panici zborski sudjelovali svi uobičajeni akteri. Svi oni – i Bujanec, i Ivkošić, i Hrvatski tjednik i Direktno.hr, i Robert Pauletić i Narod.hr – graknuli bi zborski, kao jedan, s naslovima i postovima na kojima bi se kočila ista, šokantna vijest. Eto dokle smo došli, pisali bi. Strašno dokle smo spali, moralizirali bi uzrujano. Eto, došlo je dotle da heroj trpinjske ceste razočaran napušta Hrvatsku.

Bio bi to fakat savršeni, zapaljivi šlagvort za nacionalističku moralnu paniku. U priči o čovjeku o kojem je ovdje riječ baš je sve, baš svaki dio biografije, prišarafljen tako da potpiri patriotsku idolatriju. Javio se kao dobrovoljac u rat, u rujnu 1991. u vukovarskoj mjesnoj zajednici Kralj Tomislav. U listopadu 1991. dobrovoljno se prebacio na punkt Kiwi u Hercegovačkoj ulici, na mitski toponim hrvatske nacionalne mitologije – na Trpinjsku cestu. Na Trpinjskoj cesti, čovjek o kojem govorimo dužio je protuoklopno raketno oružje, tzv. osu. S osom je uništio – vele svjedoci – osam tenkova JNA i jedan oklopni transporter. Vele također da je izvukao iz ničije zemlje i dopremio do bolnice barem jednog hrvatskog suborca.

Čovjek o kojem je riječ zarobljen je polovicom studenoga 1991. Naredne je mjesece proveo u logorima Stajićevo, Niš i Sremska Mitrovica gdje su ga tukli, mrcvarili i uskraćivali mu hranu. Unatoč tome, vele svjedoci, čovjek o kojem je riječ odbio je bilo kakvu obavještajnu suradnju i držao sve vrijeme čvrsto jezik za zubima. Izdržao je rat, izdržao je logor, vratio se u Hrvatsku i nastavio normalan život. Nastavio je život supruga i roditelja, izgradio građansku karijeru. Ni jednog, ali baš ni jednog časa nije pokazao tračak osvetoljubivosti ili mržnje. Živio je svoj život, i pustio druge da ga žive.

A onda je, jednog dana, rekao da više ne može. Rekao je da mu je dosta i ove zemlje i ljudi, da ne može više izdržati ni slavonsko siromaštvo, ni besperspektivnost, ni zagušljivu kulturnu atmosferu, ni nereformirane škole, ni lošu televiziju, ni lošu politiku, ni neprestane historiografske svađe. Rekao je da mu je dosta kurikularnih reformi, Titovih trgova, Tuđmanovih spomenika, podvodnih križnih putova, da mu je dosta kuća u šoru na kojima piše “prodaje se”, da mu je dosta Agrokorovih kostura u ormaru, dosta Zdravka Mamića, Franje Lučića i Kolindinih medijskih ekshibicija. Rekao je kako “planira odlazak iz ove zemlje, jer tko ima zrno soli u glavi zna da tu nema prostora za život”. Rekao je da “prodaje stan” i “ide negdje gdje se cijeni rad i poštenje”, jer mu je dosta “partizana, ustaša, nekakvih ploča, dok je cijeli svijet daleko ispred nas”. Rekao je da odlazi, jer mu je dosta “Sabora u kojem sjede ljudi koji ne bi ni u poljoprivrednoj zadruzi”. Rekao je – ukratko – da od ove zemlje i naroda definitivno diže ruke.

Zamislite kako bi to fantastičan materijal bio da je po srijedi neki drugi čovjek – recimo, Đuro Glogoški. I zamislite kako bi to fantastičan mitski narativ bio da je na vlasti trenutno neka druga vlast – recimo, liberalno-lijeva. Sve bi se sastavnice priče perfektno poklopile. Svi bi redoviti praktičari konzervativne moralne uzrujanosti pričali o heroju Trpinjske ceste, branitelju Vukovara i mučeniku logora koji je odustao od zemlje za koju je riskirao život. Odustao, jer su političari od nje napravili porugu. Narativ bi bio perfektan, i dobro poznat, i nimalo nov. “Hoće li sloboda umeti da peva”, pjevao je još u onoj zemlji pjesnik Branko Miljković.

Pa ipak, kad je ovih dana junak ispričane priče obznanio da mu je dosta Hrvatske, da od nje diže ruke i da se kani preseliti na neku razboritiju sjevernoeuropsku adresu, nikakva moralna panika nije izbila. Nitko nije ni govorio ni pisao o heroju koji se u svoju domovinu razočarao. Nitko njegov slučaj nije koristio ni kao simbol, ni zapaljivu metaforu, ni kao povod za moralno snebivanje. Nije – za početak – zato jer u ovom trenutku na vlasti nisu liberali i ljevičari. Nisu, pored toga, i zato što se čovjek čiji smo životopis opisali zove Fred Matić.

Građani Hrvatske imaju mnogo razloga da zaziru od vlastitih političara. I sam o hrvatskim političarima nemam posebno mišljenje, oni kod mene u boljim slučajevima pobuđuju osjećanje apatične ravnodušnosti, a u gorim izravnog prijezira. Nikad u životu nisam bio u sabornici, no nekoliko puta jesam na sjednicama splitskog gradskog vijeća, a nakon toga sam imao želju da se pola sata tuširam u varikini. Ni da sam dva sata sjedio sa švercerima duvana s pazara, ne bih imao do te mjere osjećaj da sjedim okružen ološem.

U svih četvrt stoljeća hrvatskog višestranačja, postoji samo jedan jedini političar prema kojem sam – ne poznajući ga – razvio stvarnu, ljudsku solidarnost: a to je Fred Matić. Nisam ga nikad upoznao, a moguće ni da neću. No, da sam ga imao prilike upoznati preuzeo bih kolektivnu krivnju i ispričao mu se u ime ove odvratne zemlje i njenih još gorih ljudi. Ispričao bih mu se za uvrede, bacanje kamenja, paradiranja, šatorske ekshibicije, javne uvrede i šutiranja u stražnjicu koja je Matić doživio samo zato što nije htio biti loš čovjek, i zato što nije htio izgovarati laž.

U proteklih pet godina, bivši je heroj Trpinjske ceste i preživjeli logoraš bio najčešća i najslasnija meta desničarskog medijskog i kavanskog hejtanja. Konzervativna kontrakultura, te danas vladajuća desnica, mrzili su i mrze Matića onako kako se mrzi izroda. Mrzili su ga upravo zato jer je bio i dobrovoljac, i heroj, i zatornik tenkova, i logoraš – jer se podrazumijevalo da netko s takvom biografijom mora sudjelovati u njihovom zborskom graktanju. A Fred Matić to nije činio. Nikad, ni jedne sekunde, nije sudjelovao u potpirivanju mržnje ili osvete. Ni jedne sekunde nije krio da mu se supruga zove Svetlana. Svakog je trenutka pokazivao da na Trpinjskoj cesti ‘91. nije ratovao za plemensku hordu ni nacionalističku huntu, nego za republiku njenih građana. Kad je postao ministar branitelja, stao je uz one koji su izgovarali nevesele istine. Izgovorio je ono što je u Hrvatskoj očito još uvijek neizgovorivo. Rekao je da u Hrvatskoj postoje branitelji koji su se vratili na radna mjesta, koji su osnovali zadruge, koji uzgajaju masline ili pčele ili vode obrte – i da su ti veterani danas integrirani u društvo, zadovoljni i omiljeni, da dijele probleme svojih sugrađana i da su kao takvi zainteresirani za što bolju vladavinu i što čestitiju i kompetentniju politiku.

Rekao je – međutim – i to da postoji druga braniteljska supkultura, ona koja je prihvatila koruptivni aranžman s političkom desnicom i pristala na dokoni status pretorijanaca bez rada. Da postoji populacija koja ima višak novca i slobodnog vremena koje troši od mitinga do šatora i okruglog stola, te kojoj je jedina životna zanimacija održavanje ideološke zavjetne vatre sebe samih. Da postoji klika koja kroz razne forme monopolističke rente poput parkiranja i štekata cucla javne resurse, koja poput politbiroa izriče pravorijeke o spomenicima, blagdanima, snimljenim filmovima, koja provodi medijske hajke i fizičke harange. Na koncu, rekao je i najbolniju istinu: da je ta druga veteranska populacija materijalno zainteresirana da na vlasti budu isti oni koji su im namazali mašću vrat, a da je ta ista politika uvijek spremna da njihovu ideološku uslugu kupi, pa koliko košta.

Sve što je Fred Matić rekao je – nažalost – bila gorka i prijesna istina, a da je to tako pokazalo se u mjesecima nakon njegova odlaska iz ministarstva u Savskoj. Dok jedni ratni veterani i dalje popravljaju struju, gase požare, sade masline, uzgajaju tribidrag ili vode Agrokor, drugi i dalje glavinjaju od okruglog stola do ministarskog ureda, a njihovo krotko i (dovoljno tiho) jamranje Plenkovićeva će vlast plaćati s dodatnih 67 milijuna kuna našeg novca godišnje. To je cijena koju Fred Matić nije htio platiti pretorijanskim moralnim reketarima. Time što je to odbio, pokazao je isti onaj karakter kao i ‘91. na punktu Kiwi. Nije se htio prignuti reketarenju silnika. I zato je danas najomraženiji čovjek, prezreni i popljuvani juda.

I zato nećete ovih dana naći moralizatorske komentare o heroju Trpinjske ceste koji se – eto – razočarao u Hrvatsku za koju se borio. Upravo oprečno: naći ćete zlurade ubode zloće poput onog Milana Ivkošića u Večernjem listu. Juda i dezerter, čovjek koji je izmislio svoj ratni put, pseudohrvat koji je vjenčao – zamislite! – Svetlanu, potkoženi političar, kancelarijski uhljeb, eto sad bi još htio da ga žalimo što emigrira.

A da je samo jednu ili dvije stvari Fred Matić učinio drukčije, sve bi bilo oprečno. Da je samo pokazao makar mrvu mržnje, da je barem mrvu bio neprincipijelan, da je prešutio tri ili četiri neugodne istine, te da je poškropio subnorovsku družbu s naših 70 milijuna – danas bi ga se u Švedsku ili Irsku ispraćalo uz fanfare i plotune, kao dokaz da ova zemlja nije “umela da peva” onima koji su je stvorili.

A baš te dvije ili tri stvari koje Matić nije učinio drukčijima čine ga velikim. Čine ga ne samo herojem rata, nego – bar za mene – i herojem mira. A jednom, kad se i ako se ova blatna kaljuža osuši, Fred Matić će biti jedan od rijetkih “role modela” na kojima će se moći zidati neko novo, manje gnusno društvo.

Jutarnji list