Hermann Hesse: Protivnik rata

Hermann Hesse: Protivnik rata Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!

Sastali smo se idućega popodneva u jednoj kavani. Hermina je već sjedila ondje kad sam došao, pila je čaj i sa smiješkom mi pokazala novine, u kojima je otkrila moje ime. Bio je to jedan od reakcionarnih huškačkih listova moje domovine, u kojemu su s vremena na vrijeme stalno kružili oštri pogrdni članci protiv mene. Za vrijeme rata bio sam protivnik rata, poslije rata sam povremeno opominjao na mir, strpljenje, ljudskost i samokritičnost i protivio se nacionalnom podbadanju, koje je svakog dana bivalo sve oštrije, luđe i podivljalo. Tu je opet eto bio jedan napad, loše napisan, napola sastavljen od samog urednika, napola skalupljen od više sličnih napisa iz njemu bliskog tiska. Koliko je poznato, nitko ne piše tako loše kao branitelj zastarijevajućih ideologija, nitko ne vodi svoj obrt s manje čistoće i truda. Hermina je bila pročitala članak i iz njega doznala, kako je Harry Haller štetočina i bezavičajno stvorenje, te kako domovini ne može biti nego zlo dok se trpe takvi ljudi i takve misli i dok se mladež odgaja za sentimentalno razmišljanje o čovječnosti umjesto za ratničku osvetu nad zakletim neprijateljem.

– Jesi li to ti? – upita Hermina i pokaže na moje ime. – No, tu si uredno stvorio neprijatelja, Harry. Ljuti li te to?

Pročitah nekoliko redaka, bilo je ono uobičajeno, svaka pojedina od tih klišeiziranih pogrdnih riječi mi je godinama bila poznata i već dosadila.

– Ne – uzvratih – ne ljuti me, odavno sam na to navikao. Nekoliko puta sam iskazao mišljenje kako svaki narod, pa i svaki pojedinac, umjesto da se uljuljkuje uz lažna politička „pitanja krivnje“, mora u sebi samom istražiti koliko je sukrivac za rat i svu ostalu bijedu svijeta zbog vlastitih grešaka, propusta i zlih navika, te kako je to jedini put da se možda izbjegne sljedeći rat. To mi ne praštaju, jer oni su, dakako, posve nedužni: car, generali, veliki industrijalci, političari, novine – nitko nema ni najmanju stvar koju bi sebi predbacio, nitko nema nikakve krivice! Moglo bi se pomisliti kako je sve divno na svijetu, samo što deseci milijuna ubijenih ljudi leže pod zemljom. I vidiš, Hermina, ako me takvi pogrdni članci više ne mogu naljutiti, ponekad me ipak rastuže. Dvije trećine mojih zemljaka čitaju tu vrst novina, svakog jutra i večeri čitaju takve glasove, svakog dana bivaju obrađivani, opominjani, huškani, postaju nezadovoljni i ljutiti, a cilj i kraj svemu tome je opet rat, sljedeći rat, onaj što dolazi, koji će biti još gori nego što je bio ovaj. Sve je to jasno i jednostavno, svaki bi čovjek to mogao shvatiti, mogao bi za samo jedan jedini sat razmišljanja doći do istog zaključka. Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi! I tako će se, dakle, nastaviti, iz dana u dan mnogo tisuća ljudi revno priprema sljedeći rat. Mene je, otkako to znam, to paraliziralo i dovelo do očaja, za mene više nema „domovine“ ni ideala, sve je to puka dekoracija za gospodu koja pripremaju sljedeće klanje. Nema smisla bilo što čovječno misliti, pisati, nema smisla pokretati dobre misli u vlastitoj glavi – na dvoje, troje ljudi, koji to čine, iz dana u dan dolazi tisuće novina, časopisa, govora, javnih i tajnih zasjedanja, gdje svi teže za suprotnim, pa to i postižu.

Hermina je vrlo pozorno slušala.

– Da – reče tada – tu već imaš pravo. Naravno da će opet biti rata, nije potrebno čitati novine da bismo to znali. Nad tim se čovjekom, dakako, može rastužiti, ali to ništa ne vrijedi. To je upravo kao kad se netko žalosti što će, unatoč svemu što protiv toga poduzeo, jednom neminovno morati umrijeti. Borba protiv smrti, dragi Harry, uvijek je lijepa, plemenita, divna i štovanja vrijedna, dakle i borba protiv rata. Ali to je vazda i beznadna donkihotarija.

– Možda je to istina – žustro uzviknuh – ali s takvim istinama poput te da ćemo svi ipak ubrzo morati umrijeti, pa je, dakle, sve svejedno, činimo cijeli život plitkim i glupim. Treba li, dakle, da sve odbacimo, da se odreknemo duha, svake težnje, svekolike čovječnosti, da pustimo da častohleplje i novac i dalje upravljaju pa da uz čašu piva čekamo iduću mobilizaciju?

Čudan je bio pogled kojim me Hermina promotrila, pogled zabavljenosti, pun poruge i obješenjaštva kao i drugarskog razumijevanja, a u isti mah tako težak, pun znanja i krajnje ozbiljnosti!

– To ne trebaš – reče ona posve majčinski. – Tvoj život neće postati plitak i glup ni onda kada znaš da će tvoja borba biti bezuspješna. Mnogo je plići, Harry, kad se boriš za nešto dobro i idealno pa misliš da to moraš i postići. Zar su ideali tu da bi se postigli? Zar živimo, mi ljudi, da bismo ukinuli smrt? Ne, mi živimo da bismo se bojali i opet je voljeli, i upravo zbog nje gdjekad po jedan sat tako lijepo zaplamsa to malo života. Ti si dijete, Harry. Budi sad poslušan i dođi sa mnom, imamo danas mnogo posla. Danas više neću brinuti o ratu i novinama. A ti?

O ne, bio sam i ja spreman.

Ulomak iz romana „Stepski vuk“ Hermanna Hessea; Hermann Hesse, Stepski vuk, Zagrebačka naklada (Feniks), Zagreb, 2003, str. 134-137

Prometej.ba

Podijeli objavu
Prethodni članakOkaljani izbori
Sljedeći članakBiti Srbin