Grabovica

Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica.

Za pjesmu Anđelka Vuletića „I ja sam ovdje ubijao“, prvi puta sam saznao čitajući tekst Ivana Lovrenovića „Jedan pisac, jedna pjesma“. Objavljena još davne 1985., u Vuletićevoj zbirci „Križaljka za čitanje sudbine“, ta je pjesma, baš kao i njen autor, danas prilično zaboravljena u svim našim književnostima.

Piše: Elvedin Nezirović

Valja nam je, načas, vratiti iz mrtvih:

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled

Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.

Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).

I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.

Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

Ta je Vuletićeva pjesma sve o čemu sam posljednjih dana mogao da razmišljam. Došla mi je onoga časa kada sam shvatio da moram otputovati u Grabovicu i napisati tekst o zločinu koji je, prije ravno dvadeset četiri godine, počinila Armija RBiH, ona ista u koju sam bio regrutovan sedam mjeseci nakon tih stravičnih događaja. Otad me taj razarajući refren ne napušta ni za čas, stalno ga čujem kao lelek neke daleke, raspukle frule – I ja sam ovdje ubijao.

Septembar je mjesec i ljeto se bliži svom kalendarskom kraju. Neretva je duboka i mirna, a rastinje uz njeno korito još uvijek bujno i sočno zeleno. Tek s prvim danima oktobra, stabla će početi da osjetnije žute i venu. Na prilazu Grabovici, u jednom zatonu, nedaleko od uskog, željeznog mosta, privezan uz obalu, mirno pluta minijaturni splav skovan od euro paleta. Zrake sunca odražavaju se na riječnoj površini, stvarajući oštre i zasljepljujuće odbljeske. Obično jutro, jednog sasvim običnog dana u Hercegovini.

Grabovica je selo na krajnjem sjeveru mostarskog gradskog područja. Pruža se s obje strane Neretve, između željezničke pruge s jedne i magistralnog puta M 17 s druge strane. Pod jarkim jutarnjim svjetlom, obnovljene kuće djeluju prazno i napušteno. Osim nekoliko starijih ljudi, danas nema nikoga ko bi ovdje živio. Izlazim iz auta i zapućujem se prema spomen obilježju podignutom uz seosku cestu. Na mermenoj ploči ispisana su imena ubijenih civila hrvatske nacionalnosti, njih trideset troje, koja kao da ponavljaju mučni ritam Vuletićeve pjesme: Pero, Dragica, Ivan, Matija, Mladen… U podnožju spomenika, vijenci i ugasle svijeće, ukrašene šahovnicama. Vjetar šuška lentama i odozdo, s rijeke, donosi vlažni miris vegetacije. Sve je ovdje tako mirno i ljudski tiho. I ja sam ovdje ubijao.

U noći s osmog na deveti septembar 1993., pripadnici 9. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, pogubili su većinu stanovništva ovog sela (preživjeli su, nekim čudom, samo Goran i Zoran Zadro – braća u dobi od jedanaest i trinaest godina). Ubijali su, između ostalog, koljući, paleći žive ljude, razapinjući ih na krst i nabijajući na kolac. Zločin je to s već viđenom i nama dobro poznatom balkanskom strukturom: smrt sama po sebi nije dovoljna, nego je žrtvu potrebno poniziti, najterati je da pati i umre na način koji joj ne dolikuje. Kakav je uopće to poriv koji može biti zadovoljen samo time da se oskrnavi tijelo, da se čovjeku na tako svirep način oduzmu njegovo ljudsko dostojanstvo i dignitet? Pišući o nacističkim zločinima u logorima za Jevreje, Robert Antelme je razvio teoriju koja kaže da svaki zločin počiva na nemogućnosti krvnika da svoju žrtvu pojmi kao ljudsko biće. Kanonska rečenica svakog zločina – to nisu ljudi kao mi.

Gdje sam uopće bio tog 9. septembra 1993.? Koliko sam tada imao godina? Ne mogu se sjetiti ničega u vezi s tim datumom. Protjerani iz stana na Aveniji, majka, braća i ja stanovali smo u to vrijeme na istočnoj obali Mostara, u pločari koja je pripadala rahmetli ocu, intenzivno strahujući od toga da će jedna od desetina HVO-ovih granata koje su svakodnevno padale na naše naselje završiti u njenoj krhkoj i dvadeset godina staroj konstrukciji. Jasmin je tada imao pet godina, Eldin jedva tri mjeseca. Mladenka Zadro, najmlađa žrtva ovog zločina, bila je samo godinu dana mlađa od Jasmina. Ljubica Zadro, njena majka, imala je isto godina kao i moja majka – trideset sedam. Zanijemim i barem po jednom umrem pred tim užasnim usporedbama.

Kiša koja je padala prethodnog dana, isprala je i razrijedila zrak. U obližnjem dvorištu, laje pas. Pred jednom kućom, postavljena uz željezni stol na verandi, plastična stolica doziva nečije prisustvo. Da li je taj neko ko je nedavno u njoj sjedio u srodstvu s ljudima čija su imena otisnuta na spomen-ploči? Ponovo ih čitam i shvatam da nedostaje ime Ljubice Šarić. Te kobne noći, zločinci su joj, pred očima, ubili muža, Ivana, a nju silovali. Jedno vrijeme je provela u zatočeništvu. Kada se, najzad, domogla slobode, počinila je samoubistvo. Njena sudbina je toliko jeziva da se opire riječima: o njoj se može samo šutjeti.

Dok stojim pred spomenikom, osjećam nešto što nisam osjetio već godinama: volio bih zapaliti cigaretu. Iako sam prestao pušiti prije desetak godina, potreba za nikotinom duboko je utkana u moje biće. Javila mi se sasvim neočekivano kao odjek neke stare, davno minule želje. Jesam li morao doći ovdje da bih pisao o svim tim strahotama koje su se dogodile prije tačno dvadeset četiri godine? Je li mi ovo iskustvo zaista bilo potrebno kako bih smrt Mladenke Zadro ili Ljubice Šarić doživio kao smrt svojih najbližih? Naravno da nije. Došao sam, zapravo, iz jednog mnogo dubljeg i sasvim ličnog razloga, pomiren s mišlju da se odavde neću vratiti isti, neozlijeđen. Došao sam da čujem ovu groznu tišinu, koja govori odsustvom trideset troje nevinih ljudi. Da vidim ima li u toj tišini išta moje. Da potvrdim vlastitu, vuletićevsku sumnju: jesam li i ja ovdje ubijao?

Prilazim željeznoj ogradi koja travnati plato ispred minijaturnog trga dijeli od zarasle obale i gledam u rijeku. S magistralnog puta, na drugoj strani, dopire zujanje automobilskih motora. Zamišljam scene i prizore, uranjam ih u prostor, natapam vremenom – rafali, vrisci, mučenja, silovanja… Slike su oštre kao da dolaze iz mog vlastitog iskustva. Kao da sve to vidim posredstvom onih koji su ovdje ubijeni. Osjećam kako me sav taj užas preplavljuje, ne ostavljajući u meni mjesta ni za šta drugo.

Razmišljam o prirodi zločina, o nikada do kraja shvaćenoj tezi da zločinac posmatra žrtvu kao nešto što nije u potpunosti ljudsko biće, odnosno kako kaže Antelme – kao da pripadnost ljudskoj vrsti nije sigurna, kao da se iz nje može izaći i ući. Da bi stigla do razrješenja vlastitih etičkih dilema, Vuletićeva pjesma se spušta u samo srce užasa, došavši, u svom crescendu, do spoznaje da ljudski identitet pripada žrtvi koliko i krvniku, a krvniku koliko i nama (Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao / Dvije ruke / Dva oka…). I to je upravo ono što najviše boli: najgori među nama ljudi su kao i mi, ponekad čak i od istog grada i od istog jada, od istog roda i od istog snova. Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica.

Postoji samo jedna riječ koja opisuje ono što se dogodilo u Grabovici. To je riječ zločin. Njegovu prirodu možemo razumijevati u svoj njenoj banalnosti, onako kako ju je prije šezdesetak godina vidjela i objasnila Hana Arendt, dakle, kao djelo određene grupe ljudi, kriminalnih tipova, umobolnih kasapa, ili je pak možemo posmatrati na metafizički način, danteovski i miltonovski, dajući joj izvanljudski smisao i karakter. I zaista, jesu li stanovnike ovog sela pogubile poremećene ubice ili pak Luciferovi demoni pod ljudskom krinkom? U uskom prostoru između kristalno čistog nebeskog plavetnila i blještave riječne površine, već dvadeset četiri godine visi to pitanje, čekajući nekog ko zna odgovor.

Sjedam u auto i napuštam selo, prateći križni put koji vodi od spomenika prema mjesnom groblju. Letimično podignem pogled i na obližnoj uzvisini vidim otvorenu grobljansku kapiju. Neko se unutra moli za spas nečije duše. I ja sam ovdje ubijao – opet čujem lelek one daleke, raspukle frule. Kada se jednom pročitaju, pjesme poput Vuletićeve, više se ne mogu zaboraviti. Snaga kojom opstaju u našem sjećanju, nadilazi snagu same književnosti. Njihovi stihovi su poput zublji koje strše iz mračnih podruma naše savjesti. Da li su je čitali oni koji su ubijali u Grabovici?

Da li su je čitali oni koji su ubijali?

NAPOMENA:

Vrhovni sud Federacije BiH je 2008. godine potvrdio presude lokalnih sudova od trinaest godina zatvora za dvojicu ubica grabovičkih civila, Seada Karagića i Harisa Rajkića, kao i za Nihada Vlahovljaka, naredbodavca i njihovog pretpostavljenog.

Međunarodni sud pravde u Hagu, oslobodio je vrhovnog komandanta bosanskohercegovačke Armije, Sefera Halilovića, bilo kakve komandne odgovornosti za ovaj zločin.

Tačno.net