Goran Milić: Plata 2.000, a uštede 20.000. Kako?

Goran Milić bio je gost večerašnjeg Pressinga. S urednikom Amirom Zukićem razgovarao je o novinarstvu nekad i sad, političkoj svakodnevnici, poređenju života u bivšoj Jugoslaviji s današnjem životom ”običnih” ljudi…

”Ostajem još neko vrijeme u Sarajevu”, kazao je na početku razgovora Goran Milić, a potom je govorio o stanju u Hrvatskoj radio-televiziji za koju ga vežu bogata sjećanja.

”Svi kad upiru prst u jedan problem, a to je politička kontrola nad televizijom, zaboravljaju reći i drugi stvar. Je li ta politička kontrola odlučujuča? Ako nije zašto je toliko spominju? Televizija ti ne jamči pobjedu nad izborima, jer narod tako reagira. Jedna stvar se zaboravlja, a to je budžet te televizije. Koji je danas javni servis u regiji najslobodniji? Slovenski!”, rekao je Milić.

Gost Pressinga naglasio je da se danas najbolje živi u Sloveniji poredeći je po tom osnovu, sa ostalim zemljama nastalih raspadom Jugoslavije. No, prema njegovom mišljenju, po tom pitanju situacija se ne mjenja već decenijama.

”Definitivno se u Sloveniji živi najbolje. To se nije mijenjalo već sto godinu. Ista je razlika između Slovenije i Srbije ili Hrvatske i Kosova. Sve je ostalo isto. Te stvari se ne mijenjaju i ostao je taj isti odnos. Jedino mi se čini da smo svi zajedno nazadovali prema Zapadnoj Evropi”, kazao je on.

Ljudi odlaze, iz gradova, sela… Napuštaju zemlju. No, Milić, u tome ne vidi ništa loše.

”Ako si Bekto iz Ustiprače i napraviš Bekto Precisa, svaka ti čast. Ali ako nekom govore da ostanu i rade za 600 maraka, zašto bi ostao. Da nema Sandžaklija ovdje, niko ne bi digao ciglu. Ko najmanje kuka? Mladi Albanci. Oni nemaju drugog jezika osim engleskog. Oni razmišljaju na engleskom i najmanje kukaju. Po neobjektivnoj kuknjavi, prvi su Hrvati, a Bosanci potiho kmeče, tiho zapomažu. Kao biće bolje, samo da se ne puca”, ispričao je gost Pressinga.

Kako je izgledala Jugoslavija šezdesetih?

”Do ’65 je bilo loše. Ja sam bio sin ambasadora, ali šta je to značilo. Poslije ’65 se diglo. Te godine je došla jadranska magistrala i otvorene su granice. Prestao je strah od stranaca. Dotad je stalno bilo kao neko će nas napasti. Odjednom ulaze milioni stranaca. Svi su bili sumnjivi. Odjednom nestade toga, otvore se granice, ljudi idu vani. Počela su stizati pisma iz Njemačke i više se sva pisma ne mogu pregledati. Počeo je privredni uspon koji se odvijao prermanentno do Titove smrti, pet do sedam posto. A dvadeset godina poslije rata je bila katastrofa”, prisjetio se Milić u razgovoru s Amirom Zukićem.

Kakvi su političari bili nekad, a kakvi su danas?

”Tito je uzeo sve vile pa ih nije bilo za druge. Prva etapa u ratu briljantna – pobjednik. Čovjek čudo od raznog pobjednika. Od ’45 do ’48 – katastrofa, ali odvajanje od Staljina. Konfiskacija, nacionalizacija… Katastrofaja je potrajala sve do te ’65. I sve je počelo rasti. Došla je ’71, ’72. Hapšenje mladomuslimana. Hapšenje i eliminacija Srba. I onda opet ’74 – odlično. Za sedam naroda u Jugoslaviji odlično, za jedan, srpski, malo teško. Njegova svjetska uloga je bila fantastična. Pratio sam na putovanjima. Jedini čovjek koji je u godinu dana obišao pet velesila i svuda je bio dočekan kao kralj. Etape, dakle, i grozne i normalne i sjajne…”, dodao je Milić i zapitavši se:

”Što se niko ne usudi pitati odakle ti majke ti pare. Ima plaću dvije hiljade eura, a štedi svaki mjesec dvadeset hiljada. Kad bi porezni organi bili nezavisni pa da pitaju – kako? Zašto je to teško?”, kazao je Milić.

N1