Glas razuma u vremenu bezumlja

Nova knjiga novinara i pjesnika Emila Karamatića, sastavljena od priča, razmišljanja, analiza i dosjetki u obliku kolumni, angažovano je književno djelo koje britko i beskompromisno podsjeća zašto je Karamatić jedan od rijetkih glasova razuma u vremenu bezumlja. U svakom slovcu Karamatićeve knjige čita se o otporu malog čovjeka, nužnosti promjene i apsurdima koji tvore vladajuće poretke u kraju u kojem živimo.

Karamatić misli ”da nitko više ne piše / I da to napisano neće nitko čitati”. I dobro misli. U vremenu i, naročito prostoru u kojem živimo, skoro da je tako. Danas se ne čita, nego prelete naslovi na portalima. Ne obrazuje, nego ide po diplomu. U vremenu u kojem se ne vjeruje da dobri pobjeđuju, a loši plaćaju za nedjela, nema mjesta za čitanje. Nema mjesta za red. No ima mjesta za kriminalnu tranziciju i divlji kapitalizam te surove mini diktature stranaka na vlasti. Sve više nacionalizma, za potpalu sve siromašijeg naroda. Kako piše Karamatić: ”U rukama / Kriminalaca / Domoljublje / Je / Jako / Opasno oružje”. U takvim uslovima, diploma je korisna, a znanje apstraktno za one koji će egzistenciju isplanirati u udobnim stranačkim foteljama. Vrijeme je to u kojem su podobni oni što potisnu osjećaj za dobro i zlo toliko duboko da ga više ne mogu prepoznati, kako bi bolje i iskrenije služili partijskim ciljevima. Odnosno, kako to Karamatić formuliše: ”gluhonijemi arijevci, koji ne vide ni prst pred okom”.

No nisu svi takvi, u nekoliko svijetlih slučajeva koji blješte kao zvijezde u potpunom mraku regionalnog neba, novinarska oštrica nije otupljena pritiscima sveprisutnih silnika, niti zamorena (namjernom) neučinkovitošću policijskih i pravosudnih organa. Jedna od takvih pojava, među koje ubrajamo Borisa Dežulovića, Predraga Lucića i Antu Tomića, je Emil Karamatić. Ljudi su to koji su na udaru. Svi od reda označeni kao ”budalasti novinari, izdajnici i neprijatelji naroda, lažovi i prevaranti, ljigavci koji svugdje zabadamo nos, komunjare i udbaši koji radimo protiv sinova svojega naroda”.

Emil Karamatić piše istinu u vremenu laži. U vremenu, sagrađenom na laži. Razotkriva licemjerje, malograđanske uvjerice, ”vašarsku tradiciju balkanske demokracije” i pokušaje da se silom napravi nešto što nije. Dok većina ljudi saginje glave i ćutke trpi terete teškog vremena, Karamatić hrabro stoji uspravno i upire prstom na stazijevske metode dojučerašnjih lažnih komunista, danas lažnih demokrata, u suštini kriminalnih silnika, koji kreiraju mutljagu u kojoj živimo. Od izbora, do izbora, pod lupom ”međunarodnog probranog političkog otpada”.
Ozbiljnim temama zbog kojih se psuje gledajući dnevnik ili čitajući bijesne komentare internetskih ratnika, Karamatić prilazi s humornim odmakom: ”Kod nas na Balakanu postoji porodični kontinuitet zabrinutosti za suverenitet i integritet države u kojoj živimo”. Šeretska rasterećenost, pored toga što doprinosi stilskoj izvrsnosti Karamatićevog teksta, još jače podvlači težinu surove stvarnosti koja nas okružuje.

Za Karamatića nema misterija. Dugogodišnji novinarski rad razobličio je sve iluzije. Umjesto zidova moćnih institucija, on vidi kulise sagrađene na laži iz sopstvenog interesa. On je sam dio mladosti koji su ”za*ebale naše političke budale”. Tipkovnica koju dodirne Emil Karamatić pretvara se u reflektor koji baca svjetlo na manipulativne i kriminalne sprege politike i društva u tamnom bosanskohercegovačkom poraću. Pored toga što kritikuju, razotkrivaju i ukazuju, Karamatićevi tekstovi su dokumenti koji dokazuju da u jednom teškom vremenu i dalje ima ljudi čista srca, koji u sebi nose uvjerenje da je borba za pravdu dužnost, a ne izbor.

Goran Karanović, književnik

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here