Gdje ne postoji princip odgovornosti, svako pamćenje je teret

O književnosti, povezanosti njegovih knjiga i naše društvene stvarnosti, kao i trenutnoj političkoj situaciji u našoj zemlji, stanju u Bosni Srebrenoj, religiji i sekularnome razgovarali smo s bosanskohercegovačkim piscem Josipom Mlakićem.

Možete li nam reći koji su ljudi u Vašem osobnom životu najviše utjecali na Vaš način razmišljanja, kasnije i na Vaš način pisanja?

Teško je te utjecaje svesti na nekoliko imena. Utjecaji su bili višestruki i vremenom su se mijenjali. Od onih najranijih izdvojio bih Ahmeta Hromadžića i Branka Ćopića. S ovih prostora, u kasnijem periodu, to su prije svih Andrić i Kiš, a šire Raymond Carver koji je bio neka vrst orijentira mojoj generaciji.

Kako uklapate Vaš književni rad u vrijeme ispunjeno obiteljskim životom i karijerom mašinskog inženjera?

Vrlo jednostavno. Jedan posao nema mnogo veze s drugim, tako da mi je se vrlo lako nakon radnog vremena prešaltati na nešto drugo. Mnogo lakše, čini mi se, nego li nekim mojim kolegama koji zarađuju za život baveći se novinarstvom.

Koji su Vam autori i knjige na vrhu književne top-liste? Ovdje moram priupitati i koji su filmovi najviše utjecali na Vas, s obzirom na dobro slaganje Vaših književnih tekstova s ukusom filmskih redatelja?

Bilo bi preopširno nabrajati knjige koje su mi drage, pa ću se odlučiti na nešto drugo, nabrojat ću neke recentne naslove koji su me oduševili posljednjih godina, s tim da moram naglasiti da ću neke naslove sigurno zaboraviti spomenuti: “Cesta”, “Svi lijepi konji”, Ovo nije zemlja za starce” i “Krvavi meridijani” Cormaca McCatrhyja, “Daniel Stein, prevoditelj” Ljudmile Ulicki, “Mjesečarska zemlja” Mia Couta, “Karta i teritorij” Michela Houellebecqa, “Nestali u stoljeću” Ivana Lovrenovića, “Mali dragulj” i “Ulica mračnih dućana” Patricka Modiana, pripovijetke Alice Munro, “U šumi” Tane French, “Velika bilježnica” Agote Kristof, “Zatvorska ptičica” Kurta Vonneguta, “Nestala” Gillian Flynn, “Ogorčenje” Philipa Rotha, “Americana” i “Bijela buka” Don DeLila, “Kako izliječiti fanatika” i “Crna kutija” Amosa Oza, “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti” Javiera Cercasa, “De Nirova igra” Rawija Hagea…. Ima još sjajnih naslova koje bih preporučio, ali, evo, i ovo je nadam se dovoljno.

Što se tiče filmova, nabrojit ću neke od svojih omiljenih naslova, ali uistinu ne znam koliko su utjecali na mene. Neka to bude nekakav kratki izbor filmova koje, po mojemu mišljenju, vrijedi pogledati. Prije svih moj najdraži film, Altmanovi “Kratki rezovi”. Zatim trilogija “Tri boje” i “Kratki film o ubijanju” Krzysztofa Kieslowskog, sve od Jima Jarmuscha, braće Coen, Michaela Hanekea, Andreja Tarkowskog, Akija Kaurismakija, “Južnjačka utjeha” Waltera Hilla, “Povratak” Andreja Zvjaginčeva, “Paris-Texas” i “Nebo nad Berlinom” Wima Wendersa, “Full Metal Jacket” Stanleya Cubricka, “Apokalipsa danas” Francisa Forda Copole…

Od 2000. naovamo objavili ste osam romana i u većini njih vidljiva je tematika rata i posljedica rata. Zašto u Vašem književnom opusu toliko prevladavaju ratne teme?

Naši tematski horizonti još dugo će biti obilježeni ratom, kako samim ratom, tako i posljedicama. Ono što je naša posebnost je proces tranzicije, odnosno dvostruke tranzicije: prelazak iz rata u poraće, te prelazak u divlji neoliberalizam. Ovo divlji nije neka naša posebnost, a niti odnos prema ratu, mislim prvenstveno na rat kao temu. I danas se na zapadu pojavljuju romani koji tematiziraju Drugi svjetski rat tako da to treba prihvatiti kao nešto uobičajeno.

U kojoj mjeri u Vašim romanima ima refleksija na osobna ratna i druga iskustva? Počevši s Vašim prvim romanom „Kad magle stanu“, koji kroz sjećanja glavnog lika u umobolnici opisuje groteskne aspekte hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. – i koji me u nekim elementima podsjetio na raniji Dragojevićev film „Lepa sela lepo gore“ i kasniju Dežulovićevu knjigu „Jebo sad hiljadu dinara“ – može li se reći kako je apsurdnost rata i onoga što je rat proizveo jedna od osnovnih poruka Vaših romana?

Refleksije je možda najbolji opis moga književnog postupka. Nikada u svoje knjige nisam ubacivao stvarne likove i događaje. To je nekakav miks fikcije provučen kroz autobiografsku optiku.

Što se tiče rata kao Velikog apsurda, ne poznajem niti jednu dobru ratnu knjigu koja ovoj temi pristupa na neki radikalno drugačiji način. To je svojevrsni književni ultimatum. Drage su mi knjige koje taj apsurd i ljudsku tragediju opisuju na humorističan način, kao što to radi, na primjer, Kurt Vonnegut u romanu “Klanica pet” ili Joseph Heller u genijalnom romanu “Kvaka 22”.

Pred kraj Vašeg romana „Živi i mrtvi“, u mistično-fantastičnoj se atmosferi preklapaju Drugi svjetski rat i rat 90-ih. Nedovršene su osvete i nepreboljena sjećanja odigrali golemu ulogu u ratnoj mobilizaciji 90-ih, dobrim dijelom zbog prethodnog izostanka kritičkog prerađivanja događaja II. svjetskog rata. Danas opet imamo tu nespremnost na čišćenje pamćenja, imamo fragmentiran obrazovni sustav i podijeljene škole u kojima se uče tri različite verzije rata i prošlosti. Kako doskočiti tom problemu, odakle bi mogle doći inicijative za čišćenje pamćenja koje bi spriječile oživljavanje starih sukoba u budućnosti BiH? Može li i književnost biti jedan vid otpora povijesnim mitovima i nacionalnim istinama?

Ne vjerujem da danas književnost može bilo što promijeniti, a upitno je koliko je to ikada mogla. Angažirana književnost je pomalo utopistički žanr. Pogotovo danas kada je medijska scena zagušena masovnom proizvodnjom trivijalija, pa i onih književnih. Kao vid otpora? Ne znam. Tu postoji jedan bitan limitirajući faktor: književnost je danas sve više usamljenička, elitistička djelatnost, što bitno limitira domete nekakvog književnog otpora.

Kako ocjenjujete današnju političku situaciju u BiH i njene perspektive, nakon pobjede nacionalnih stranaka na posljednjim izborima, neočekivanih novih koalicija, kadrovskih restrukturiranja u SDP-u? Da li je današnje doba u BiH tek doba preobražene i produžene vladavine pasa i klaunova rata? Postoji li na bh. političkoj sceni itko čija bi vizija mogla BiH povesti van iz tunela zatrpanog s obje strane, u kakvom su zaglavili junaci Vašeg romana „Psi i klaunovi“ na svom „Putovanju u bolji svijet“?

Perspektive su nikakve. Političke elite ponavljaju prazne stereotipe, o Europskoj uniji na primjer, iako je i najvećim optimistima jasno da u ovoj zemlji nema nikakve želje za tim putem. Iako sam skeptik što se tiče Europske unije, koja se pretvorila u predimenzioniranu i birokratsku kafkijansku strukturu, ipak bi taj put za nas barem u jednom segmentu bio pozitivan: smanjivanje zastrašujuće i otvorene korupcije na svim razinama, primjerice. Druga stvar, mislim da je naziv nacionalne stranke pogrešan. Radi se o klijentelističkim klanovima koji nacionalno koriste kao pogonsko gorivo. One definitivno nisu nacionalne, jer je već i zadnjoj budali u ovoj zemlji jasno da ih nije briga za narod u kojeg se zaklinju. Postoje stranke i njihovi interesi, to je jedino važno. Taj klijentelizam možemo najsažetije opisati jednim stihom Johnnyja Štulića: “Na strateškom mjestima njihovi ljudi, kurvini sinovi.” Danas u BiH ne postoji nijedna stranka koja ne djeluje po ovim obrascima. Ponavljam, kod nas nema nacionalnih i nacionalističkih stranaka. Takva je na širim prostorima tek Šešeljeva stranka u Srbiji i Orbanova u Mađarskoj. Orban je, primjerice, iz bolesne ljubavi prema vlastitom narodu započeo rat s bankama i multinacionalnim korporacijama, što se ni Putin ne bi usudio. Nažalost, a to je svojevrsni civilizacijski bug koji rađa monstrume poput Hitlera, stranke poput Orbanovih najimunije su na pogubni pohod pohlepnih neoliberala. Da se vratim na BiH: nema alternative, jer po istim obrascima, nažalost, djeluju i parapolitičke strukture u što su se pretvorile nevladine organizacije, dok su se OHR, PIC, ili kako se sve već ne zovu te maligne strukture koje parazitiraju na nastalom kaosu, pretvorili u vrhovnog arbitra i kreatora tih procesa. Da je to, nažalost, gorka istina govore nam i događanja na prošlim masovnim demonstracijama u zemlji. Zaprepastilo me je što nitko tada, naime, nije doveo u pitanje nadzor nad profitabilnim javnim poduzećima, a to je ono na čemu političke strukture održavaju političku i svaku drugu moć. Danas uistinu postoji hrvatsko pitanje u BiH, ali to nema toliko veze s nacionalizmom, koliko upravo s klijentelizmom. Naime, “bošnjačka” bara je premala za toliki broj krokodila, dok po “hrvatskoj” pliva samo jedan, ugojen i nedodirljiv. Tako da hrvatsko pitanje možemo promatrati i kao lov “bošnjačkih” krokodila u “hrvatskom” zabranu.

Što se tiče SDP-a, izbor Nermina Nikšića za predsjednika SDP-a je sjajna stvar za BiH, ali loša za SDP, jer je to nastavak agonije i izgledan kraj te stranke. Zašto sam rekao da je to dobra stvar za BiH? Ta stranka je uzurpirala ideju socijaldemokracije koja je trebala biti pandan klijentelizmu “nacionalnih” stranaka, i ovakva nema razloga postojati, barem kao važan politički faktor. Ako je to ikada i bila. Zapravo je tu glavni problem SDA, SDP je poslužio kao potrošni materijal i gromobran toj političkoj kliki, kao što je to ranije bio slučaj sa Strankom za BiH. Ista stvar čeka i Komšićev DF. Smiješno je gledati čelnike SDA koji ovih dana optužuju SDP za sve loše što se događalo u protekle četiri godine. Kao da se više nitko ne sjeća da su i oni participirali u toj vlasti i izvlačili ugovoreni plijen. Ali su uspjeli da u to uvjere biračko tijelo koje im je ponovo dalo povjerenje. Možemo sada govoriti o pamćenju. U zemlji u kojoj ne postoji princip odgovornosti, svako pamćenje je teret. Podsjećamo na onu ribu iz animiranog filma “Potraga za Nemom” čije sjećanje unatrag seže tek nekoliko minuta. Zbog takvih stvari, između ostalog, postojeće političke elite su nedodirljive.

U Vašem romanu „Tragom zmijske košuljice“ glavni lik je franjevac-detektiv. Kako vidite povijesno značenje franjevaca u BiH i što je danas ostalo od te njihove povijesne uloge? I sami ste surađivali i jednom dali intervju u franjevačkom mjesečniku „Svjetlo riječi“, nazvavši to glasilo „jedinstvenim listom na ovim prostorima“. Što je ostalo od te jedinstvenosti „Svjetla riječi“ nakon prošlogodišnje promjene njegove koncepcije?

O povijesnom značenju franjevaca u BiH teško je na ovako malom prostoru išta suvislo reći. Ukratko, njihova uloga u svim segmentima života u BiH bila je nemjerljiva. Onima ambicioznijima preporučujem Lovrenovićeve “Nestale u stoljeću”, jednu sjajnu i sveobuhvatnu knjigu, koja između ostalog govori i o povijesnoj ulozi franjevaca. Međutim, kome je to danas važno? Ta dilema muči i Lovrenovića, u jednom dnevničkom zapisu iz knjige, on piše: “Što s ovim starinskim svijetom koji se ne da zaboraviti, koji neće da iziđe iz tebe? Taj stari svijet liskovačke, katoličke Bosne, sa svim njegovim jalovostima, pregaženostima, i s njegovim lijepim skromnim tajanstvima i mudrostima. Nikome on ništa ne znači. Andrić je znao što je to. Uz mnogo toga drugoga što je znao, i što nije znao.”

Što je ostalo? Ne mora ništa ostati, i to franjevce ne čini ništa manjim. Moramo promatrati politički i društveni kontekst u kojem su oni u prošlosti djelovali. Taj kontekst je danas potpuno izmijenjen i teško je povući bilo kakvu analogiju između onda i sada.

Svjetlo riječi je list koji sam konstantno čitao od prvih brojeva i u kojem sam više godina s prekidima surađivao. Svjetlo riječi je ukradeno onima koji su ga stvorili. Pročitao sam nekoliko brojeva “novog” Svjetla riječi i prestao. Nedavno sam čuo, nisam provjeravao (i ne želim), da je u jednom broju objavljen intervju s Draganom Čovićem. Ako je to istina, pametnome dosta. I previše.

U romanu „Čuvari mostova“ progovarate o tužnoj sudbini bosanskih Hrvata, koji su u ratu „sporazumno“ i „humano“ preseljavani u „maticu“ i u „sigurnije“ krajeve unutar zamišljene Herceg-Bosne, a ono malo što ih je danas ostalo u BiH živi kao duhovno i materijalno opljačkana dijaspora u vlastitoj zemlji. Da li bi rješavanje današnjeg lošeg položaja bh. Hrvata trebalo ići u smjeru teritorijalne, institucionalne autonomije ili u nekom trećem smjeru?

Mora se promijeniti politička paradigma u ovoj zemlji, da bi se stvari počele odvijati nabolje. Ne samo kod Hrvata, među kojima je “komšićizacija” uništila svaku klicu političkog pluralizma, tako da danas imamo to što imamo, nedodirljivi Čovićev HDZ koji je samom sebi svrha. Bi li se stvari drugačije odvijale da se nije dogodio Komšić i Inzko, i da je BiH drugačije administrativno-teritorijalno uređena? Sumnjam. Pod kišobranom jednog ovakvog političkog klijentelizma, stvari ne mogu krenuti u pozitivnom smjeru, jer to jednostavno nema tko napraviti. Moram spomenuti još nešto: posljednjih godina HDZ i njegovi sateliti nametnuli su jedan opasan presedan: stavili su moratorij na korupciju i nepotizam. To je išlo po principu “ne možemo se sada baviti time kada su vitalno ugroženi hrvatski interesi”. A ispod tog “dogovorenog” moratorija, korupcija je poprimila zastrašujuće razmjere, pretvorena je zapravo u običajno pravo.

Iako nigdje ne pišete direktno o religioznim temama, neke se teme u Vašim romanima mogu staviti u religijski kontekst. Kakav je Vaš osobni odnos prema religijskim sadržajima, kakav prema poimanju religioznosti u sredini u kojoj živite? Kako vidite ulogu vjerskih zajednica u kreiranju bh. stvarnosti? Da li je sudbina religija, i općenito vrednota u današnjoj BiH slična sudbini željeznog križa kojeg komadaju, njime trguju, i na kraju ga bacaju u rijeku, u Vašem romanu „Ljudi koji su sadili drveće“?

Da, ispravno ste protumačili simbol te scene iz moga romana “Ljudi koji su sadili drveće”. To se, naravno, može primijeniti i na religiju. Pitanje religioznosti je na ovim prostorima politički profanirano. Religioznost, ali i ateizam i agnosticizam, su intimne ljudske kategorije koje ne treba dovoditi u pitanje. Ovdje možemo postaviti u korelaciju borbeni ateizam i gorljivo, kruto misionarstvo, kao kontrapunkt “suživotu” stavova. Kada je riječ o sekularizmu, tu ne postoje dileme. Vidimo kamo je odveo nedostatak sekularizma u islamskim državama (ISIL). Također, ne smijemo zaboraviti da je i kršćanski, zapadni svijet svijet imao kroz povijest identične probleme onima s kojima se danas nosi islamski svijet. Ovo spominjem, jer dnevna politika kod nas povremeno, pogotovo pred izbore, dovodi u istu ravan klerikalno i sekularno, a suživot to dvoje na naš način nije moguć.

U Vašim se romanima često pojavljuje motiv ždralova. Da li je ideja za taj motiv nastala promatranjem masovnog odseljavanja iz BiH, masovne seobe bh. ptica na Zapad i Sjever, uslijed koje se manje sredine u BiH pretvaraju u gastarbajterska „praznička naselja“? Na koji bi se način moglo spriječiti ili barem umanjiti to osipanje ljudi iz BiH? S druge strane, može li sve brojnija bh. dijaspora u budućnosti pozitivno utjecati na političke promjene u BiH? Može li se dogoditi nešto slično nedavnim izborima u Rumunjskoj, na kojima je zahvaljujući prvenstveno glasovima rumunjske dijaspore – odlučne da skinu s vlasti one zbog čije su korumpiranosti i morali odseliti – nefavorizirani njemački evangelik Iohannis postao predsjednik Rumunjske?

Pokušao sam sebi prije svega pojasniti čudesnu privlačnost motiva ždralova. Ždralovi su metafora prolaznosti, ukorijenjenosti, egzila, na neki način i života, pa i nostalgije: mislim da se malo tko ne sjeća prve migracije ždralova koju je promatrao u životu, ali i fascinacije tim prizorom. Tako da je taj motiv primjenjiv i na odlaske iz BiH, jer postoji jedna vrsta ždralova koja je u jednom trenutku prestala s migracijama, i to spominjem na jednom mjestu u romanu “Mrtve ribe plivaju na leđima”.

Mislim da ne postoji način da se zaustavi osipanje ljudi iz BiH. Morala bi se promijeniti politička klima u zemlji, ali bojim se da je kasno. Što se tiče dijaspore, tu sam također skeptik. Ne postoji mogućnost da se kod nas dogodi nešto slično kao u Rumunjskoj, a nisam siguran koliko je to dobro rješenje. Postoji jedan fenomen kada je riječ o našoj dijaspori: ti ljudi kao da ostanu zarobljenu u vremenu kada su napustili zemlju, kao da je ovdje kod nas u međuvremenu vrijeme stalo. To nije novijeg datuma, sličan fenomen postojao je i kod naših gastarbajtera sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ili primjer iz devedesetih, kada se u Hrvatsku počela vračati politička emigracija: većina tih ljudi je tih devedesetih živjela u vremenima sloma Pavelićeve NDH. Taj svojevrsni vremenski bug jedan je od ključnih limitirajućih faktora kada je riječ o doprinosu dijaspore boljitku zemlje, pogotovo u novije vrijeme kada se društveni i socijalni kontekst mijenja gotovo na dnevnoj bazi.

Da li Vaš zadnji roman, distopija „Planet Friedman“, označava nešto sasvim novo u Vašem dosadašnjem književnom radu ili ipak na neki način stoji u povezanosti s prethodnim romanima? Da li se i taj roman na ikoji način referira na bh. kontekst, koji je sam po sebi jedna siva i turobna distopija?

Da, “Planet Friedman” je nešto novo i drugačije u odnosu na moje ranije knjige. Međutim, bez obzira što se radi o distopiji, polazna točka svih sličnih knjiga je sadašnjost. Distopija je zapravo karikaturalno preslikana sadašnjost u bližu ili dalju budućnost s ciljem da se naglase groteskni i iskrivljeni djelići sadašnjosti koju živimo.

Tko danas predstavlja najžešće točke otpora bh. (poslije)ratnoj koncepciji stvaranja etnički i konfesionalno homogenih područja, koja su se pokazala kao utopija sumnjivih tajkuna i korumpiranih političara, ali i kao distopija, najgori mogući svijet za tzv. tranzicijske gubitnike, one „koji se nisu snašli“?

Točke otpora ovakvoj koncepciji ne postoje, barem ih ja ne vidim. Kod nas se sve relativizira. Evo, da to pokušam objasniti na pojmu “trećeg entiteta”. Taj pojam egzistira na dva potpuno drugačija načina u našim medijima. Oba, naravno, imaju dnevno-političko ishodište, kao uostalom i sve drugo: od kulture, obrazovanja, religije… “Treći entitet” je lakmus papir bošnjačkog nacionalizma s jedne strane, a s druge nacionalistička utopija. Da bi apsurd bio veći, upravo je bošnjački nacionalizam (klijentelizam) revitalizirao zaboravljenu ideju “trećeg entiteta”, vidi pod Komšić i Lagumdžija.

S obzirom na nešto ubrzaniji tempo u kojem u posljednje vrijeme izlaze Vaše knjige, možemo li uskoro očekivati izlazak novog romana ili zbirke priča?

Već se pojavio. Prije mjesec dana (studeni 2014.) pojavio se moj novi roman “Svježe obojeno”, a ovih dana u sklopu biblioteke krimi romana “Balkan noir” hrvatskih nakladnika i lista 24 sata bit će objavljen još jedan moj roman, “Božji gnjev”. Radi se o jednom zanimljivom eksperimentu, o ratnom krimi romanu, iako postoje ozbiljne književne teorije kako je ratni krimić svojevrsni paradoks. Razlog je jednostavan: ljudski životi u ratu ne vrijede puno, tako da je istražiteljska, detektivska motivacija manjkava, nategnuta. Ja sam to riješio na jedan vrlo zanimljiv način: osveta, “Božji gnjev”, kao motivacija moga glavnog lika. Kao moto romana poslužio mi je citat iz “Novog zavjeta”, iz “Poslanice Rimljanima”: “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Jer pisano je: Osveta je moja, ja ću je vratiti, govori Gospodin.”

Također, prije nekoliko dana objavljen je u Bratislavi prijevod mog romana “Mrtve ribe plivaju na leđima” na slovački, tako da me krenulo s knjigama ovih dana.

Što biste za kraj poručili onim Vašim čitateljima koji i sami žele postati književnici?

Samo jednu stvar: što više čitati i ne prestajati s tom praksom. To je jedina priprema za pisanje koju poznajem.
Razgovarao: Marijan Oršolić – Prometej

Podijeli objavu
Prethodni članakU ime Tita
Sljedeći članakZlo sjeme