Gdje je ženina ženskost, ženstvenost?

Danas bismo tražili riječi, brinuli da ostanemo u okviru trenutnih ukusa i ne budemo ni s koje strane, ni onih koji se zalažu povratku tzv. tradicionalnim, zapravo patrijarhalnim vrijednostima ni onih koji pripadaju novom valu tzv. feminizma, optuženi za neprijateljstvo.

Piše: Jadranka Brnčić

Zapravo, čini mi se, ne znamo točno. Ili: ja ne znam. Ali to je dobar početak.

Ne znamo što je ženskost, ono specifično žensko, ali znamo da ono čini razliku. I da ta razlika pripada tajni dinamike života.

Tu dinamiku Christiane Singer uspoređuje s jednostavnim zakonom fizike koji nas uči: ako je temperatura jednaka u dvije susjedne sobe, zrak stagnira, a ako je, pak, zrak s jedne strane topliji ili hladniji, dolazi do intenzivne razmjene mase.

Jedinstvenost suspendira dinamiku između muškaraca i žena. Prostor za razliku prijeti da bude premalen da bi ljubav mogla rasti.

”Tko brka žensko i muško, vrši napad na gestaciju svjetova“ – kaže Rilke.

Razlika je ono što stvara pokret, ono što stvara život. Građanska ravnopravnost – to veliko postignuće 20. stoljeća – dakako, ima svoju golemu važnost. No, jednaki u pravima i obvezama prema društvu, muškarci i žene ipak nisu slični, jednako kao što nisu slični ni muškarci među muškarcima niti žene među ženama. Velika je opasnost ne razlikovati politiku od ontologije.

San o ravnopravnosti projiciran je san. Osjećamo se primoranima izgraditi jednakost, ali to je često tek kuća mrtvih.

Funkcija egalitarističke ideologije jest da se sami spriječi susret s drugim i njegovim ili njezinim vrijednostima, kako bi se izbjegla nesigurnost koju stvara, ovaj neizbježni sraz iz kojeg se ne izlazi nepovrijeđen.

Onaj drugi (čak i onaj drugi u nama samima) nas, susretnemo li ga doista, preobražava: i ta preobrazba, odnosno njezin proces najčešće je bolan.

Svaki susret stvara nesiguran prostor koji zastrašuje: gdje sam ja, a gdje počinje drugi? I izlagati se toj avanturi, usuditi se krenuti naprijed prema drugima, prema novom, prvi je problem u svakom odgoju. Edukacija (lat. e ducere) znači voditi van, izvući iz. Biti obrazovan znači biti kadar kroz rizik susreta i kroz različite obrazine – prepoznati lice.

Svako izravnavanje žrtvuje taj odnos i pokreće proces entropije. Čin nasilja nad prirodom nalik je nasilju počinjenom nad čovjekom: kada su sve živice, sve linije stabla, svi humci izravnani, nastaje smrtonosna tišina.

I ljudske i agrarne kulture zahtijevaju raznolikost, ritmičku izmjenu zatvorenih i otvorenih prostora, golemih čistina i ograda. Kad su tajni vrtovi, palisade i živice s pticama uništene, na obzorju je barbarizam.

Homo economicus stalno se nadmašuje u funkcionalnoj trivijalnosti. Igra na koju tjera čitavu zemlju, ima tek jedno pravilo: profit, smrtonosni ekonomski rast.

Nijedna društvena igra u ogromnoj raznolikosti ljudskih kultura, nije bila toliko trivijalna i kratkovidna.

Sada kada su mnogi muškarci žrtvovali svoj prirodni integritet, dobrotu, osjećaj za pravdu, sve više žena postaje poput njih.

Da se ističu u bilo kojem položaju, ne iznenađuje nas jer onaj tko je iskusio zamornu raznolikost uloga u stvarnom životu, kadar je, nažalost, naučiti ovu jednoglasnu i simplificiranu igru.

Spustiti se niz padinu – intelektualno i etički – uvijek je lakše nego se uz nju popeti. A to mi žene radimo, spuštamo se kada igramo muške igre i očekujemo da nam plješću muškarci i žene, budale. ”Pobjeđujemo i gubimo sebe“ – kaže Christiane Singer.

Flaubertova neodoljiva rečenica: ”San demokracije je uzdići radnika na idiotsku razinu buržuja“ može se okrutno prilagoditi: “San naprednog industrijskog društva je uzdići ženu na razinu sintetičke funkcionalnosti (nekih) muškaraca“.

Sve što doprinosi jedinstvenoj prirodi žena izgurano je. Što je još gore: iskorijenjena je iz prirodne tajne bića i izložena oštrom svjetlu tržišta.

Mjesečev ciklusi koji ju povezuju s planetarnim pokretima, tiha alkemija trudnoće, metamorfoza plodnosti maternice u plodnost duha – sve što su žene postigle kao razliku, postaje preprekom ili hendikepom, pri čemu joj genetska istraživanja obećavaju oslobođenje.

To samo pokazuje kako je medicinska i kemijska podložnost nadvladala roditeljsku i bračnu podložnost iz prošlosti. Haribda je samo prešla na Scilin brod.

No, reći će neki, nisu li ženu njezine osobitosti i slabosti dovele u situaciju podložnosti i ovisnosti? Nije li ženin cilj da izađe iz te situacije?

Kojeg li nesporazuma!?

Nisu li upravo te ženine specifičnosti bile njezine kraljevske povlastice u drugim vremenima i u matrilinealnim civilizacijama?

Podređenost je moguća jedino kada se uspostavi suptilni mehanizam naslijeđenoga samookrivljavanja i nedostatka samopoštovanja. To je abdikacija vlastite otmjenosti.

Doista, nikakva nas dominacija ne može poraziti izvana, ukoliko se već nismo počeli predavati unutar vlastita nutarnjega dvorca. Sudeći vlastitim biološkim i kreativnim specifičnostima, žene su pristale napredovati prema – vlastitoj nesreći.

”Tko se vjenča s duhom vremena, uskoro će ostati udovac“ – reče davno Kierkegaard. Danas bismo možda rekli: ostat će prevarenim.

Bez ženskosti i istinske ženstvenosti ne samo žene nego i ljudskog srca, društvo je osuđeno na umiranje.

Tko će se brinuti za život u njegovim mnogobrojnim i beskonačnim očitovanjima? Tko će pjevati hrabru grubost stvorenog svijeta? Tko će nas spasiti od sebe samih? Tko će nam oprostiti uvrede, tko će usukati mač kad se protivnik nađe na podu?

”Ponad dobra i zla livada je gdje te čekam“ Rumijeve su riječi. U njima stanuje ono žensko, tamo je njezino kraljevstvo.

Daleko od zlonamjernih iskrivljenja medija, daleko od urlikanja političkih stranaka i funkcija, postoji prostor u kojem žene vjeruju, popravljaju, pronalaze i kupaj svjetlo svoje ljubavi – prostor koji više ne želi biti u pravu ili krivu, izvan nasilnog povlačenja suprotnih smjerova, iznad opravdanih ili neopravdanih prosvjeda, izvan strašnih rana i osvete, čak i izvan rata i mira.

Ludi prostor, prostor logično nemoguć, politički nekorektan, racionalno neodrživ, prostor u kojem se svi mrtvi sa svih strana – teroristi i žrtve, kamikaze i ubojice prolaznici, ubijeni borci i civili – umiruju u tišini.

I iz tog prostora rađa se polje svijesti koje se širi poput suptilnog mirisa što ga ništa ne može zaustaviti. Ima zarazni učinak na svakoga tko ga diše.

”Ponad dobra i zla livada je gdje te čekam“ – tamo je žensko kraljevstvo, utroba novog čovječanstva.

Sila koja nas tjera, unatoč nama samima, protiv naše duše i našeg tijela, tamo gdje zapravo ne želimo ići, društvena je prisila.

U nama je uzurpator koji je došao na vlast i stavio kraljicu na spavanje. On nas vodi prema kriterijima nametnutim izvana: izgledom, društvenim i profesionalnim imidžom.

Prodaju nas da bi nas konzumirali, tjeraju da bježimo, žele nas bez dlaka, bez mirisa, podvrgavaju nas opsadi sterilnih i aseptičnih sila eda bi nas primorali da gutamo neuroze, strahove te izluđivali i trovali alkoholom i drogama.

Stvorene da nalikujemo Zemlji, prisiljavaju nas da postanemo umjetnim bićima. Uzurpatori vrebaju naše kraljice, sestre, majke, ljubavnice i ljubavnike, prijatelje – sve one koji su kadri a prihvaćanje odnosa, imaju u sebi genij izuma života.

Ženama postajemo ili im dajemo kraljevsko mjesto koje im pripada samo kad je uzurpator razotkriven i otpušten.

Moć koju ono žensko u nama ima kada smo vraćeni sebi samima, svojem nutarnjem životu, jest moć dobrodošlice. Prihvaćanja onoga što jest i što dolazi na kraljevski način, bez podvrgavanja ikome i ičemu. Žena je zemlja dobrodošlice.

Sve što nije uvršteno na burzovni popis još spava u našoj utrobi: vrijeme oklijevanja, goruće strpljenje, šutnja i tišina, bezinteresno darivanje, eros iščekivanja, prelasci kroz mnoštvo smrti…

Nećemo odbaciti tisuće godina pamćenja, žara, nježnosti i angažmana sa životom za malu šupljiku koja se naziva aktualnim poslovima i koja paralizira kreativnu dušu.

U zahtjevnu, oštru i blistavu avanturu smo pozvani.

Autograf