Gdje je nestao mostarski sjaj

‘Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost’, pisao je Ivo Andrić, a prenosila Tatjana Feher, Zagrepčanka koja je živjela Mostar.

Piše: Emil Karamatić

Koliko je stanovnika Mostara toliko je i priča o gradu na Neretvi. Svi imaju svoju mostarsku priču. Neki je pričaju, a neki su nacrtali svoju mostarsku razglednicu.

Rođeni Mostarci posebno. Važnost isticanja mjesta rođenja za svakog je Mostarca u rangu imena, prezimena ili matičnog broja. Na bilo koje postavljeno pitanje razgovor započinje: “Ja, kao rođeni Mostarac…”

Suvišno je i pitati odakle ime Rođeni za navijače Veleža. Ta vrsta lokalpatriotizma prihvata se, ona nema objašnjenja. A i kad bi netko i pokušao, vjerojatno bi, češkajući se po glavi, rekao: “Ja, kao rođeni Mostarac, ne znam.”

O ljepoti mostarskog sjaja najljepše retke ispisao je Ivo Andrić, a kasnije puno puta ponovila Tatjana Feher, Zagrepčanka, ali i mostarska glumica. Napustila nas je prije dvije godine i ostavila veliku prazninu u HNK Mostar.

Velika ljubav i plavo nebo

Davno je stigla u Mostar, po preporuci profesora Gavelle, tada na godinu dana, ali se ta priča pretvorila u cijeli život. Priča o Mostaru kakav je voljela Tatjana.

Profesor Gavella nagovorio ju je da ide u Mostar i nauči taj lijepi govor.

“Zašto u Mostar?”, pitala je Tatjana.

“Znaš, tamo se lepo govori, učit ćeš taj lepi govor”, rekao joj je Branko Gavella.

U Mostaru je ostala zbog velike ljubavi i plavog neba. Zbog svjetlosti Mostara i nesvagdašnje bistrine, koja daje sjaj Hercegovini.

Kao vješta glumica, s lakoćom je prenijela Andrićeve riječi dok smo razgovarali u jednoj emisiji.

“Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutru, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.

Nje ima u osmijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj Neretva, naša najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu. Ona žari iz priča o borbi mostarskih ljudi za današnju slobodu i sija iz današnjih napora, za napredak u svim pravcima. Po toj svjetlosti se najbolje sjećam Mostara.”

Ovaj Andrićev osjećaj i riječi upila je hladnoćom mostarske bure i cijeli život ostala u Mostaru.

Jedina joj je želja bila da je sahrane na zagrebačkom Mirogoju pored oca Ivana, prvaka hrvatske opere. Sve drugo ostalo joj je u Mostaru. Skrivala je suze dok je pričala.

Sahranjena je 28. siječnja 2015. godine.

Ruševine srasle s Mostarcima

Ali, kao što nijedna priča u cijelosti nije ispunjena ljepotom, tako i ova mostarska početkom devedesetih dobiva ružnu stranu.

Kad bih opisivao što se zapravo dogodilo, upao bih u zamke koje su predmetom domaćih i stranih političara, domaćih i stranih sudova, domaćih i stranih povjesničara. Iz te priče teško bih izašao, a valjan odgovor ne bismo dobili.

Zato u ovoj mojoj priči mogu samo reći: dogodio se nesretni rat, koji je iza sebe ostavio tisuće raseljenih i prognanih, ranjene i poginule, ostavio je Mostar koji ne pripada Andrićevom opisu. Ali i takav Mostar, u kojem Tatjana, rekla mi je, nikad ne bi ostala da u njega nije došla puno godina prije nesretnog rata.

I danas, 23 godine nakon završetka rata (u Mostaru bi rekli “Zar već?”), na ulicama još gledamo razrušene zgrade. Ponekad pomislim da više nitko ne postoji niti primijeti ruševine u Brankovcu, gdje je život proveo Aleksa Šantić.

Aleksa Šantić, koji je napisao: Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije.

E kad bi se Šantić danas prošetao Brankovcem, velikim dijelom Starog grada Mostara, pa Mahalom do Španjolskog trga ili Titovom, ne vjerujem da bi ove iste stihove napisao, već se odavno može čuti onako kao “liskaluk” na mostarskim ulicama.

Vjerojatno bi se pitao, kao što to svako jutro i sam činim: je li moguće da nitko ne primjećuje ruševine i da nakon 20 godina nitko ne želi obnoviti kompletan dio koji prema sjeveroistoku gleda od stare mostarske gimnazije?

Danas razrušene zgrade izgledaju kao ružna uspomena na ratne strahote, ruševine koje su toliko srasle s Mostarcima da ponekad pomislim kao da su “razrušene na ta mjesta postavljene”.

Grad u kojem ništa ne ide kako treba

Ravnodušnost se uvukla u kosti skoro svih, osim onima, što bi rekao mostarski akademski slikar Jusuf Jusa Nikšić, koji su onako ters ili tabijasuz.

“Meni često kažu da sam ters. I, naravno, često griješe. Ja sam ipak klasični primjer tabijasuz čovjeka”, govorio je Jusa.

“U čemu je razlika?”, pitao samo jednom prilikom Jusu.

“Razlika je u tome što je ters vječiti negativac, sve odbija i vidi negativno.”

Tabijasuz je opet nešto drugo. To je frustracija koja se ispoljava kad nešto ne ide onim tokom kojim treba da ide ili sam ja zamislio da treba da ide”, tako je zborio Jusa Nikšić.

“A, vidiš, u ovome našem gradu ne ide ništa kako treba da ide”, govorio je.

A ako ikome trebamo vjerovati, možemo Jusi. On je svaki mostarski kamen i zraku sunca godinama strpljivo prenosio na platno. A ono što je skriveno u njegovoj glavi nije moglo stati u jednu radijsku emisiju od prije dvije godine, koju sam s njim realizirao.

“Ali stalo je u ovaj život. Davno je bila 1925. godina, 4. februar, kad sam rođen”, rekao mi je tada Jusa.

“I nemoj više pisati, nego ovdje fino stani; nijedan Mostarac ti nema živaca čitati duge tekstove”, rekao bi – eh, kad bi samo počeo nabrajati tko je sve iz Mostara…

Spisku nema kraja.

A Mostar zavrjeđuje onaj Andrićev sjaj, ako ne zbog ovih što su se oglušili na svaku hrđu, onda zbog onih koji su, poput Tatjane Feher, s tim sjajem živjeli.

Al Jazeera