Gdje je nestalo ono doba divova?

Usitnili su potkraj prošlog stoljeća jednu razmjerno veliku i međunarodno relevantnu zemlju u majušne vukojebine i na kraju toga klanja napravili su sebi okvir u kojemu će se svi neostvareni jadnici na kraju ostvariti.

Izvor: Ante Tomić nin.co.rs

Prošli mjesec u Crnoj Gori jedan mi čovjek reče: “U nedjelju se igrao derbi naše nogometne lige, Budućnost – Sutjeska.” Ja sam na to samo zamišljeno i s uvažavanjem kimnuo, jer znate kako su Crnogorci osjetljivi, sve im moraš odobravati, dijelom i stoga jer imaju običaj držati napunjenu i valjano očišćenu i nauljenu kratku cijev u pretincu za rukavice, ali u sebi sam pomislio: Dakle, to je sukob titana. Mitski okršaj najvećih. Događaj o kojem će guslari kraj ognjišta u desetercima pjevati. Budućnost i Sutjeska, crnogorski el clasico.

I tužna je i smiješna ta planinska državica u zapećku Europe, no ima li ijedna ovdje, u čitavoj regiji, da je drugačija. Među Hrvatima su, recimo, prije nekoliko godina bili neobično omiljeni vicevi o sićušnosti Slovenije. Narodna ih je predaja iz nekakve svoje frustracije dala stotine, više nego o plavušama i pederima i glupome Muji zajedno. Ne bi prošao dan da u kafiću ne biste čuli novi, kako se cijelu Sloveniju automobilom može proći na rezervi goriva, ili kako Slovenci nemaju osmerac s kormilarem jer im dužina čamca izlazi iz granica teritorijalnog mora, ili tako već nešto uvijek s jednakom poantom. I koliko god su one nakon određenog vremena inteligentnijem svijetu postale predvidljive i neugodno, iscrpljujuće glupe, moji se zemljaci zapravo nisu mogli nasititi tih šala. Ramena bi im se zatresla, suze pošle na oči, a šmrklji iz nosa kako je susjedna Slovenija njima bila smiješna, iako i sami žive tek u neznatno većoj garsonjeri od države.

U primjerima poput ovih lijepo se može upoznati intelektualna ubogost nacionalista, njihov slijepi narcizam nesposoban objektivno sagledati vlastitu beznačajnost i žudnja da se, ako se ikada oćute ugroženim, začahure u granice i smanje svoj svijet do mjere u kojemu će oni biti veliki. Usitnili su tako potkraj prošlog stoljeća jednu razmjerno veliku i međunarodno relevantnu zemlju u svoje majušne vukojebine, i premda je to učinjeno u silovitoj, uništavajućoj mržnji, ognju i nasilju, svi su oni naposljetku jedni drugima išli naruku i na kraju toga klanja bili zadovoljeni. Napravili su sebi okvir u kojemu će se svi neostvareni jadnici na kraju ostvariti, netalentirani će glumci postati dramski prvaci, a spadala bez sluha estradne zvijezde, gdje će se do jedan idiot izmijeniti na ministarskoj dužnosti i očajnim nedjeljnim popodnevima bezvoljno gledati jalovo nabijanje između Budućnosti i Sutjeske, Jagodine i Voždovca ili Inkera iz Zaprešića protiv Slavena Belupo iz Koprivnice.

Kad živite u maloj zemlji, kriteriji vam nužno padaju. Nekadašnja provincijska škrabala najednom postaju književni klasici, a nacionalnim se derbijima nazivaju dojučerašnje seoske makljaže na rubovima grbavih pašnjaka. I meni je, u jednu ruku, drago da su nesretnici napokon dočekali ugled i slavu, da su televizijski reflektori i njih sirote obasjali, ali kako je u državi i društvu u kojemu su tako spušteni pragovi izvrsnosti moguće uzgojiti nešto zaista dobro, veliko, nešto što bi moglo biti opaženo i priznato u današnjem sve kompetitivnijem svijetu?

Muči me to već godinama, još zgode kad sam u jednoj prohladnoj i polumračnoj hotelskoj sali sjedio s pokojnim Matom Parlovom, pulskim ugostiteljem čije sam osvajanje svjetske titule u poluteškoj kategoriji kao dijete gledao na crno-bijelom televizoru u svome selu. Negdje iza ponoći boksačka mi je legenda, odsutno mućkajući vinjak u čaši, rekla rečenicu koju ću pamtiti za cijeli svoj život, nešto tako veličanstveno istinito da bi moglo biti uklesano na nadgrobni kamen i uzbudljivo kao da prvi put u životu u ruci držite žensku sisu. Mate Parlov je rekao: „Pa kako bih ja mogao biti nacionalist, kad sam bio svjetski prvak.”

Sjetim ga se često obično kad igra Budućnost protiv Sutjeske, i ako nekakvog imbecila prime u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, i nakon izbora u Srbiji, i u svim drugim sličnim prilikama gdje je uskogrudi nacionalizam iznjedrio nešto sramotno loše, patuljasto, traljavo i blesavo. Gdje je sad Mate, laka mu zemlja bila, i gdje je nestalo ono doba divova kojima je cijeli svijet bio domovina?

neznase.ba