Gatalova logika genocida

Kada mi je jedna stara drugarica jučer proslijedila link s novom kolumnom Veselina Gatala, koji nosi naslov „Moj fašizam i Elvedinov urođeni antifašizam“ (pogledati link: http://m.pogled.ba/clanak/veselin-gatalo-moj-fasizam-i-elvedinov-urodjeni-antifasizam/120214), nisam se nimalo iznenadio. Naprotiv, očekivao sam takav tekst. I to baš takav kakav jest – debilan i bolestan. Jer kakav bi drugi uopće mogao i biti?!

Piše: Elvedin Nezirović

Unatoč tome što sam svjestan da mu idem na ruku time što mu pridajem pažnju koju apsolutno ne zaslužuje, ipak sam u ovom kratkom osvrtu dužan reći nekoliko stvari, no ovaj put ne zbog sebe ili njega, već naprosto zbog žrtava u Srebrenici, pogotovo onih srpskih – prihvatit ću, ovdje, ali tek privremeno, Gatalovu epileptičnu pasioniranost nacionalnim etiketiranjem žrtava, čisto radi jasnoće i mojih i njegovih stavova.

Ali, da krenem redom.

Moram priznati da Gatalova uvodna, bombastična konstrukcija kako sam „dobro uhljebljen kadar SDA“, u ukupnom dojmu koji tekst želi ostaviti, zaista zvuči odlično, ali samo onima koji me ne poznaju. Zna Gatalo vrlo dobro da to što je napisao nema nikakve veze s istinom, no, namjera je njegova sasvim druga: on zapravo očajnički pokušava ovu našu prijepisku staviti u kontekst aktualnih političkih sukoba koji ovih dana zaokupljaju medijsku pažnju, te tako naš „nesporazum“ prikazati kao nekakvu nepomirljivu razliku u političkim stajalištima. Time bi suština cijele ove stvari oko koje se digla tolika prašina na javnim mrežama – a, ne zaboravimo, to je njegov tekst „Radno mjesto Srebrenica“ gdje on iskazuje jedan, u najmanju ruku, perfidan odnos prema žrtvama srebreničkog genocida – bila potisnuta u drugi plan.

Međutim, kada smo već kod toga, nije zgoreg napomenuti da su ti mostarski „dobro uhljebljeni SDA kadrovi“ o kojima Gatalo govori, već odavno na godišnjim odmorima ili se na njih već ovoga časa spremaju krenuti. Za njih se ništa važno nije ni dogodilo: oni nisu čitali pogled.ba ovih dana, a ako pak i jesu, onda im nije bilo ni na kraj pameti da reagiraju na Gatalove bljuvotine. Ništa se njih ne tiče ona Gatalova rečenica o bošnjačkim muškarcima koji su, nakon pada Srebrenice, „napustili žene i djecu“, te su, kako to autor lukavo implicira, samim tim i zaslužili da budu pogubljeni. Ništa se njih ne tiče ni to što je Gatalo po svojoj adresi Mostarac ili je barem to bio, niti smatraju da bi bilo uputno dati mu do znanja kako, kao njegovi bivši sugrađani, gledaju na to što on piše. Jedina stvar o kojoj svi ti savrešno ravnodušni stranački kancelisti i provizori u ovome trenutku razmišljaju jeste da li će za ljetovanje izabrati Korčulu ili Pelješac, Herceg-Novi ili Skadar, Budvu ili Rovinj. Na žalost Gatalove kolumne i dojma koji bi htjela ostaviti na neupućenog čitaoca, potpisnik ovih redova ne samo da nije član SDA, nego nije član ni jedne druge stranke, niti je to ikada bio.

Moj je motiv za pisanje, i ovoga i prethodnog teksta, jedino moja savjest, onaj apartni unutarnji element koji ne podnosi ni najmanju nepravdu i zlo, a kojeg je Gatalo, čini mi se, odavno izgubio. Jer da nije, ne bi se usudio potencirati mi licemjerje, kako to čini na kraju svoga bijednoga teksta – barem su se za njega, u posljednjih dvadeset pet godina, takve kvalifikacije lijepile kao muhe na žutu boju, što je i razumljivo jer se namijenjao svega i svačega: od ratnih vojski do političkih stranaka. O drugim stvarima nećemo. Barem ne ovaj put.

No, da se vratim na suštinu. Ako sam nešto zamjerio Gatalu u njegovom prvom tekstu, to je način na koji se odnosio prema žrtvama genocida u Srebrenici. Njegova odvratna ironija zvuči baš onako kako sugerira naslov mog prethodnog teksta: poput zveckanja oružjem. I to nije samo moj utisak, već utisak stotina onih koji su svoje nezadovoljstvo njegovom kolumnom iskazali u komentarima na društvenim mrežama. Sada je čak otišao i korak dalje: naprosto je nemoguće ne osjetiti svu tu mržnju koja iz njegovih rečenica izbija poput živih rana na tijelu, a koja se dade opisati jedino tvrdom kalvinističkom riječi – zlo.

U jednom trenutku on kaže: „Kako bi se tek naljutio da sam rekao da je zločin u Potočarima bio čin neprimjerene osvete za ubijenu djecu i žene (2380) i puno manje muškaraca, sve ukupno njih 3500, prije tog događaja?“. Valjda bi Gatalo trebao znati da mjerenje zločina drugim zločinom nije ništa drugo nego zločin – i to zločin prema osnovnoj ljudskoj etici. Dvije hiljade, tri hiljade, osam hiljada – u određenom trenutku razum otkazuje pred brojevima. A u čemu je, zapravo, razlika? U tome što je pokojni dvanaestogodišnji Slobodan Stojanović bio Srbin, a ubijeni petnaestogodišnji Damir Suljić, Bošnjak? Zar i jednom i drugom život nije vrijedio isto, odnosno nije vrijedio ništa? Njihova smrt za Gatala vrijedi onoliko koliko vrijedi ta imbecilna potreba da se ljudima objašnjava kako je, eto, sasvim ljudski i prirodno da ubistvo jednoga bude povod za ubistvo drugoga. Problem, tek površan i sporedan, jedva vrijedan opservacije, nastaje onoga časa kada Mladićevi koljači malo pretjeraju u tom uspostavljanju ravnoteže među ubijenima. Eto, to je Gatalova odvratna logika genocida.

Jedna od najjačih poluga svakog nacionalizma, kako to briljantno primjećuje Ivan Lovrenović u svom eseju “Isus u Ahmićima”, jeste mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih. Žrtve drugih ne zavrjeđuju našu sućut i empatiju – one su naprosto jedna velika podvala svjetskih sila i njihovih tajnih službi u vječitoj zavjeri protiv nas. Zato za subalterne likove poput Gatala, postoje “njegove” i “moje” žrtve, on čak operira njihovim ciframa, a zločine nad njima vaga kao da vaga paradajz na pijačnom kantaru. Iz svoje jadne pozicije neukog i sasvim marginalnog kolumniste, koji je sebi, nažalost, uvrtio u glavu da je nekakav dežurni režimski advokat, on odlučuje, mimo zdravog razuma i bez imalo etičkog rezona, o tome koji je zločin teži, a koji lakši.

Čak se usuđuje napisati i ovo: „E, pa, Elvedine, mojih je mrtvih puno više. Nisu moji mrtvi iste nacije. Moj broj se približava tvome, koji se često uzvikne. Broj tvojih žrtava je manji za 3500 od mojih.“

Tačno da se čovjek upita je li taj lik uopće normalan.

Neću više o Gatalovim svinjarijama, jer svaki put kada pomislim da je dotakao dno, on padne još niže. Da je ronilac, bio bi apsolutni svjetski prvak i rekorder. Može mu se, naprosto, jer u ovoj i ovakvoj državi kakva je BiH, dopušteno je nekažnjeno reći sve, pa i negirati genocid, što je po Međunarodnom tribunalu u Hagu, pravna kategorizacija onoga što se dogodilo u Srebrenici, jula 1995. Moguće je, eto, najnormalnije, taj isti genocid pravdati osvetom i pri tome koristiti vokabular koji koristi Gatalo, a koji, naravno, o njemu govori više nego li svih tih petnaestak knjiga koliko reče da ih je napisao. Moguće je, naprosto, jer Bosna i Hercegovina nije pravna država. Da jeste, svoju narednu kolumnu Veselin Gatalo bi vjerovatno pisao iz zatvora. Ili iz ludnice.

Na kraju, moram spomenuti da nikada nisam pisao o zločinima koje je počinila Armija RBiH u Srebrenici, niti sam ikada bilo gdje rekao da takvih zločina nije bilo. Kada bih odlučio pisati o tome, sigurno ne bih odabrao način na koji je to uradio Gatalo. Pisao bih onako kako je to jedino moguće i kako to zahtjeva temeljna ljudska etika: s pijetetom koji žrtve zaslužuju. U tom je suštinska razlika između nas dvojice. Ne u političkim stajalištima, što je mišljenje koje bi on čitaocima svoje kolumne lukavo volio nametnuti, nego u poimanju onoga što čovjek jeste i onoga što jeste etika. Žrtve su, naprosto, žrtve. Kao što su budale, i u ratu i miru, samo to – budale.

Zato, sve dok u svojim tekstovima i javnim istupima ne počne iskazivati minimum poštovanja prema žrtvama genocida u Srebrenici, ja mu halaliti neću.

elvedin-nezirovic.blogspot.ba