GANGA – PJESMA O ŽIVOTU U HERCEGOVINI

Ivan Cvitković
GANGA – PJESMA O ŽIVOTU U HERCEGOVINI
(Sociologijske marginalije o gangi)
Sarajevo : University Press / Zagreb : Plejada, 2017.
195 stranica

Djelo akademika Ivana Cvitkovića – GANGA – PJESMA O ŽIVOTU U HERCEGOVINI (Sociologijske marginalije o gangi) – relevantno je sociološko djelo, koje osim Sadržaja, Uvoda, Zaključka, Popisa korištene literature, Kazala imena i pojmova te Bilješke o autoru ima još 20 zasebnih poglavlja: Ljubav, Uljepšavanje, Cvijeće, Obitelj, Odijevanje i obuća, Grad i selo, Kuća, Rodno mjesto, Pečalbarstvo, Duhan, Pjesme i pjevanje, Erotske pjesme, Kolo i ples, Gusle, Škola, Rad i radne aktivnosti, O jelu, O piću, Crkva i svećenstvo i Tučnjave. Uz to, knjiga je opremljena s 43 fotografije koje ilustriraju obrađivane teme.

U veoma sadržajnom Uvodu, koji počinje pjesmom Hercegovina Ilije Jakovljevića i završava pjesmom Ponosna moja zemlja Hercegovina Željka Kozine i Ranka Bobana, Cvitković navodi da mu pisanje ove knjige nije bilo ni „izraz čežnje za ‘starim dobrim vremenima’ (koja nisu bila nimalo dobra, jer su u njemu prevladavali siromaštvo, bijeda, civilizacijska zaostalost) niti želja povezivanja prošlosti sa sadašnjošću (još manje s budućnošću), niti povezivanje „starog“ s „novim“, nego mu je jednostavno bila želja da otrgne od zaborava jedno vrijeme i jedan način života u Hercegovini koji gotovo više ne postoji, čime je, kako sam kaže postao, na neki način „arhivar hercegovačke prošlosti“. Osim toga, Cvitković u Uvodu daje osnovne podatke o Hercegovini, odnosno o Zapadnoj Hercegovini te objašnjava što su za to zapadnohercegovačko područje značili i znače kamen, siromaštvo, stočarstvo, čatrnja, natalitet, jezik, migracije. Uz to, Cvitković navodi i podrijetlo svoga prezimena Cvitković, odnosno odakle su i od kada su Cvitkovići u Hercegovini, ali donosi i popis veoma zanimljivih hercegovačkih prezimena. Također objašnjava što je ganga i odakle i od kada je u Hercegovini te navodi da ga u sociologijskome pogledu ganga zanima „jer je ta tema sociologijski neistražena, a i zbog zanemarenosti ove tematike u drugoj polovini XX. stoljeća“.

U prvome dijelu Cvitković obrađuje na koji način se u gangi pristupa ljubavi i u kojim prigodama se te pjesme pjevaju/gangaju (npr. pri prvome susretu momka i djevojke, npr. Cura mi se dopala kod mise /što joj fali, čorapi joj spali), dok u drugome dijelu govori o sredstvima (mirisi, pomada, puder, šminka, karmin te nakit) kojima su se u svrhu uljepšavanja koristile djevojke u Hercegovini, npr. Sad su cure ko prijašnji suci / šal na glavi, satovi na ruci; ili Cura mi se mazala u ‘ladu / došla guda, pojila pomadu.
Treći dio posvećen je gangama kojima je u središtu obitelj, i u njemu Cvitković govori o prošnji djevojke, zarukama, prstenu i njegovu značenju, svadbi, muži i ženi, majci, sukobu generacija, svekru i svekrvi, puncu i punici, djeveru, jetrvi, nevjesti, zaovi itd. Npr. Ništa lipše na ‘vom svitu nema / kad se momak po divojku sprema, ili: Iđe Božić, iđu curske brige / ko će s kime u pratarske knjige.

U četvrtome dijelu, posvećenom odijevanju i obući, Cvitković piše o gangi koja govori o modi, potom o muškoj i ženskoj odjeći, o opancima, sandalama, štiklama, svili, najlonu, suknji, kaputu, boleru (npr. Ja seljanka, seljanka mi majka / ne stidim se svojih opanaka. Ili Malu moju zafrknula moda / uska suknja, ne more da oda) da bi u petome dijelu govorio o gangama o gradu i selu i njihovu značenju (Čuvam ovce, tranzistor mi svira / dođi, dragi, srce ne da mira, ili Mala moja što si se ponila / do jučer si kod ovaca bila).

U šestome poglavlju nalaze se gange u kojima se pjeva o kući (Kuća mala u njoj lampa stara / to je ono što me razgovara) u sedmome o rodnome mjestu, o nostalgiji te u tome kontekstu o Cimu i Ilićima, Cvitkovićevu rodnome mjestu (Selo moje ne bih te volila / da se nisam u tebi rodila). U osmome poglavlju Cvitković objašnjava tekstove ganga koje govore o pečalbarstvu i u tu svrhu navodi koje značenje imaju pečalba, tuđina, te posebice koje su značenje za ljude u Hercegovini imali i imaju Amerika, Kanada, Argentina, Belgija, Njemačka, zatim automobili marke Opel, Mercedes, Volkswagen (VW) itd. (Oj Njemačka i te tvoje marke, / dragi ode ja osta u majke; Ameriko, proklinjem ti pute / ko je kaza, da se iđe u te; Vragu dragi, tvoja opelina / sad u modi mercedes mašina). U devetome poglavlju nalaze se objašnjenja, ali i pjesme ganga kojima se govori o ratu i oružju ali o očekivanju završetka ratovanja (Bože mili, narodu se smili / rat dovrši, svaku silu skrši), dok se u desetome nalaze gange koje pjevaju o duhanu kojeg Cvitković opisuje kao jendogodišnju biljku „koja sadrži nikotin, prerađuje se za pušenje, šmrkanje ili žvakanje“, ali i sredstvo kojim se osiguravala egzistencija obitelji, stvarala prijateljstva i poznanstva. (Oj curice, moja do zorice / od zorice duvanjske stanice). Međutim, kako je duhan bio roba čiju je proizvodnju i prodaju željela kontrolirati svaka država do sada, ne čudi stoga ni činjenica da je bio pogodan i za šverc, prodaju ‘na crno’. Kao što je postojao ‘put svile’ tako je postojao i ‘put duhana’. Njime su šverceri nosili duhan u središnju Bosnu kako bi ga tamo prodali, ali su putem nailazili na policijske zasjede. Koliko je to za mnoge u Hercegovini bilo životno važno, govori i činjenica da se odnedavno svake godine u mjestu Kedžara, u Vran planini, u župi Doljani, održi sv. misa „za one koji su izgubili život noseći duhan iz Hercegovine u središnju Bosnu“ (Jesi li se umorio, sine / noseć duvan priko Vran-planine?; Čuvaj, Gospe, švercerskoga stana / Crne Lokve, Ljubušu i Vrana)

Jedanaesto poglavlje Cvitković je posvetio gangama koje govore o pjesmama (gangi) i pjevanjima (ganganjima) (Gango moja, gangao te ne bi /da se nisam rodio u tebi) dvanaesto sočnim životnim erotskim pjesmama iz svakodnevnoga života (Piši meni u Njemačku, ženo / s kime spavaš, je li ti studeno), dok trinaesto posvećuje kolu i igranju (Igra kolo i u kolu troje / bolan dragi, ajde i nas dvoje), četrnaesto guslama, glazbalu s jednom strunom i gudalom, instrumentu pogodnom za pjevanje narodnih junačkih pjesama (Gusle moje od kljenova panja / kad guslite, tuga mi je manja).
Petnaesto poglavlje sadrži pjesme gange posvećene školi i školovanju na selu (Uči, dragi, škole i zanate / ja ću tečaj pa ću poći za te), šesnaesto radu i radnim aktivnostima (Oj, motiko, odbit ću ti uši / ti si mojoj dodijala duši), da bi u sedamnaestom donio i objasnio gange koje govore o jelu (hrani, kruhu, postu, krumpirima, kukuruzu, puri, lojanici, piti, raštici, kiselome kupusu, čorbi, uštipcima, pršutu, kavadi: Lipa ti je kukuruzna pura / kad se u nju čvaraka nagura; Kad se moja usta raskolače / sama pita iz tepsije skače) u osamnaestom o piću (alkoholu, gostionici /oko koje se, kao i oko crkve i škole odvijao najveći dio društvenoga života u Hercegovini/, vinu, rakiji) (Moj dragane, kutijo bombona / nemoj ići gdje je gostiona; Pivam gangu i sidim na stocu / ljubim praznu od rakije bocu), da bi u devetnaestome poglavlju objavio gange koje se odnose na Crkvu i svećenstvo (Ja baraba učio za popa / dokle sam se curice dokopa; Cura mi se dopala kod mise / jadan ti sam, a ja curi nisam) a u dvadesetom o tučnjavama koje su se događale posebice na seoskim dernecima i teferičima (Evo braće dvostruki’ rebara / nek’ udara ko se dogovara). Knjigu Cvitković završava pjesmom Moja Hercegovina, nekom vrstom himne među Hercegovcima.

Sadržajno, ovo djelo namijenjeno je kako povjesničarima usmene književnosti, sociolozima sela, religije, kulture, glazbe, ali i široj publici, svakome domu. Osim toga postoji zasigurno i veliki znanstveni, ali i društveni interes za ovim djelom, a za što postoji i više veoma važnih razloga, što je već na početku naveo i sam autor: „Pisanje ove knjige nije izraz čežnje za ‘starim dobrim vremenima’ (u kojima je vladalo siromaštvo, bijeda, civilizacijska zaostalost. Nije ovo ni kazivanje u stilu: „Uzeo djeda unuka u krilo, pa mu priča što je nekad bilo“. Jednostavno, ovo je osvrt na dio prošlosti u životu stanovništva Hercegovine. Rijetki su još oni koji su zainteresirani za pjesme gange, a posebice za pjevanje gange. Mlađim generacijama u Hercegovini ganga je dio folklora, odraz zaostalosti sredine iz koje i sami potječu.

Međutim, ovo djelo otkida od zaborava pjesmom iskazani način življenja u jednoj sredini (u zapadnoj Hercegovini) koju život – ni svakodnevni prirodni, a ni onaj društveni i politički (svejedno o kojem se tipu političkoga režima radilo) – nije nikada ‘mazio’. Zbog prirodnoga instinkta za održanjem, za jednostavnim egzistencijalnim preživljavanjem i opstankom na škrtoj kamenitoj zemlji, ljudi u Hercegovini su se koristili raznim oblicima stjecanja životnih dobara. Da bi iskazali vrijednost kako tih sredstava za preživljavanje tako i vrijednosti svakodnevnoga života, ljubavi i čežnje za vlastitim domom i obitelji, stvarali su i pjevali pjesmu – gangu. Ona je zrcalila život hercegovačkoga krša. Zbog nedostatka relevantnih socioloških empirijskih istraživanja, ove pjesme, skupljene na jednome mjestu, uz znalačka Cvitkovićeva objašnjenja konteksta u kojem su nastajale i u kojem su ih ljudi ovoga kraja pjevali, ovo će djelo biti od velike važnosti za stjecanje vjerne slike o životu u jednome kraju u jednome ne tako kratkome vremenu.

Ivan Markešić

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here