Fra Ivan Šarčević: Nije nimalo lagano voljeti ljude, lakše je voljeti Boga

Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji, povodom Božića u intervjuu za Fenu je govorio o Božiću, Djevici Mariji, čovjekovu iskupljenju od grijeha, licemjerju, religijskom pogledu…

Vrijeme u kom se dočekuju Božić i Nova godina, kako navodi Šarčević, vrijeme je kad se sa svijetom u cjelini nalazimo u vremenu lutanja i teškog zamora, sukoba i ratova, straha i terora, u vremenu odsutnosti zajedničkog etičkoga modela ponašanja, nekog zajedničkog ideala ili apsolutnog horizonta koji bi nas sve obvezivao.

Novo rođenje

– Mnogi su frustrirani, s iznevjerenim očekivanjima, pasivni ili u bezglavom aktivizmu. Mnogi osjećaju zatvorenu budućnost, s ugaslim nadama u bolje. Svijet je postao nesiguran za život, pa se mnogi zatvaraju u isključivost, među svoje, u religijske fundamentalizme ili u svoju ideološku tvrđavu, dok su moćnici, među njima i naše vođe i stožernici, utopljeni u dijaboličnu ideologiju brige samo za sebe i svoje, bez odgovornosti za cjelinu- rekao je Šarčević.

Kaže da nam je potrebna obnova, i to radikalna, neko novo rođenje, “iako ne možemo postati djeca niti obrisati lošu prošlost”.

– Potreban nam je neki novi početak. Iskušali smo razne revolucije. Slijeva i zdesna. U nas još divlja balkanizam, naš izum, naša podvrsta nacionalističke revolucije, koji rat i etničko čišćenje, mržnju i prevaru smatra jedinim pravim načinom opstanka. Potrebna nam je neka obnova ili, religijski kazano, nužno nam je radikalno obraćenje koje bi se moralo dogoditi iz poruke Božića i uopće naših blagdana ili iz radikalno altruističnog humanizma – ističe.

Smatra da je nužna određena “egzistencijalna revolucija”, promjena čovjeka pojedinca tako da od ideološkoga lutka i kolektivističkog aparatčika postane odgovorni subjekt za sebe, za druge i za društvo u kojem živi. Radi se o nenasilnoj revoluciji odozdo koja neće uništavati život drugih ni prirodu, koja neće biti nošena mržnjom prema drugima, koja neće jesti svoju djecu.

– Njezin početak je izlazak iz umišljene samorazumljivosti da smo ispravni i pravovjerni. Njezin početak je ponovno učenje kako razgovarati s ljudima, kako slušati ljude, kako govoriti istinu, kako ne krasti tuđi kruh i imovinu, kako ljubiti ljude, kako stjecati prijateljstva izvan svoga uskog etničkog i zagušljivog religijskog kruga, izvan kruga uvijek ugroženih istomišljenika, izvan kruga udvorica… – naveo je.

Kad se govori o otkupljenju u Isusu Kristu, Šarčević dodaje da je riječ upravo o tome da se Bog učovječuje u Isusu jer voli ljude. Ljudi su Božji miljenici, i oni koji su grešni. Isus očituje da kod Boga grešnici čak imaju prednost pred umišljenim pravednicima.

– A grijeh? To je danas, a možda je bilo uvijek, odgurnuta i nejasna kategorija i kod vjernika. Reći će se uopćeno: pa svi smo grešni. Niječe se, međutim, stvarni, konkretni grijeh prema drugima. Supstanca balkanizma je poricanje svoga zla, svoga grijeha, a napuhivanje i zlopamćenje zla drugoga. U nas je mržnja prema drugima institucionalizirana, ušla je u zakone i ustav, provodi se kao normalna religijska praksa, naime govori se kako ne treba mrziti druge a praktično se to radi.

Dakle, većina vjernika ne smatra grijehom mrziti ljude druge vjere i etničke pripadnosti. A to je teški, smrtni grijeh, najbezbožnije protivljenje Bogu, nijekanje vjere u njezinoj biti. Ni Bog ne može ništa, ako čovjek ne priznaje da griješi, ako ne priznaje da mrzi druge, ako ne čezne da bude otkupljen iz tog najtežega grijeha. U tom smislu Isusov dolazak je bez značenja, odnosno može biti samo folklor ili čak pervertirana potvrda spomenute mržnje – rekao je.

Neki se vjernici, navodi Šarčević, skrivaju iza fraze kako vole Boga, mole se Bogu, te time se kao odmah podrazumijeva da vole i ljude.

– Nažalost, nije baš tako. I naš rat, u kojem su sudjelovali mahom vjernici, i ovo vrijeme poslije rata pokazuje da vjernici nisu ljubitelji ljudi, Božjih miljenika. Ljudi, mislim najprije na vjernike, ne vole ljude. I Biblija govori kako nije istina da oni koji stalno zazivaju Božje ime, koji stalno mole Gospodine, Gospodine, istodobno i vole ljude. To naprosto nije samorazumljivo. Jer toliki su s tobožnjom ljubavlju prema Bogu progonili i ubijali, a i danas progone i ubijaju ljude, Božja stvorenja. Toliki se sa silnom pobožnošću i molitvama nepravedno i neljudski odnose prema svojim najbližima, oduzimaju im osnovna prava, ponižavaju ih, ušutkavaju ih, ugone u izolaciju i nemoć.

Licemjerna ljubav

Nema sumnje, nije nimalo lagano voljeti ljude. Daleko je lakše voljeti Boga. Zato mnogi licemjernom ljubavlju prema Bogu i sebičnom ljubavlju prema svojoj vjeri i etniji maskiraju svoju neotklonjivu odgovornost za učinjena zla prema ljudima, svoj propust i nemar da se odupru nepravdi koja se nanosi bližnjima. To je grijeh od kojega ne možemo biti otkupljeni ako ga ne priznajemo grijehom – naglasio je.

Uvjerenja je da nije moguće da ljudi sami iskupe svoje grijehe.

– Čovjek ne može sebe sama spasiti, iako se ništa ne može dogoditi bez čovjekove slobode i voljnoga pristanka. Postoje, naime, grijesi koje ne samo da nam drugi ne mogu oprostiti nego ni mi sami sebi. I kada nam drugi oproste, ili mi sami sebi, čini se kao da uvijek ostaje jedan neotkupljeni ostatak. Vjera u Boga govori da je jedino Bog onaj koji je u stanju čovjeku oprostiti u potpunosti. To ne znači da Bog briše grijehe, kao da se ništa nije dogodilo, nego baš oprašta grijehe i otvara novi put.

Takvo opraštanje ne znači dakle zaborav grešne prošlosti, ne znači poricanje zla koji smo učinili, niti uspostavlja lažnu nevinost, nego Bog otvara novu mogućnost da se na grešnoj prošlosti, na razvalinama svoga života mogu ponovno činiti dobra djela i ne ponavljati stari grijeh. Jer tko se zakuje za svoj grijeh, bilo poricanjem bilo neopraštanjem, lišava se neslućenog potencijala dobra koji mu se nudi kao novi život, kao drugi početak. Slično je to čovjeku koji je izbjegao smrt, ili prebolio smrtnu bolest – rekao je.

Besmisleno bi bilo, smatra, čekanje Isusa ako se ne priznaje vlastita grešnost. Bila bi to magija da se maskira lažni bijeg od susreta sa sobom.

– Isus ne dolazi da prekrije naše zloće i mane, nego da pozove na iskren susret sa sobom, s drugima i Bogom. I nudi utjehu, nudi novi početak, put obraćenja. No, doista, što bismo kad bi Isus ponovo došao? Ništa mu se vjerojatno drukčije ne bi dogodilo od onoga što mu se već dogodilo. Odbacili bi ga najprije njegovi. Nešto slično opisao je Dostojevski u legendi o Velikom inkvizitoru. Isusov bi dolazak bio shvaćen kao nepodnošljiva smetnja, kao nesnosna provokacija za projekte moćnih vlastodržaca, dobro osiguranih političko-religijskih struktura, kao nepotrebni nemir onomu koji svoj grijeh prema drugima smatra svojom veličinom.

Isus mnogima ne treba kao otkupitelj od osobnoga grijeha, nego samo kao sredstvo vlasti i prekrivanje zla. Pogledajte mnoge križeve s Isusom i bez Isusa u ovoj zemlji. Isus je mnogima samo sredstvo njihovih projekata mržnje prema ljudima. Zato se ponovni Isusov dolazak može željeti i moliti samo kao dosljedno utjelovljenje njegovih riječi i prakse u konkretni život, a ne kao neki magični zahvat koji će nas lišiti naše odgovornosti za grijehe protiv drugih – istakao je Šarčević.

Po njegovim riječima, kao i svi vjerski blagdani tako i Božić izražava tu temeljnu istinu Božje ljubavi i zajedništva s ljudima, svim ljudima. Odatle, bez obzira na sve ljudske mržnje, prezire i isključivosti, bez obzira na nametnute granice i međe, bez obzira i na svu izvanjsku blagdansku folkloristiku i prazninu kiča i kićenja, snaga blagdana leži u neponištivom pozivu na uzajamno ljudsko poštivanje i okupljanje, na ljubav i darivanje.

– Mislim na ono darivanje koje nije nužno praćeno materijalnim darovima, nego kao dar postojanja drugih, kao radost da postoje moji bližnji, da postoje ljudi drukčiji od mene i mojih. Taj poziv na zajedništvo i uzajamnu ljubav dolazi iz dubina naše zajedničke transcendencije, naše univerzalne ukorijenjenosti, našeg zajedničkoga apsolutnog horizonta kojemu smo i bez vlastitoga htijenja i unatoč svim zakazivanjima i grešnostima usmjereni. Zato su nam i u ovom našem postratnom i još tako podijeljenom društvu kao refleks najintimnije ljudskosti ostali blagdani. Oni su znakovi u vremenu da su ljudski zavičaji i domovina daleko više od geografskoga teritorija, entitetskih i kantonalnih granica, šire od zidova njihovih bogomolja.

Solidarnost

Božić je povrh svega blagdan nezaštićenih, nemoćnih, blagdan ljudi bez zavičaja i sigurnosti. Slaviti Božić bez ikakve solidarnosti s osamljenima, prognanima i obespravljenima, znak je da se nije ispravno razumjela poruka betlehemskog događaja – rekao je.

Što se tiče izvještaja o Isusovu rođenju, navodi, važno je imati na umu da su to najmlađi tekstovi u evanđeljima.

– Nastali su tek nakon iskustva učenika koji su živjeli s Isusom, doživjeli njegovu tragediju, dakle nakon iskustva da je raspeti Isus živ, da ga je Bog uskrsio, vratio u novi život. Uskrsnuće je utemeljujući događaj kršćanstva. Da nema Uskrsa, ne bi bilo ni Božića. Slično je to kako i mi tek nakon što susretnemo nekoga čovjeka, nakon što upoznamo njegova djela, pitamo se za njegovo rođenje, odakle dolazi, tko su mu roditelji…

Uz Isusovo rođenje važno je imati na umu da su dvojica evanđelista, Matej i Luka, napisali pripovijesti u skladu s tradicijom, s vjerom svojih zajednica. Isus je Židov, potomak Davidov. Rađa se od čovjeka, od žene. Bog mu nije fizički, biološki otac, kao što se sinovi Božji u grčkoj mitologiji rađaju od seksualnog spajanja boga sa ženom. Više od samoga pitanja je li se sve dogodilo kako piše, valja uvijek iznova vraćati se poruci. Jer biblijski tekstovi nisu pozitivna historiografija, nikakva kronika, nego iz vjere tumačena usmena predaja. Oni ne žele puko informirati nego formirati ljude u vjeri. E sada, jer Isus dolazi iz konteksta židovske mesijanske nade, dakle iz očekivanja dolaska Mesije, kršćani vjeruju da se mesijanski dolazak dogodio u Isusu iz Nazareta.

Za njegov dolazak i rođenje važnu ulogu – uvijek prema evanđeljima – igraju, s jedne strane, veliki ljudi. Posebno velik je Ivan, Isusov preteča i krstitelj, prorok silan na riječima i dosljedan u ponašanju. Ivan je bio kritičan prema svećenicima, intelektualcima, umišljenim vjernicima, farizejima, vojnicima. Kritičan je prema vlastodršcima, posebno kralju Herodu koji ga je zbog te kritike strpao u zatvor i smaknuo. No, osim velikih ljudi, za Isusov dolazak bitni su i anonimni ljudi, Josip i Marija. Njihovi životi, a o njima se malo govori u Evanđelju, nose poruku da Bog dolazi u ljudsku povijest ne samo preko velikih, pogotovo ne preko onih iz kraljevskih i religijskih palača, nego preko neznatnih, skrajnutih ljudi pa i omalovaženih vjernika, onih za koje, kao i za Mariju i Josipa, se u Bibliji kaže da su bogobojazni i pravedni.

U kršćanstvu, unatoč svim razlikama konfesija, uostalom kao i u islamu Marija, Isusova majka, ima posebno mjesto. Marija je Božja službenica koja, kako Evanđelje kaže, “osjenjena” Duhom Božjim, tjelesno rađa Isusa – Božju Riječ. Božja je inicijativa milosti posve obuhvatila ženu Mariju. Ona je velika zbog prihvata Božje milosne inicijative – dodao je.

Upitan, bez obzira na tzv. marijanski kult, koja je pozicija žene danas kad se gleda iz ugla religije, u svjetovnom ali i teološkom smislu, kazao je da dokle god budemo na ovom svijetu ostat će razlika između muškarca i žene.

– Ostat će i njihova uzajamna borba za dominacijom i podčinjavanjem. Ostat će i onaj dijabolični projekt da se silovanjem žena ostvaruje moć, širi životni prostor i dokazuje tobožnja muško-politička i muško-religijska superiornost. Bilo kakvo iživljavanje nad ženama, od fizičkoga do duhovnog, od onog perfidnoga po uredima i zajednicama do crkveno-propovjedničkoga, pokazatelj je da ni humanost ni vjera u Boga nisu dotakli naše društvo ni religijske zajednice. Marijanski kult o kome pitate često je u povijesti a i danas sredstvo vladanja.

Naime, u Crkvi prevladava slika Marije Djevice kao pokorne i poslušne Božje službenice koja se onda, osobito s propovjedaonica, plasira kao nužni uzor ženama. Mariju se nerijetko koristi u ratovima, od njezinih slika na vojnim zastavama do krunica. Ona je, toliki vjeruju, ona koja svojim zagovorom kod Boga oslobađa od neprijatelja, kao da je božica rata i kao da nije rodila Isusa Mirotvorca i Spasitelja svih ljudi. Uz to, ona se u platoniziranom kršćanstvu i sa sobom nepomirenim celibaterima nudi kao predmet skrivenih želja koje ponekada mogu završiti čak i u pobožnim psihozama čija je podloga seksualna frustriranost.

Marija jest žena totalnog predanja Božjem naumu i putu kada ga dokraja i ne razumije. Ali njezina vjera nije bez razuma i osobne slobode. Njezino povjerenje u Boga, a odatle i ljude jest razumno povjerenje. Ona također vrlo dobro zna tko su bogataši, silnici i oholice ovoga svijeta, i kritična je prema njima. Ona jest zagovornica kod Boga, majka milosti i utjehe, ali nikada ne gubi svoju subjektivnost i ne može postati sredstvom političkih i svjetovnih projekata.

Nenasilna revolucija

Ona, uz druge žene – to pokazuje Isusov život, posebno dramatično vrijeme njegova uhićenja, osude i razapinjanja – pokazuje iznimnu hrabrost i snagu kakvu nemaju muškarci, njegovi učenici koji ga zatajuju, izdaju, ostavljaju. Jedino se žene, među kojima je majka Marija, izdvajaju iz mase muškoga nasilja i odnose se ljudski, s pijetetom prema nevino stradalom. Žene vrše nenasilnu revoluciju u svijetu muškoga nasilja. Hoću kazati da iskrivljeni pogledi u vjeri još u ženama nalaze izvor i uzrok grijeha. Uzmite od abortusa do raznih privatnih i javnih pornografija, ženu se tako predstavlja kao da je ona zavodnica i jedini krivac za mnogo zla. A nigdje tog velikoga “muškarčine”, kao da je on bez grijeha i kao da se začeće novoga čovjeka događa bez te uznosite muške vertikale, u biti kukavičke i licemjerne.

Bog, međutim, čini drukčije i gleda drukčije od nas ljudi. Za Isusa je žena mnogo više od naših paternalističkih i muško šovinističkih pogleda. U tom smislu u društvima i religijama u kojima vladaju feminizirani muškarci i maskulinizirane žene, i jedni i drugi s hladnim srcem, a čini mi se da je to predominantno u nas, mi ćemo i dalje obespravljivati sve koji su slabi, nemoćni, među kojima su upravo žene.

Pogledajte sve vlade, od državnih do kantonalnih, sve vrhove partija, pogledajte sve skupove, i one na kojima se sastaju politički i religijski predstavnici, bilo u nas bilo u svijetu, nikada na jednom mjestu nećete naći toliko zločestih pa i zlih žena kao što vidite muškaraca. Ima doduše među njima pokoja žena, redovito ona koja je slijepo pokorna muškom vođi, ili koja na “muški” način želi suditi, vladati i upravljati. Ima na tim skupovima i pokoja slična onoj opakoj Herodijadi koja stoji iza velikoga stožernika, velikoga vođe i podgrijava njegovu nezasitnu oholu veličinu, zapravo njegovu zloću i moć i tjera ga stalno da sklanja sve ispred sebe, da se služi ljudima kao predmetima, da uništava proroke i sve one koji mu se ne dive i nisu mu pokorni, kao što je ta žena svojom zloćom ucijenila muža da ubije Ivana Proroka.

Veliko je ovo pitanje i važno. U svakom slučaju Djevica Marija, Isusova majka, sastavni je dio katoličke vjere koja može biti izvor snage za promjenu nejednakosti između muškarca i žene, ali, nažalost, može biti i izopačeno sredstvo muške dominacije u podivljalim društvima političke religije, političke mariologije u kojima se prevara drugoga i vlastiti egoizam postavljaju mjerom ljudskosti. Marija je uzor i onim ljudima koji – dokle god stigli u svom neznanju, nemoći ili slabosti, spustili se i do dna očaja ili društvene osame – ipak naziru da negdje ima otvoren put, da ništa pa i najnegativnije iskustvo nije bez višeg smisla – rekao je u intervjuu za Fenu fra Ivan Šarčević.

Fena – Oslobođenje