Fenomen Bosne i Hercegovine: kad “corpus” postane “corruptus”

Nakon što sam vidio prve preliminarne rezultate popisa stanovništva u BiH 2013. (dakle, s tri godine zakašnjenja), prvo mi je palo na pamet: kako je uopće moguće da jedno društvo, koje čini 96,64% vjernika, može biti jedno od najkorumpiranijih u Europi? Ali ozbiljno. Kako to da jedna zemlja s najvećim postotkom vjernika u Europi može biti istovremeno i jedna od najkorumpiranijih?

Autor Dalibor Dado Milas

Zahvaljujući sporazumu u Daytonu, koji je u konačnici, istina, uspio zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini, trenutno u Bosni i Hercegovini imamo slabe institucije, previše opterećenu birokraciju te, kao produkt svega toga, apatično i beznadno stanovništvo.

Transparency International definira korupciju kao “zloporabu povjerene moći u svrhu osobnog bogaćenja”. Korupcija je temeljno društveno i osobno zlo koje narušava djelovanje i uništava dušu – kako pojedinaca, tako i institucija. Započinje nesvjesno, a kasnije se prihvaća kao nešto najprirodnije.

Istraživanje nevladine organizacije Transparency International sa sjedištem u Berlinu, koje je objavljeno u siječnju 2016., tvrdi da je Bosna i Hercegovina, u konkurenciji od 169 zemalja i teritorija, na 76. mjestu, s ocjenom 38 na ljestvici od 0 do 100. Istraživanje koristi skalu od 0 do 100, gdje 0 ukazuje na potpunu korupciju, a 100 na potpunu transparentnost. Važno je također napomenuti da je Bosna i Hercegovina nazadovala u odnosu na 2012. i 2013., kada je ocjena bila 42, te 2014., kada je njena ocjena iznosila 39.

Ovi rezultati svrstavaju Bosnu i Hercegovinu među najkorumpiranije države Europe.

Ako uzmemo u obzir da su stanovnici Bosne i Hercegovine nasljednici otomansko-socijalističke tradicije koja je ostavila duboke tragove u društveno-političkim strukturama, mentalitetu i svakodnevnim navikama, onda je to posve očekivano. Da bi preživjeli ili osigurali vlastiti položaj u strukturama moći, mnogi su pribjegavali (i to još uvijek čine) potkupljivanju, varanju i nepotizmu, što je korupciju u BiH pretvorilo u svakodnevnu naviku. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj religije i dalje imaju veliku ulogu u osmišljavanju ljudskih života, što je, sudeći po rezultatima Popisa, posve očito.

U takvoj je situaciji posve legitimno postaviti pitanje: ako su vjernici zaista “sol zemlje i svjetlo svijeta”, zar ne bi onda jedno društvo, proporcionalno s brojem vjernika, trebalo napredovati?

Isusovac Antonio Vieira (1608-1697) u jednoj svojoj propovijedi u Brazilu postavlja pitanje: “Sol ima učinak sprječavanja korupcije, ali kada je zemlja toliko uočljivo korumpirana kao što je naša, a ipak ima toliko službenika koji se bave solju, što jest i što može biti uzrok ove korupcije?” Prema njegovom mišljenju, dva su glavna uzroka: proturječje onih čiji je posao primijeniti sol, te nevjerovanje naroda u radnje koje nisu u skladu s riječima.

Nekako naivno razmišljam da bi vjernici, umjesto sudjelovanja u korupciji, trebali preuzeti na sebe proročku borbu protiv korupcije. No, od koga to očekivati?

Kad je riječ o našim “vjernicima”, tu se dobrim dijelom radi o pseudo-vjernicima koji su postali kršćani/muslimani odgojem, tradicijom i koji religiju shvaćaju samo prigodno, kao oblik izražavanja svojega osobnog i nacionalnog identiteta, kao oslonac u svijetu bez putokaza, kao mutno sredstvo identifikacije. Situacija u Bosni i Hercegovini je još problematičnija zato što su nacionalni etniciteti sijamski vezani uz religioznost, što kod običnog naroda i kod vanjskih promatrača ide do točke neprepoznavanja. 90% stanovništva ove države ne može pojmiti da netko može biti Srbin, a da nije pravoslavac; Hrvat, a da nije katolik ili Bošnjak, a da nije musliman. O permutacijama, kao što su Hrvat muslimanske vjeroispovijesti – smiješno je i govoriti. No, nije ovdje riječ samo o Hrvatima / katolicima. Bosna i Hercegovina je prenapučena onima koji skoro pa ateistički zanemaruju Božju egzistenciju, ali ipak prihvaćaju religijsku kulturu.

Nominalni vjernici, koji, unatoč pretjeranom ukrašavanju retrovizora i fejsbuk profila; religijskim simbolima impozantnih dimenzija ili pak religijski motiviranim tetovažama, nemaju previše veze s religijskim naukom, u koji se deklarativno zaklinju.

Kod nas su također vrlo rasprostranjeni i pokušaji ljudi da čak i Boga ili svece “potkupe” darovima, molitvama, obredima ili zavjetima, kako bi sebi osigurali božansku zaštitu i pomoć. Ili, još nešto što je kod nas često prisutno, ono fundamentalističko “molitveno jurišanje” molitvenih skupina uz pretpostavku da bi se na taj način mogao izvršiti pritisak na Boga, koji bi onda, zahvaljujući nevjerojatnoj količini molitava, prihvatio njihove nakane. Takvi ljudi ne poznaju Boga Biblije, koji daje da “Sunce sja i dobrima i zlima”. Jer vjera je, prema riječima Norberta Recka, ustrajavanje na većoj pravednosti i na promjeni odnosa.

Činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoji stvarna oligarhija kleptokrata, za koje je korupcija mehanizam uklopljen u sustav ugovora, dogovora, donacija, poslova i transakcija. Kleptokracija znači da privatni interesi imaju prioritet pred javnim dobrom, a to je lakše kada su vlade i lokalne vlasti podložne slabim sustavima društvene kontrole.

Mnogima je teško priznati da su u poslijeratnoj i postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini zakazali upravo oni koji su preuzeli glavnu ulogu: religijske institucije. Jer, kako drugačije protumačiti podatak da nikad nije bilo više vjernika, a da situacija nije bila nikad gora?

Ovaj se izazov može u svojoj cjelokupnosti riješiti samo zajedničkim naporom, podijeljenom odgovornošću i odlučnom predanošću.

Korupcija je također pitanje karaktera. Karakter se ne oblikuje odjednom. On je proces ljudskog razvoja i prihvaćanja vrednota. Društvene prilike zahtijevaju da se religijske institucije posvete zadatku obrazovanja ljudi za građansku odgovornost. Takav angažman za sobom povlači zadatak izobrazbe moralne svijesti i kultiviranja građanskih kreposti te, posljedično, promjenu svijesti.

Poziv na promjenu svijesti ostaje trajan; promjena koja omogućuje ostvarenje moralnih principa i ukazuje na žrtvu korupcije. U odgoju – to su mladi koje treba adekvatno obrazovati i pripremiti ih na postmoderno industrijsko društvo; u socijalnom angažmanu – to su neorganizirani i nezaštićeni slojevi društva; u zdravstvu – to su bolesnici i siromasi. Sve su to središta na kojima se može shvatiti značenje pojma korupcije kako za svakog od nas pojedinačno, tako i za društvo u cjelini.

U takvom kontekstu, jedna od najvažnijih zadaća religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini sastoji se upravo u postavljanju pitanja o strukturalnim grijesima, kao što je korupcija, i njihovim uzrocima koji su odgovorni za loš materijalni status većine građana Bosne i Hercegovine.

Sudeći po broju deklariranih vjernika, nije da im netko smeta.

dalibormilas.com

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here