FELJTON: Kratka istorija jugoslovenskih književnih polemika (6) Dragan Jeremić protiv Danila Kiša

Sukob Časa anatomije i Narcisa bez lica prevazilazi polemiku Kiša i Jeremića, jer se u toj raspravi ukrštavaju i suprotstavljaju cijeli estetički i književnoistorijski koncepti.

Piše: Mirnes Sokolović

U Narcisu bez lica Dragan Jeremić zauzima poziciju istraživača i profesora, akademski hladnog, koji će, nasuprot uvrijeđenom i gnjevnom Kišu, objektivno izvesti tumačenja koncepata presudno važnih za polemiku i donijeti brojne argumente koji će definitivno osvijetliti cijeli problem. U to ime, on će se često vraćati u književnu istoriju, osvrćući se i na književnoteorijske koncepte, a u svojoj studiji toliko će se truditi da izbjegava uvrede i napade ad hominem da bi najradije, piše, izostavio i Kiševo ime kako bi što bolje zasvijetlila odbrana stvaralaštva. Već na početku knjige Jeremić, dakle, napominje da želi što prije doći do stvari od opće važnosti za književnost, jer mu je cilj da njegova polemička knjiga bude i studija koja će odbraniti pravo stvaralaštvo od imitiranja i prepisivanja tuđih tvorevina kao relevantnog načina pisanja.

Raskrinkavanje atmosfere

Polemišući za ljubitelje moralne istine a ne grubih sportova, Jeremić ističe da Kiš pokazuje zapanjujuće nepoznavanje nauke o književnosti, kao i totalitaristični refleks prema kojem je istina samo ono što njemu ide u prilog. U to ime, Jeremić će najprije krenuti sa raskrinkavanjem atmosfere koju je Kiš napravio u Času anatomije, tvrdeći da se izvjesna književna cosa nostra urotila protiv njega i odlučila ga likvidirati kao pisca. Razvijavajući tu dimnu zavjesu koja se već ustalila, što nije nimalo lagan posao za jednog polemičara, Jeremić mora objašnjavati očigledne stvari, podastirući da se svi ti hajkači i ne poznaju, da ih nikada ni životni poziv, ni poslovno interesovanje, ni bilo šta drugo nisu povezali. Priznajući da je Kišu uspjelo da svoje suparnike prikaže publici kao jednu ličnost, Jeremić odaje svoju smiješnu poziciju iz koje mora pojašnjavati da on kao univerzitetski profesor estetike nije jednak bulevarskom novinaru Dragoljubu Goluboviću, za sve one koji bi ih mogli pomiješati.

Sljedeći dio u raskrinkavanju Kiševih polemičkih trikova inauguriranih u Času anatomije odigraće se kad Jeremić počne ilustrirati kako se Kiš u fingiranju hajke koristio Krležinim polemičkim sredstvima, prije svega iz Mog obračuna s njima, imitirajući Krležin dijaloški način obračunavanja, atmosferu književne krčme i provincijske noći prožete lavežom pasa dok karavane prolaze. To na što Jeremić skreće pažnju ustvari je Kiševo referiranje na već dobro poznate kanonske polemičke tradicije, poznate uhu publike, što je legitiman postupak koji koliko oduzima na originalnosti ili podražavanju stvarnosti, toliko postiže na prepoznavanju, komunikativnosti i efektnosti argumenata. Jeremić je prinuđen i da dokazuje da Kiš nije mogao znati da li su i šta su njegovi protivnici razgovarali između sebe telefonom, kao i ko je kome držao kućna predavanja, što svakako nije najzahvalniji položaj za jednog profesora.

Polemička sugestivnost

U prokazivanju polemičke sugestivnosti kojom je Kiš uvjerio publikum da se našao sam protiv brojnog i moćnog neprijatelja, Jeremić će biti ubjedljiviji kad skrene pažnju na Kišev status u društvu, navodeći da je i on pripadnik beogradskog kulturnog života, umjetničkih i bonvivanskih krugova, da je i sam Kiš bio službenik Udruženja književnika zadužen za organizovanje oktobarskih susreta pisaca u vrijeme kad je Jeremić bio predsjednik, da je njegovom djelu u vrijeme kad se odlučivalo o nagradama Savremenik posvetio poseban broj, da Programski savjet Nolita nije dopustio svom članu Draganu Jeremiću da stekne uvid u Čas anatomije prije objavljivanja, da je Kiš van nastavničke struke i bez pedagoškog iskustva čak tri puta upućivan za lektora s-h jezika u Francusku, da je jedan od rijetkih mlađih pisaca koji može živjeti od književnog i prevodilačkog rada. Žaleći se (pomalo kišovski) da je zbog polemike sa Kišem i njegovim moćnim prijateljima ostao bez glasila u kojem bi mogao da surađuje, nemajući ni nekih osnovnih životnih uslova, budući da mu je odbijen zahtjev za dodjelu stana, likvidiran kao javna ličnost, Jeremić poantira da nije uvjerljivo to što se svi koji pišu protiv Kiševe antistaljinističke knjige proglašavaju za staljiniste i pripadnike književne mafije iza koje stoji država.

Jeremićeva džentlmenska profesorska poza prema kojoj izbjegava prljave trikove i napade ad hominem, čime se protivstavlja svome razgoropađenom suparniku, i nije toliko loše polemičko sredstvo sve dok u ime tog koncepta ne počne izbjegavati da od Kiševe demontaže brani svoje misli i maksime, jer navodno pravom literatu ne stoji da brani svoje djelo, pokazujući time tek da je taj dio njegova djela ipak neodbranjiv. Kad se, međutim, počne koncentrisati na Kiševu erudiciju iskazanu u razvijanju naslovne alegorije oko Rembrantovog djela, to neće biti lišeno ubjedljivosti, pa će tako Jeremić utvrditi, naprimjer, da je Kiš pogriješio navodeći kako je u ruci jednog od učenika skalpel, ili da drugi drži udžbenik histologije koja se pojavila tek u 19. vijeku, ili kad je napisao da je Leonardo da Vinči naslijedio anatoma Vezala koji je imao pet godina kad je Leonardo umro. Na drugom mjestu Jeremić će primijetiti da Kiš pogrešno navodi izgovor desetak imena u Času anatomije, da je francuskog istoričara umjetnosti Luja Rea bahato odredio tek kao predavača na Académie des Beaux-Arts iako je u pitanju akademik, da je Fukoov esej koji je naslovljen Jedan fantastičar biblioteke nazvao Fantastika biblioteke, da je Novu Žistinu pretvorio u Novu Eloizu, pomiješavši strogog moralistu Rusoa sa demonskim Markizom de Sadom. Kiš će također u Grobnici biti uhvaćen u logičkoj grešci na nivou rečenice jer će napisati, naprimjer, da je Crkva svete Sofije u Kijevu bila srušena 1240. godine insistirajući da je to bilo prije nego su došli Mongoli, koji su u Kijev upali još 1239. godine.

Logičke greške

U odnosu na pronalaženje stilskih i logičkih grešaka koji bi bili pravo sredstvo u demontaži predstave o Kiševom erudicijskom i pripovjedačkom apsolutu, Jeremić će, međutim, u nastavku više insistirati na Kiševoj nedosljednosti u upotrebi književnokritičke terminologije i korištenju povijesnopoetičkih koncepata, profesorski dosljedan i neurotičan. Tako će, naprimjer, naglašavati da je Kiš iznevjerio koncept književnosti činjenica, onako kako su ga lefovci shvaćali, jer je ukrstio Piljnjakove i Borhesove postupke i tako se ogriješio o Šklovskog, Ejhenbauma, Nikolaja Čužaka, Babelja i Leonova, iskrivljujući i memoarske tekstove Karla Štajnera, Nadežde Mandeljštam i svjedočenja iz studije Roja Medvedeva. U proturječnost sa samim sobom, Jeremić će dodatno upasti kad počne hvaliti Andrićevu sklonost da mijenja i preoblikuje podatke iz istorijske građe koju je koristio.

Jeremićeva akademska dosljednost, kao kalup, doći će također do izražaja kad skrene pažnju da Kiš nije dosljedan što je pripovijetku o Darmolatovu nazvao basnom, ili kad počne dokazivati da je Kišev pojam fikcije stvarnosti i istinitosti fikcije po književnoj teoriji nemoguć, kao da se Kiš bavi književnom naukom i zato ne smije koristiti metaforički potencijal književnih pojmova i mora biti oslobođen svake inventivnosti u ukrštanju različitih (pa i proturječnih) koncepata u prozi, kako i nastaje novo u literaturi. Takvu dosljednost i koherentnost cijelog djela Jeremić od Kiša traži i hvatajući ga u filozofsko-metafizičkoj grešci, budući da s jedne strane Kiš insistira da je Grobnica angažovana protiv nasilja a istovremeno postaje tužaljka nad nepromjenjivom prirodom stvari, slažući se izrijekom sa fatalističkom misli Marka Aurelija koja kaže da ono što se vijekovima dešavalo jeste isto ono što će se kroz vijekove desiti. Osim što Jeremić ne vidi da je takva proturječnost karakteristika većine složenijih angažovanih djela, koji u tekstu izbjegavaju optimistički ilustrirati svoje emancipacijske intencije, on ne objašnjava ni zašto bi jedno književno djelo moralo biti cijelo usaglašeno i logično, kao da (poput neke studije) mora biti lišeno nedosljednosti i imati samo jedno naravoučenije.

Estetički i književni koncepti

Sukob Časa anatomije i Narcisa bez lica prevazilazi polemiku Kiša i Jeremića, jer se u toj raspravi ukrštavaju i suprotstavljaju cijeli estetički i književnoistorijski koncepti. Jeremić piše optužbu Kiša jer još uvijek vjeruje u talent koji je poklon neba, sposobnost koja izaziva zavist i podozrenje, kao nerazumljiva, magična, natprirodna sila, kao muška erotska stvaralačka snaga; erudicija, kaže Jeremić, može da užeže plamen inspiracije, ali ne može da nadoknadi talent, budući da se stvaralac rađa i nije čudo da su ga vijekovima smatrali poslanikom neba. To su razlozi zašto Jeremića sablažnjava to što Kiš kaže da je književno djelo plod stvaralačkih zavrzlama i ljepila, kao mađioničarsko skrivanje karti po džepovima i rukavima, rezultat biranja, prilagođavanja i slepljivanja povijesti koje ne pripadaju samo jednom autoru, mađioničarskog blefa i magijskog miješanja karata, udjela i čuda i truda, rezultat koliko epifanije toliko i aranžerskog i priređivačkog rada.

Pozivajući se na veličajnost i izvornost talenata kakvi su Homer, Dante, Servantes, Igo i Dostojevski, podsjećajući ga da su originalnost i stvaralaštvo tekovine socijalističkog čovjeka, vjeran Hegelovoj ideji da pravo umjetničko djelo pokazuje svoju originalnost tako što je tvorevina jednog duha, Jeremić na nekoliko mjesta prijeti Kišu da će ga književna istorija progutati kao epigona, ne osjećajući – kao estetičar – da je na pragu velike poetičke promjene i nove književne epohe, u kojoj će uskoro Kiševa ars combinatoria postati dominanta, prelazak fakt-efekta u fakt-defekt uskrsnuti kao jedan od najvažnijih postupaka, a relativizacija Autora kao Stvaraoca oživjeti ugušene postulate poznate još iz avangarde. S obzirom da ostaje vjeran ideji da pisac pripada jednom narodu (a ne jeziku, kako je mislio Kiš), vjerujući u optimizam koji pretrajava i u djelima ljudi koji su preživjeli užas koncentracionih logora, upravo će Jeremić biti taj kojemu nastupajuća epoha neće ići u korist i koji neće osjetiti da taj nastupajući val estetike ružnog i pesimizma u književnosti nešto znači, kao i to da su se kako u književnosti, tako i u estetici, nakon Aušvica i Kolime, neke stvari stubokom promijenile.

Iako manje-više uspješno raskrinkava Kiševe polemičke mahinacije, bacajući i sjenu na koherentnost njegovog po-etičkog koncepta, Jeremić nije uspio predložiti privlačnu i novu misao kojom bi nadvladao Kišovu aktualnost. Na kraju Narcisa Jeremić se žali na to što je Kiš postigao da Čas anatomije, štampan u ogromnom tiražu, čitaju i oni koji ne čitaju ni romane, a kamoli teorijske studije, napominjući i da se Kiš neprestano ukazuje na malim ekranima i tumači cijelu stvar, a njegovi prijatelji i zaštitnici neprestano usmeno rade na terenu oblikujući mnijenje. Gnušajući se tih Kiševih sasvim ovozemaljskih postupaka, kao sastavnih trikova u jednoj polemici, Jeremić je postigao da godinama kasnije postane egzemplum diletantskog kritičara (što u okvirima naše književnosti nimalo ne zaslužuje), kao i da se njegova studija mnogo manje čita u odnosu na Kiševu knjigu, iako uprkos svim prigovorima, kao reprezent jednog ukusa i jedne (modernističke) epohe, u najmanju ruku zaslužuje podjednaku pažnju kao Čas anatomije.

Analiziraj.ba