Eyal Weizman: Svijet je danas izraeliziran

Nakon godinu i pol pregovaranja, napokon smo uspjeli utanačiti termin razgovora s izraelsko-britanskim arhitektom Eyalom Weizmanom.

Piše: Davor Konjikušić

Profesor prostorne i vizualne arhitekture i voditelj Centra za istraživačku arhitekturu na londonskom sveučilištu Goldsmiths, pokretač je Forenzičke arhitekture, agencije ali i istraživačkog projekta koji spaja najrazličitije medije: digitalne slike, ostatke i krhotine, prostorne tragove, mape, geolociranje i mnoge druge, zamislive i nezamislive metode i alate. U Forenzičkoj se arhitekturi istražuje sve, od rasno motiviranih ubojstava u Njemačkoj do ratnih zločina u Bosni i Hercegovini ili Izraelu. Taj hibridni sustav daje fantastične rezultate i otkriva činjenice koje se kasnije mogu koristiti u pravnim i političkim borbama, posebice aktivističkima. Riječ je zasigurno o jednom od najuzbudljivijih istraživačkih projekata današnjice, u kojem se sofisticiranim vizualnim jezikom mapiraju mjesta ekstremnog nasilja, a pritom proizvedeno znanje omogućuje da prostor oko sebe razumijevamo na potpuno drugačiji način.

Nakon izraelske aneksije Jeruzalema 1967. i svih posljedičnih prostornih promjena, što znači recentna odluka dijela država da svoja veleposlanstava presele u taj grad? Hoće li ona dovesti do daljnjeg smanjivanja palestinske prisutnosti ondje, zbog čega joj se suprotna strana snažno protivi?

Ne, ne mislim da će do toga doći: prema izraelskom zakonu i faktičkom stanju, Jeruzalem jest glavni grad Izraela još od njegova formiranja – u tom je gradu i parlament i predsjedništvo. Na terenu nema promjena, ali ono što ta promjena signalizira je pomicanje SAD-a s lažne pozicije nominalnog protivnika izraelske okupacije i povezanih zbivanja na Zapadnoj obali i Gazi na onu potpunog prihvaćanja okupacije kao načina kontrole. Dakle, to nema previše veze s uspjehom Izraela, ali ima s činjenicom da sve ono što je međunarodnoj zajednici bilo neprihvatljivo danas postaje prihvatljivim u modelu novog tipa politike, aktualizirane diljem svijeta s dolaskom regresivnih vlada. Svijet liberalne demokracije želio je povući Izrael na svoju stranu, a sada Izrael liberalnu demokraciju uvlači u svoj model djelovanja.

Sve je borba

U svom radu puno ste se bavili i vojnom arhitekturom i arhitekturom zida. Kako razmišljate o tome da granice zbog regresivnih vlada postaju dominantom današnje političke simbolike; čak i u Europi imamo više kilometara graničnih zidova i žica nego u razdoblju blokovske podjele svijeta?

Rekao bih da je riječ o drugačijim zidovima. Onaj na Zapadnoj obali samo je jedan od fizičkih i nefizičkih načina da se provede politika separacije, koju u nizozemskom dijalektu poznajemo kao aparthejd; taj zid nije instrument podjele – da je na granici s Palestinom, bilo bi puno bolje za Palestince. On je samo jedan od načina kojim se zauzima palestinska zemlja i transformira određena zona kontroliranjem radništva i kretanja. U tom smislu ne govorimo o dva bloka i ne govorimo o podjeli, jer nema željezne zavjese. Postoji samo potpuna dominacija, kroz cjelokupni spektar teritorija i politike. Istodobno, čini mi se da se pitanje o tome kako se Europa nosi s različitim tipovima migracija ne odnosi samo na granice kojima se provodi odvajanje: postoje kulturni, ekonomski i urbanistički mehanizmi koji trajno odvajaju migrante, a kojima treba pomoć od institucija do društvenih struktura.

U svojoj posljednjoj knjizi ‘Revolucija kružnog toka, kritička prostorna praksa 6’ kažete da je kružni tok paradigma suvremenoga liberalnog društva, ali i mjesto na kojem se sustavu, državi i režimu izuzetno lako može pružiti fizički otpor?

U toj sam knjizi pokušavao uspoređivati političko značenje kružnog toga s njegovom arhitektonskom poviješću te postaviti pitanje kako je instrument dizajniran kao fizički ekvivalent onoga što liberalizam danas predstavlja, laissez faire ekonomskog kretanja, postao mjestom otpora autoritarnom režimu unutar dviju arapskih država. U kolonijalnom je dobu kružni tok interpretiran kao čin simboličke dominacije, jer su unutar njega postavljani spomenici i statue, reprezentacije autoritarnog režima. Druga je izuzetno važna činjenica da uz pomoć kružnog toka možete paralizirati cijeli grad, staviti ga pod opsadu bez opsade okupiranjem samo jedne njegove prostorne točke, odnosno stvaranjem udarnog mjesta prometnih zastoja. Dakle, mislim da sve što je izgrađeno može biti i srušeno: svaki element dominacije potencijalno je i instrument oslobađanja. Funkcija arhitekture nije samo u tome da gradi i služi nego i da onima koji se bore za slobodu omogući da promijene značenja, stvore alat za nešto drugo. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se izraelsko naselje na palestinskom teritoriju iz kolonijalnoga pretvara u mjesto suživota ili javnu instituciju. Kao arhitekt, volio bih vidjeti svijet u kojem ništa ne funkcionira prema predviđenoj namjeni i u kojem se sve funkcije mogu izmijeniti, svijet oslobođen namjere i planova.

Dakle, mislite da je moguće ‘arhitekturu zabrane’ zamijeniti ‘arhitekturom slobode’, dobijemo li znanje i alate da to učinimo?

Tako nešto nije lako napraviti i to nije dovoljno samo prizivati. U cijeloj svojoj profesionalnoj karijeri dotičem se poziva za promjenu funkcije alata predviđenih za dominaciju. Forenzička arhitektura zapravo je alat koji forenziku, nadzor i kontrolu ljudi, te opresivne policijske tehnike, uzima kao one koji omogućuju artikuliranje javne istine u formi drugačijoj od sudske. U projektu ‘Dekolonizirajuća arhitektura’ s Alessandrom Pettijem i Sandi Hilal radio sam na tome kako promijeniti arhitekturu dominacije na Zapadnoj obali, kako zidove, ograde i puteve promijeniti u nešto drugo. Kao arhitekt nemam želju graditi, nego želim poremetiti, promijeniti i osloboditi arhitektonske alate predviđene za ugnjetavanje, pa potom s njima učiniti nešto drugo. To nije isključivo arhitektonski problem, tu su i politički i društveni problemi. Svi živimo u istom materijalnom svijetu u kojem je sve dizajnirano tako da vas izazove, ograniči i kontrolira, no sve se to može promijeniti tako da se stvori svijet koji bi izgledao poput ovog, ali bi funkcionirao drugačije.

Vaša forenzička arhitektura, spoj forenzike i arhitekture, prikuplja dokaze bilo da je riječ o ‘izraelskom humanitarnom ratovanju’ u slučaju ubojstva članova obitelji Sallah u Gazi ili o projektu ‘Slučaj ostavljenog čamca’ u kojem ste impresivno protumačili ‘politiku nepomaganja na Sredozemnom moru’, odnosno načine na koje je to more transformirano u smrtonosni prostor za one nepoželjne, izbjeglice. Mislite li da ona može postati novim legalnim načinom prikupljanja dokaza za međunarodne timove tužitelja i imati uspjeha na sudu? Stalno, naime, nailazite na pravne, političke i druge prepreke…

Ništa nije poklonjeno, sve je borba i ta se borba događa u cijelom spektru života. Naravno, mi smo uspjeli iskoristiti i promijeniti značenje vojnih i policijskih tehnika, ali čak i države mogu primijeniti te naše tehnike za špijuniranje i nadgledanje građana. Dakle, ništa nije garantirano, pa ne smijemo odustati nego misliti da je sve moguće, biti uvijek korak ispred i koristiti vlastitu pamet za rješavanje ili izbjegavanje određenih situacija. Ne postoji drugi način, jer sve što radite može u polju politike biti zloupotrijebljeno i izmanipulirano. Umjesto odustajanja, trebamo razviti pametnije načine kako da se suočimo s tim paradoksima.

Vaš je tim radio i na dvjema balkanskim lokacijama: na beogradskom Starom sajmištu gdje je za Drugoga svjetskog rata bio koncentracijski logor i u Omarskoj, logoru kraj Prijedora tijekom devedesetih. Mogu li ti projekti pridonijeti komemoriranju tamošnjih žrtava, ali i istini koja se konstantno revidira i time zapravo uništava?

Memorija je politička praksa, aktivno taktičko područje u kojem su tvrdnje ojačane, a identiteti promijenjeni. Kada je Izrael uništio arheologiju iz otomanskog razdoblja, beduinska i palestinska sela, želio je uništiti fizičke zahtjeve na terenu te uspostaviti biblijsku arheologiju i ojačati taj narativ. Memorija je područje osporavanja i u Omarskoj i na Starom sajmištu, ali naš je cilj bio na memoriju gledati drugačije – zanimala nas je memorija kao fizička praksa življenja.

Na početku karijere radili ste za palestinsko Ministarstvo planiranja za koje ste čak bili kopirali izraelske karte i mape, što je jasno pokazalo vašu aktivističku stranu. Istovremeno, arhitektonsku izložbu, odnosno kartu okupiranih područja pripremljenu s aktivistima za ljudska prava, Izrael je cenzurirao u Berlinu, a dijelom i na Venecijanskom bijenalu. Na koje prepreke danas nailazite u toj zemlji?

Ti su problemi zaista nebitni u odnosu na one s kojima se susreću Palestinci. Svaki novčić koji ondje potrošim efikasno doprinosi i državi i njezinom funkcioniranja. Imam mogućnost putovati i u Palestinu i u Izrael, dok Palestinci ne mogu u Izrael. Mogu putovati i po svijetu, a to je većini Palestinaca izuzetno teško. U tim regijama možemo živjeti jedino kroz zajedničku borbu, a kao izraelski Židovi koji rade u uvjetima aparthejda moramo deprivilegirati vlastite privilegije.

Propitivanje temelja države

Kažete da je ‘humanitarna prisutnost’ mjesto na kojem je tehnologija u skladu s vojnim i političkim ciljevima, sudovima i tribunalima, odnosno s onima koji iz vlastitih interesa čine sve kako bi legitimirali logiku manjeg zla?

U knjizi ‘Najmanje od svih mogući zala. Humanitarno nasilje od Arendt do Gaze’ kritički istražujem uvjete pri kojima javni rad, ljudska prava, pa i politički rad mogu pridonijeti statusu quo na terenu; tako palestinski član izraelskog parlamenta može dati legitimitet tom parlamenta kao demokratskom mjestu. Taj bi paradoks trebao pridonijeti razmišljanju o društvenim elementima koji se mogu okrenuti protiv sebe samih. Tribunal može postati vjesnikom naroda kroz artikuliranje tvrdnji koje se na drugi način ne bi uspijevale čuti. Uvijek moramo raditi politički i razumjeti opasnosti s kojima se susrećemo. Ako se ne želiš angažirati, ako se npr. povučeš u vlastitu umjetnost koja može biti i politička, ali koju pokazuješ samo svojim prijateljima, čak i to može biti zloupotrijebljeno. Svaka javna prisutnost na svijetu već je dio sile koja vas može pogurati u jednom ili u drugom smjeru. Toga treba biti svjestan i mora se neprekidno manevrirati da se ta sila ublaži.

No što kada u politici, pa tako i u Izraelu, ne postoje lijeve i demokratske snage?

Zaista je zanimljivo ono što se posljednjih godina događa u Izraelu: lijevi centar je u potpunosti izbrisan, a tzv. snage centra zastupaju pozicije nekadašnje desnice. Kako među postojećim strankama nema mjesta progresivnim politikama, mladi ljudi sve više razumiju nepravde i organiziraju se kroz različite forme političkog aktivizma, što je ohrabrujuće. Raste dio društva koji se naziva radikalno lijevim i koji propituje temelje same države. Tako je nestanak lijevog centra doveo do jačanja glasnijih glasova.

Kako onda razriješiti politiku koja traje desetljećima i koju nazivate politikom aparthejda? Koji je mogući završetak priče između Izraela i Palestine?

Ne znam točno scenarij, ali znam žanr – to je tragedija, iako još ne znam kako će ona biti napisana, koji će biti njezini protagonisti i kako će se sve odigrati na terenu. Izrazito sam očajan zbog stanja u Izraelu, jer smo uvijek mislili da će tzv. svijet intervenirati, a danas vidimo da je taj svijet zapravo izraeliziran.

Novosti

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here