Evo kako izgleda kad hrvatski junaci udare hrvatsku kulturu

“Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture”, kazao je davno slavni cinik Miroslav Krleža.

Piše: Tomislav Klauški

A sada, imamo hrvatske junake koji su se namjerili na hrvatsku kulturu.

Sinoć su mase hrvatskih branitelja, čak i borbenih postrojbi, navalile na Hrvatsko narodno kazalište u Splitu. Kupili su čak i karte za predstavu Olivera Frljića kako bi posvjedočili predstavi za koju su im rekli da vrijeđa njihove osjećaje. Poveli su čak i pjesmu te navodno oduševili glumački ansambl.

Kazalište je opet bila prva vijest u vijestima. (A i Oliver Frljić.)

Te iste junačke mase, pojačane navijačkim postrojbama, navalile su u nekoliko prethodnih navrata na Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci, opet kako bi osujetile (ili izreklamirale?) hrvatski kulturni izričaj Olivera Frljića.

Te mase, uz podršku branitelja, nedavno su junački jurišale i na Hrvatski audiovizualni centar, gdje su izrazile zabrinutost za hrvatski film i vizualnu kulturu u Hrvata općenito.

Hrvatski film mora se naći u rukama hrvatskih kulturnih junaka.

Plakati i šajkače

A te mase nisu bile daleko od kulturnih stremljenja ni onda kad su marširale zagrebačkim ulicama kako bi smaknule predsjednicu Vijeća za elektroničke medije koja je kaznila jednu televizijsku emisiju. Kulturno su došli u posjet čelnicima Vijeća te uz podršku i nadzor par junaka darivali Mirjani Rakić “četničku šajkaču”.

Kak’ se i šika.

Bilo je tu, sjetimo se, i prosvjeda zbog plakata za kazališnu predstavu “Fine mrtve djevojke” u Zagrebu, kad je Milan Bandić naložio da se plakat s dvije Gospe ukloni s očiju vjernika i ljubitelja kazališne umjetnosti. A vuku nas uspomene i prema aktivistici Ružici Ćavar koja je ranih devedesetih sprejem šarala međunožje na plakatu za film “Narod protiv Larryja Flinta”.

Cinični Krleža je, dakle, bio u pravu. Očito ništa ne može uzburkati hrvatske strasti kao hrvatska kultura. (I Oliver Frljić.)

Govorilo se jučer ispred HNK u Splitu o “povrijeđenim osjećajima vjernika i domoljuba”, o “bogohulnoj predstavi”, jedan bivši gardist kazao je da je ta predstava “nedopustiva”, a teško je vjerovati da se tu našlo i nekoliko kazališnih kritičara.

Predstavnik Hrasta s puno autoriteta je poručio kako “to nije umjetnost”, a s njime se složio i eminentni teatrolog Željko Kerum (s križem oko vrata) izjavom da “ovdje nije riječ o umjetnosti”.

Jučer se, dakle, najbolje vidjelo koliko je ta kultura duboko utkana u pore hrvatskog bića.

Uglavnom, što veći Hrvat, to veće vrijeđanje osjećaja zbog kazališnih predstava.

Kerum s križem

I čini se da ništa ne može tim braniteljima, rodoljubima, vjernicima, kritičarima, pravašima, desničarima, navijačima, gardistima i borbenim postrojbama, pa ni ponekoj časnoj sestri, toliko povrijediti osjećaje kao kazališna predstava. (Još gore ako je loša.)

Ni korupcija ni kriminal, ni nepravda ni pljačka, ni gubitak Ine ni privatizacija HEP-a, ni propast Agrokora ni njegovo spašavanje, ni Ivica Todorić ni Željko Kerum (s križem ili na njemu).

Pa čak ni župan Ževrnja sa svojim prepuštanjem Zlatnog rata sumnjivoj firmi bez ijednog zaposlenog.

Nitko od postrojbi iz Splita nije, primjerice, potegnuo do Bola kako bi se svojim tijelima ispriječili sumnjivom zagrebačkom koncesionaru još sumnjivija pedigrea.

Ževrnjina drama

Umjesto toga, sa zadovoljstvom su primili poruku župana Zlatka Ževrnje, još jednog dramskog kritičara, kako neće više dobiti novac predstave koje “na najgrublji način vrijeđaju ljudske, vjerske i nacionalne osjećaje”, predstave koje su “autorski projekti a ne kazališne predstave nastale na hrvatskoj dramskoj književnosti”.

I on se oglasio samo oko kazališne predstave, ali ne i oko Zlatnog rata, koji je on prepustio sumnjivoj firmi, a premijer zbog toga dao nalog ministarstvu prometa da poništi tu HDZ-ovu papazjaniju. On zna što je prava drama.

I tko se onda još usudi reći da Hrvati, pogotovo oni veliki, nisu jedan kulturan narod.

Zbog toga i aktivno sudjeluju u kulturnoj revoluciji koja ne obraća pažnju na kriminal i korupciju, na pretvorbu i privatizaciju, na spašavanje tajkuna i proviranje mafijaša… Sve dok se sve to nalazi u njihovim rukama. U rukama stranaka koje podržavaju, podupiru i provode kulturnu revoluciju.

Osjećaj slobode

Oni su se jučer koristili demokratskim slobodama za izražavanjem nezadovoljstva, samo kako bi se dokopali prilike da te iste slobode uskrate drugima.

Oliver Frljić je provokator koji živi od ovakvih reakcija, budući da je postalo očito da samo njegovi protivnici obraćaju dužnu pažnju na njegove uratke. Ali on prikazuje predstave onima koji te predstave žele gledati.

Oni drugi zagriženi ljubitelji umjetnosti ne moraju se zamarati.

Međutim, ove mase ne dozvoljavaju njemu ni njegovoj publici čak ni toliko slobode. Njihovi osjećaji ovdje su važniji od osjećaja Frljićeve publike.

Međutim, ovdje čak ni Frljić nije više važan, s obzirom da su pod gusjenice ove kulturne revolucije gurnuti i Hrvoje Hribar, Mirjana Rakić, nevladini mediji, nevladine udruge, obrazovni reformatori…

Ova kulturna revolucija ponovno se svodi, a bilo je to vidljivo jučer u Splitu, na obračun “naših protiv njihovih”, na sukob mentaliteta, pa i klasnih razlika, uz obilatu pomoć crkvenih krugova, politike i manipulatora kao što su Kerum i Ževrnja.

Predstava za koju vjerojatno nitko ne bi čuo da ju nisu izreklamirali dežurni ljubitelji umjetnosti, bila je tek jeftini povod za demonstraciju sile: ne samo u predizbornoj kampanji nego i u kontekstu pokoravanja društva (ne)kulturnoj revoluciji.

Jučer se provalilo u HNK, pitanje je tko će biti sljedeći. (Osim, naravno, Olivera Frljića.)

24 sata