Enver Kazaz: Lažov i partija

Nezapamćen je slučaj u akademskoj zajednici da je neki njen član tako uspješno slagao i time pokrenuo munjevitu reakciju inače tromih i veoma neefikasnih institucija sistema, kako je to pošlo za rukom Sanjinu Kodriću, profesoru na Odsjeku za književnost naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Autor Enver Kazaz

U magazinu Stav od 26. 9. 2016. godine ustvrdio je Sanjin Kodrić u tekstu Jesu li bošnjački klasici nepoželjni u bosanskim školama da je komisija za reviziju nastavnog plana i programa za predmet bosanski, hrvatski i srpski jezik koji se izučava u osnovnim i srednjim školama u sarajevskom kantonu izbacila sve bošnjačke klasike iz lektire. A radi se samo o tome da je ovom revizijom lektira podijeljena na obavezni i izborni dio, pri čemu na obavezni otpada oko sedamdeset procenata gradiva, a na izborni ostatak. U obaveznom su zastupljeni svi važniji kanonski pisci bošnjačke književnosti, a u izbornom nalaze se neka važnija djela savremene bošnjačke književne prakse.

Nezapamćen je slučaj u akademskoj zajednici da je neki njen član tako uspješno slagao i time pokrenuo munjevitu reakciju inače tromih i veoma neefikasnih institucija sistema, kako je to pošlo za rukom Sanjinu Kodriću, profesoru na Odsjeku za književnost naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ta laž je ušla u društveni prostor i nanijela ogromnu štetu profesorima i nastavnicima u osnovnim i srednjim školama sarajevskog kantona, spriječila izmjene nastavnog plana i programa bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i direktno pogodila sve učenike, a indirektno i njihove roditelje. Istodobno, tom je laži Kodrić doveo u zabludu kantonalno Ministarstvo za nauku i obrazovanje, Prosvjetno-pedagoški zavod, Bošnjačku akademiju nauka, ministra Elvira Kazazovića i naposljetku Stranku demokratske akcije.

Kako je moguće da jedna laž uspije obmanuti toliki broj ljudi i institucija, a da niko u društvenom prostoru nema snage zaustaviti njene posljedice? Odgovor na to pitanje je veoma jednostavan: ona je plasirana s pozicije akademske moći, s mjesta univerzitetskog profesora iza kojeg stoji ugled sarajevskog Filozofskog fakulteta i cijelog univerziteta, a pri tom i profesora koji je uspio za sebe priskrbiti ogroman broj akademskih funkcija. Nadalje, ona je plasirana u magazinu koji se u javnom prostoru poima kao zvanično glasilo vrha Stranke demokratske akcije, pa iza njega stoji ugled ne samo te stranke nego i člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića. Naravno, onaj koji je lagao računao je na autoritativnu moć institucije na kojoj radi i funkcija koje obavlja, ali i na političke autoriteta koji iza njega stoje. Ne manje važno za efikasnost njegove laži jest i to da je plasirana veoma vješto, gotovo majstorski – tako da pogodi u srž nacionalnog identiteta i raspali emocionalističke reakcije mase, tj. svakog onog ko je neupućen u nastavni proces te plan i program pomenutog nastavnog predmeta.

Računajući sa svim navedenim elementima koji će unaprijed poduprijeti njegovu laž, profesor Kodrić je plasira na bombastičan način sugerirajući već naslovom teksta da je komisija za promjene nastavnog plana i programa vođena antibošnjačkom ideologijom, iako je formirana uz odobrenje kantonalnog Ministarstva za nauku i obrazovanje od članova Aktiva nastavnika jezika i književnosti u osnovnim i srednjim školama. Potom on u samom tekstu zamućuje problem do mjere da se ne zna o čemu se tačno radi, ali je sigurno da su klasici bošnjačke književnosti izbačeni iz lektira i da je to najozbiljnija antibošnjačka zavjera danas u BiH.

Kodrić izravno okrivljuje za tu zavjeru samo dvojicu članova komisije, Namira Ibrahimovića i Damira Šabotića, a zatim im pridodaje i Nenada Veličkovića, profesora sarajevskog Filozofskog fakulteta, optužujući ga da je njen idejni pokretač. Time je lažov uspostavio ideološki ključ za svoju laž: pronašao je demonskog nacionalnog neprijatelja u liku osobe sa srpskim imenom i prezimenom i pridodao mu domaće izdajnike, indirektno optužujući oko dvije stotine nastavnika i profesora u srednjim i osnovnim školama da su budale koje su se dale zavesti od ove trojke.

Naravno, radi se klasičnoj ideološkoj propagandi i podvali unutar koje Kodrić gradi okvir za postavljanje slike o sebi u javnosti kao borca za nacionalne bošnjačke interese i nekoga ko budno motri na to da bošnjačka djeca ne bi slučajno bila odvedena na krivi put u izgradnji svog nacionalnog identiteta. A iza svega toga stoji najobičnija laž u koju svako razuman ne može povjerovati, jer je nemoguće danas u sarajevskim školama izbacivati klasike bošnjačke književnosti iz lektire. Razum je poodavno napustio bosanskohercegovački društveni prostor, a njegovo mjesto je zauzela nacionalna histerija. Kodrić to veoma dobro zna, jer je neko ko je veoma uspješno širi, najprije polupismenom Neretvanskom deklaracijom o bosanskom jeziku, a potom različitim oblicima ideološke manipulacije u javnom prostoru, npr. skupom o nekakvoj milenijskoj tradiciji bosanskog jezika i blesavim tezama o starobosanskom jeziku itd.

Reagirajući na Kodrićevu laž i ideološku spletku, Namir Ibrahimović i Damir Šabotić pokazali su svojim tekstovima objavljenim na portalima Prometej i Školegijum akademsku uviđavnost i nisu Kodrića nazvali lažovom i ideološkim spletkarošem, što on u osnovi jeste, nego su ga tretirali kao profesora koji je pogriješio. Kodrić je takvu reakciju jedva dočekao i u tekstu Pozadina revizije nastavnih planova i programa (Stav, 6. 10. 2016.) proširio svoju ideološku optužnicu, tvrdeći da mnoga savremena djela bošnjačkih pisaca nisu uvrštena u lektiru, a jesu tamo neki mrski Srbi i pokoji Hrvat, prije svega loši pisci, jer su bošnjački od njih bolji samim tim što su bošnjački.

Zanimljivo je da Kodrić u svojim ideološkim objedama ne pominje ostale članove komisije za reviziju nastavnog plana i programa Almu Jakubović, Velidu Tinjak, Dženitu Hrnjičić te svog kolegu sa Filozofskog fakulteta, Muhidina Džanku, profesora metodike nastave književnosti i jezika. Zašto to ne čini, jasno je već u prvi mah: previše bi bilo domaćih izdajnika, a i imena pomenutih članica komisije su u javnom prostoru unekoliko anonimna. Ne bi, dakle, on sa svoje akademske visine da se bavi nekim tako nebitnim osobama, a profesoru Džanki se pomalo i udvara napominjući da nije ni znao sadržaj revizije iako je bio član komisije. Zanimljivo je i da se profesor Džanko nikad nije javno oglasio o Kodrićevoj laži, bez obzira na to što je kao član komisije direktno uključen u čitav problem. A moglo bi se reći da ga Kodrić napomenom da nije znao sadržaj revizije posredno optužuje da neodgovorno pristupa svojim obavezama. Tim prije, što je u nekoliko navrata podcrtano da je profesor Džanko znao sadržaj predložene revizije (vidjeti tekst Revizija revizije, Školegijum, 24. 10. 2016.).

Ali se zato jesu oglasili dežurni čuvari bošnjačkog identiteta iz Bošnjačke akademije nauka, Muhamed Filipović i Dževad Jahić, te Abdulah Sidran, podebljavajući Kodrićevu laž i njegove ideološke optužbe. Time je Kodrićeva ideološka intriga dostigla svoj akademski vrh, pa on s kritike revizije prelazi na političku akaciju i 6. 10. 2016. na sastanku Savjeta za obrazovanje Stranke demokratske akcije traži poništavanje revizije. To pomenuti odbor jednoglasno usvaja i nalaže ministru Elviru Kazazoviću da poništi reviziju. Kao stranačka osoba, on to poslušno i čini, te time institucionalno legitimira Kodrićevu laž i cjelokupnu njegovu ideološku intrigu. Zašto ministar u ovakvoj situaciji nije tražio recenziju revizije od drugih fakultetskih profesora književnosti, već je Kodrićevu laž bezrezervno prihvatio kao naučnu istinu i zašto je time obezvrijedio stručno mišljenje dvjestotinjak nastavnika i profesora sarajevskih škola koji su glasanjem usvojili ovu reviziju, kako se naglašava u spomenutom tekstu, „na sastanku Aktiva nastavnika BHS jezika i književnosti održanom 17. 6. u Katoličkom školskom centru u Sarajevu“? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u modelu vladanja Bosnom i Hercegovinom kako SDA tako i njenih partnera na vlasti tokom zadnjih dvadesetak godina. Prihvaćajući Kodrićevu ideološku manipulaciju kao znanstvenu istinu, ministar Kazazović je sebe doveo u poziciju da postane pijun u njegovim rukama i običan stranački poslušnik.

Međutim, najveću štetu cijele ove intrige trpe učenici u školama. Namjesto naučne rasprave o vrijednosti predložene revizije pokrenuta je ideološka halabuka a odlučivanje o nastavnom sadržaju preneseno iz institucija sistema u parainstitucionalni oblik odlučivanja. Na koncu, nastava književnosti tretirana je, zahvaljujući Kodrićevoj ideološkoj laži, isključivo kao sredstvo izgradnje nacionalnog identiteta. Time je književnost ideološki zloupotrijebljena i izgubila estetsku, etičku, sociološku, gnoseološku, ontološku i čitav niz drugih dimenzija koje razvija u nastavnom procesu. Poseban problem otvara se kad se dođe do pitanja o modelu lektire u školskom sistemu. Ovaj dosadašnji, bez obzira na njegove ideološke zloupotrebe, boluje od pretenzije da pukim zbrojem pisaca i djela koji tobože predstavljaju nacionalni književni kanon predstavi ideju razvoja nacionalnog kulturnog identiteta u povijesti. Takav model nužno traži kvantitativnu lektiru koja ide u širinu i nastoji da što veći zbroj pukih činjenica predstavi kao naučno znanje. To kvantitativno znanje uništava svaki oblik kritičkog mišljenja koje se razvija na obrascu kvalitativnog znanja usklađenog s modelom iste takve lektire. A to znači da svaka buduća reforma mora poći od epistemološke analize lektire, a ne isključivo od ideje odražavanja nacionalnog književnog kanona i nacionalnog identiteta u lektiri. Kvalitativni model lektire utemeljuje se na prikazivanju paradigmatski bitnih procesa u književnosti, pa mu nije potreban što veći broj pisaca i djela, nego ona djela koja su ključna za sistem literarnih poetičkih promjena. Takav model lektire, nadalje, podrazumijevao bi u ovdašnjim uslovima radikalno smanjenje lektire u školskom procesu i analizu djela po njihovoj sadržajnoj dubini, a ne prema kriteriju što većeg broja pročitanih knjiga koje, uostalom, učenik ne može stići ni pročitati, a kamo li na valjan način analizirati. Drugačije rečeno, naša lektira je bolesna od ideologije i prevelikog obima, pa ona unutar same sebe ubija književnost u pozitivistički zasnovanom modelu znanja. Učenik je tu objekt koji usvajaju normativno pozitivističko znanje, a ne subjekt nastavnog procesa u kojem bi mogao kreirati nova znanja i kritički misliti.

Ali, da bi do toga došlo, da bi se uopće moglo epistemološki procjenjivati postojeći model nastave književnosti u školama, valjalo bi pokrenuti prije ideoloških intriga naučnu raspravu. Kodrić je sve učinio da se ta mogućnost ukine i za svoj interes iskoristio je laž, partiju, ideologiju i institucije sistema. I uspio u onome u čemu do sada niko nikad iz akademske zajednice nije: ideološku objedu predstavio kao znanost i u nju zarobio čitav društveni prostor.

Prometej.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here