Edin Pobrić: Glasovi mržnje i ljubavi u Pismu iz 1920.

Nijedna stvar ne može da bude tamo gdje riječ nedostaje.

(Stefan George)

1.

Ono što je sa stanovišta poetike Dostojevskog kratki roman Zapisi iz podzemlja to je za Andrićevu poetiku Pismo iz 1920. Bez obzira što je pripovijetka objavljena godinu dana nakon dva velika romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika, na isti način kako kratki roman Dostojevskog otvara osnove poetike njegovog velikog opusa tako su i u ovoj pripovijetci sažete osnovne ideje narativnih, poetskih pa i tematskih strategija velikog Andrićevog djela.

Pripovjedač i njegov prijatelj Maks Levenfeld su se sreli na željezničkoj stanici Slavonskog Broda. Maks Levenfeld je pripovjedačev prijatelj iz mladosti koga nije vidjeo nekoliko godina. U kratkom razgovoru, pričaju jedan drugom kako su proveli rat. Maks odlazi zauvijek i govori pripovjedaču da u sebi nosi sjećanje na Bosnu. Iako je mislio da će u njoj provesti život, sada zna da neće. Pripovjedač ga pita zbog čega, zapravo, on odlazi, zašto bježi. Maks na to odgovara da se uzrok može svesti na jednu riječ: na mržnju. Dvadesetak dana kasnije pripovjedač dobija pismo u kojem mu Maks Levenfeld obrazlaže onu jednu riječ koja je uzrok njegov odlaska. On zna da je Bosna divna i neobična zemlja, piše između ostalog, ali je istovremeno i zemlja mržnje i straha. Prošlo je od tada deset godina kada pripovjedač saznaje da se Levenfeld naselio u Parizu, gdje je otvorio ordinaciju, da bi, potom, prošlo novih osam godina kada saznaje da se doktor kao dobrovoljac uputio u španski građanski rat i da je tamo poginuo. Priča završava rečenicom-komentarom: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“

2.

Sasvim je izvjesno da je osnovna tema ove pripovijetke mržnja u kojoj su nosioci tog i takvog svijeta ostvareni unutar različitih nacionalnih identiteta bosanskohercegovačke stvarnosti. Isto tako, sasvim je izvjesno, da ova pripovijetka u sebi nosi i niz podtema koje u svojoj ambivalentnosti u isto vrijeme i legitimiraju i dekonstruiraju osnovnu temu.

Oni koji veruju i vole – smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i druge vole. I, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) (Andrić, 2004: 287)

Na koji način bi onda trebalo pristupiti ovoj kompleksnoj i po svemu paradoksalnoj Andrićevoj priči kako bi interpretacija dobila svoje zadovoljavajuće kodove? Čini se da analiza glasova uz afirmaciju njihovih konteksta i intertekstova koji naseljavaju ispripovijedani i pripovjedni svijet ove pripovijetke može biti dobar put u dekodiranju njenog značenja i smisla, jer je priča struktuirana tako da svojim elementima, kako će se pokazati u nastavku ovog teksta, govori o jednom a ujedno sugeriše i nešto drugo. Relacije ja i drugi, autor i lik, uz prisustvo trećeg-naslovljenika teksta svoju svrsishodnost dobivaju ako se posmatraju kroz tri perioda: period rata pod vladavinom Austro-Ugarske Monarhije u BiH koji je vezan za iskustvo glavnog lika, period Drugog svjetskog rata koji je vezan za iskustvo samog pisca, te rata u periodu 1992-1995. godine koji je vezan za iskustvo savremenog čitatelja. I upravo taj rat (ratovi), u svojoj retroverziji neispričane fabule sa stanovišta recipijenta, pokreće radnju. On je njen dinamički motiv.

Pismo iz 1920. godine je pripovijetka koja je, kao i Đerzelez u hanu, nemali broj puta bila stjecište različitih zloupotreba kako bi se dokazale neke od savremenih granično suprotstavljenih hipoteza: mržnja jeste tematizirana, ali, eto, nije dio Andrića (Ne mrzim nikoga; osim one koji mrze druge ljude, i još, ponekad, one koji preziru umetnost.) (Andrić, 1976: 183); ili posmatrano iz perspektive cjelokupnog Andrićevog djela: mržnje nema, jer neke druge pripovijetke svojim svjetlom poništavaju tamu priče Pismo iz 1920. godine (…jeste, treba braniti i veru i zemlju od svakog neprijatelja i krv proliti i život dati u toj odbrani, ako ustreba. Ali nije dopušteno ginuti bez potrebe…) (Andrić, 2005: 126); ili mržnja je ovdje s jednim ciljem: da bi se obznanila i prikazala kao jedinstveni dio bosanskog, a naposebice bošnjačkog, srpskog, hrvatskog i jevrejskog identiteta (I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.) (Andrić, 2005: 287)

Treba reći da je ova posljednja interpretacija, u zadnjih dvadesetak godina a naslonjena na iskustvo rata u BiH u periodu 1992-95., imala primat u odnosu na sve druge. Za razliku od drugih Andrićevih tekstova, ova pripovijetka nije bila podvrgnuta toliko nekoj sistematičnoj analizi koliko je jednoznačno korištena da bi se na osnovu nje cjelokupni Andrićev opus interpretirao u kontekstu mržnje. Čini se da historija novije polemike o Andriću i njegovom djelu počinje upravo zloupotrebom ove pripovijetke od strane Radovana Karadžića koji je istu dijelio kao letak u svrhu potvrde vijekovne mržnje između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Upravo će se period rata i postratni period pokazati kao vrlo plodonosno vrijeme za nastanak nemalog broja tekstova o Andriću u cilju legitimiranja nemogućnosti suživota u BiH. Inspirisan Andrićevom pripovijetkom Pismo iz 1920, fenomenom mržnje na ovim prostorima se bavio i hrvatski pisac Petar Šegedin koji je svoj tekst naslovio Pismo iz 1972. Bošnjačka rigidna reinterpretacija Andrića stiže sa knjigom Muhsina Rizvića Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu, u izdanju sarajevske izdavačke kuće Ljiljan iz 2005. Ova knjiga je nadalje takođe inicirala niz tekstova, s obje strane Drine, sličnog ili međusobno legitimirajućeg sadržaja, koji za osnovni patos imaju čitanje Andrićevog djela u cilju afirmiranja mržnje na račun drugog i drugačijeg. Suprotna tumačenja, gore navedenim, dolaze s tekstovima Ivana Lovrenovića, Vladimira Arsenijevića, Krešimira Nemeca, Nedžada Ibrahimovića, Ranka Risojevića, Envera Kazaza, Zvonka Kovača, Roberta Hodela, Zorana Milutinovića itd. u kojima se djelo Ive Andrića posmatra u širem vremenskom kontekstu, a interpretira unutar polifonijske strukture romana ili pak specifične poetike njegovih priča i pripovijetki.

3.

U poststrukturalističkim orijentacijama u pristupu tekstu, sasvim je očit konsenzus da je Bahtinova teorija dobar instrument u dekonstruisanju metafizike glasa u naratologiji. Klasična naratologija je tvrdila (ona koju je legitimirao svojim tekstovima G. Genette) da svako pripovijedanje odjekuje glasom, ali je pri tome zanemarena vrlo važna činjenica da su glasovi u književnom tekstu uslijed razvoja priče i dijaloške riječi uvijek prekodirani. O tome će u nastavku teksta biti više riječi, sada je neophodno vratiti se klasičnoj naratologiji.

Pitanje o glasu ko govori mora se razlikovati od pitanja gledišta ko vidi. Naracija se uvijek mora razlikovati od fokalizacije. U kontekstu ove pripovijetke važno je vidjeti iz koje pozicije i tačke gledišta govori Maks Levenfeld, a iz koje priča pripovjedač jer i jedan i drugi glas, uslijed tačke fokalizacije, trpe značenjske promjene. Za početak treba reći da je, idući linijom Genetteove teorije pripovijedanja, potpuno jasno da Andrić odbija dati svojim pripovjedačima ideologijski monopol unutar svojih tekstova, jer je kao veliki pisac svjestan činjenice da se na osnovu odnosa između instancije koja pripovijeda i pripovjednog događaja neminovno tematizira pitanje identiteta.

Slijedom naratološke instance o glasovima, na isti način kako je Bahtin sa stanovišta polifonijske strukture počeo svoju veliku studiju o Dostojevskom, može se početi i ovaj rad o Andriću. Tamo gdje Bahtin govori o Dostojevskom, sasvim sigurno u ovom kontekstu može stajati Andrićevo ime.

Pri upoznavanju sa obimnom literaturom o Andriću, dobijamo utisak da se u njoj ne govori o jednom autoru-umjetniku koji je pisao romane i pripovijetke, već o čitavom nizu filozofskih stavova nekolicine autora-mislilaca – Defosea, Petra, Alihodže, Levenfelda itd. Za jedan dio kritičara glas Andrića se stapa sa ovim ili onim njegovim junakom, za druge je on specifična sinteza svih tih ideoloških glasova, za treće, najzad, glasovi junaka prosto zaglušuju glas autora.[1]

Kao što je poznato, Bahtin je diskurs smatrao dvostruko usmjerenim jer utjelovljuje odnos sa izrazom nekog drugog kao esencijalnim elementom. Slijedom toga, lako je uvidjeti da je Andrić u svakom glasu čuo dva sukobljena glasa, u svakom izrazu raspuklinu i spremnost da se s jednog iskaza pređe na drugi protivrječan izraz. Dijalog kod njega uvijek uključuje agonsko povezivanje nespojenih dva ili više glasova, jer ideja o dijalogu sama po sebi uvijek implicira zajedničko mjesto.

Andrew Gibson[2] je u svom tekstu Pripovijedanje, glasovi, pisanje, a oslanjajući se na istraživanja teoretičarke književnosti Ann Benfield (Neizgovorive rečenice) pokušao osvijetliti pukotinu između pripovijedanja i glasa. On tvrdi da se u jeziku narativna fikcija književnosti dijeli od običnog diskursa. Stoga Gibson, slijedom de Saussurea, odbija poistovjetiti govor s jezikom: govor nije jezik već određena lingvistička izvedba. To znači da je pisanje općenito transparentno, bez akcenta, čak besklasno, što govor nikada nije. Zapravo, jedino mjesto unutar pripovijedanja, gdje se može prikazati glas koji govori nalazi se na neki način izvan njega, u navodnicima.

Zaključak je da mi u pripovijedanju ne susrećemo narativni glas nego pak ekvivalent glasa koji smo stvorili za sebe kao simulakrum i koji ustrajno poistovjećujemo s glasom. Ta činjenica govori sama za sebe – ne nalazimo se u pojavnom svijetu, a posebno se ne nalazimo u svijetu empirijskog autora – nalazimo se u svijetu jezika i svijetu diskursa.

Kao što je rečeno, na ovaj način postavljena narativna instanca Andrićeve pripovijetke daje kompleksnu mogućnost govora o identitetu, jer na poseban način kombinuje: iskustvo unutar pričanog svijeta, ispovijest (historiju) i svijest kao segmente fluidnog sopstva u kojem se uslijed specifične uloge pripovjedača kombinuje istost i drugost. Sa stanovišta esencijalističke kritike koja u svojim objašnjenjima zanemaruje činjenice drugosti (uspostavljena je u odnosu na vanknjiževni i ideološki diskurs), identitet se u ovoj pripovijetci konstruira u jedinstvu mržnje, a ne u jedinstvu različitosti drugog. Ako se pornografija definira kao nešto što je besramno samo sebi cilj, onda interpretirati ovu pripovijetku bez uvida u dijalošku formu istosti i drugosti, nije ništa drugo nego tekstom zakoračiti u područje koje ne pripada nauci o književnosti nego, u ovom kontekstu, u najmanju ruku sumnjivom dnevno-političkom diskursu. Približavanje području interpretativne tačnosti ovdje se odvija uvidom u napetost između dvije vrste rečenica: narativnih koje pretenduju na čistu objektivnost i rečenica koje prikazuju svijest. Odnos među njima čini Andrićevu polifonijsku naraciju u kojoj se pojedinac kroz prikazanu svijest traži naspram niza ponuđenih svijesti drugog.

U meni se javi, i naglo poraste, ljuta i nasrtljiva želja da pobijem njegovo tvrđenje, iako mi ono nije bilo dovoljno jasno ni razumljivo. Obojica smo zbunjeni ćutali. Teško je ležalo to ćutanje između nas u noći, i nije se moglo predvidjeti koji će od nas dvojice prvi progovoriti. (Andrić, 2005: 284)

4.

Po svojoj suštini jezik nije ni izraz ni ljudska djelatnost. Jezik govori, rekao bi Heidegger. Jezik Andrićeve pripovijetke je mnogostruko izgovaranje. Pismo Maksa Levendolfa kao da doziva sve odsutne stvari – da budu prisutne među prisutnim stvarima. Ili, deridijanski rečeno, znaci nisu nikada posve prisutni ni odsutni. Odsutni znaci su svojim tragovima prisutni u prisutnom. Među njima se odvija dinamičan proces učinka odgode značenja.

Kao što osa selekcije (Jakobson), koja imenuje stvari, zove gore i dolje, tako i osa kombinacije u svom pripovijedanju, koja imenuje svijet, zove u sebe, zovući ovamo i tamo. Svijet daje stvarima njihovu prisutnost. Stvari nose svijet. U tom smislu Heidegger u svojoj knjizi Mišljenje i pevanje kaže: „Oba načina povezivanja su različita, ali ne i razdvojena. Jer svet i stvari ne postoje naporedo. One se međusobno prožimaju. Pri tome to dvoje premeravaju neku sredinu. U njoj su oni jedinstveni. Tako jedinstveni, oni su prisutni. Sredina tog dvoje jeste prisnost. Naš jezik sredinu tog dvoga naziva ‘između’.“ (Hajdeger, 2005: 185) U latinskom jeziku kaže se inter, prefiks koji je u našem jeziku (jezicima) u nauci o književnosti našao široku primjenu na području koje pokrivaju poststrukturalističke orijentacije.

Dakle, slijedeći interlingvistički Heideggerovu misao, povezanost svijeta i stvari prisutna je u razdvojenosti onog između: ona je prisutna u raz-lici. Sama od sebe, razlika razdvaja sredinu u kojoj je i kroz koju su svijet i stvari jedinstveni jedno s drugim. Istina u tom smislu, kroz formu dijaloga, postaje vidljiva kroz poprište borbe, jer mjesto kontakta u dijalogu nije ništa drugo do borbena arena u kojoj se sukobljeni elementi neprestano bore za prevlast. Pismo Maks Levenfelda, dato u čitaočevoj recepciji izmještene vremenske ose u odnosu na tačku sadašnjosti, pomjera se iz tačke ispripovijedanog na instancu pripovijedanja. U tom procjepu ispričanog i pričanog, glavni akter priče sluša tuđu riječ u sebi i svojim pripovijedanjem kao da se zrcali u ogledalima tuđih svijesti, u svim svojim vidljivim dilemama.

Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak….. (Andrić, 2005: 288)

Dijaloška riječ omogućava da se glas drugog zamijeni sopstvenim glasom. Glas Maksa Levenfelda gotovo neosjetno i neprimjetno za čitatelja prelazi ne samo iz unutarnjeg dijaloga na samo pripovijedanja, već počinje da zvuči kao tuđi glas pripovjedača. Mi osjećamo da je to razgovor, iako govori samo jedno lice. Razgovor je vidljivo intenzivan jer svaka prisutna riječ svim svojim značenjem odaziva se i reaguje na nevidljivog sagovornika, ukazuje na neizrečenu tuđu riječ izvan sebe, izvan svojih granica.

Neka mi na ovom mjestu bude dozvoljeno malo pojednostavljivanje. Andrićev junak kritikuje ono što bi pred drugim branio. Nezahvalna pozicija. To je kad se iznutra opravdano kritikuje neka vlastita instanca, ali zbog banalizacije kritike s vana, taj isti stav se brani pred drugim.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima tako tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara. Toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. (Andrić, 2004: 286)

Maks Levenfeld nije neki „objektivni“ lik, već punovažna riječ, čisti glas; mi njega ne vidimo ali ga „čujemo“. U tom smislu, sloboda junaka je trenutak autorove koncepcije. Riječi koje izgovara jeste stvorio Andrić, ali ih je postavio tako da one do kraja mogu razviti svoju unutarnju logiku i samostalnost kao tuđu riječ, kao riječi samog junaka. Uslijed toga one ne ispadaju iz autorove koncepcije, već samo iz monološkog autorovog vidokruga, a narušavanje tog vidokruga upravo jeste koncepcija ove Andrićeve pripovijetke. Njegov junak ne samo što rastvara u sebi sva moguća čvrsta obilježja svoje ličnosti, čineći ih predmetom refleksije, već u njemu ta obilježja više i ne postoje, on ne figurira kao monološki lik već kao subjekt svijesti.

Andrić je jako dobro znao da prikaže tuđe ideje, i svojim načinom pripovijedanja je čuvao svu njihovu autentičnost, ali je i istovremeno sačuvao i distancu. Nema tu ni neke afirmacije niti identifikacije sa sopstvenom ideologijom (do njegovih ideoloških stavova moguće je doći putem vanknjiževnih tekstova). Paradoksima rečeno (slijedom Bahtina), Andrić pisac nije mislio mislima već gledištima, svijestima i glasovima. Zbog toga nije čudno da se mržnja i ljubav smjenjuju kroz instancu njegovih pripovjedača.

Ne, ne, ti ćeš se svakako vratiti – kaže moj saputnik pouzdano kao da uspostavlja dijagnozu – a i ja ću se celog života nositi sa sećanjem na Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolešću kojoj je uzrok, ni sam ne znam pravo da li u tome što sam se u Bosni rodio ili što se nikad više neću vratiti u nju. Svejedno. (Andrić, 2005: 282-283)

Iz ovih citata je vidljivo da junak nije u stvaralačkoj zamisli umjetnika samo objekt autorove riječi, već i subjekt sopstvene riječi koja poprima autentično značenje. Andrića njegov lik zanima kao poseban ugao gledanja na svijet i na sebe samog, kao smisaoni čovjekov stav koji ocjenjuje samog sebe i stvarnost koja ga okružuje. Stoga, dok se ulazi u stvarnost priče Andrićevog teksta, mi ne vidimo ko je Maks Levenfeld, već vidimo kako on postaje svjestan sebe kao saznajuće biće. Andrićevu pripovijetku, kao što je uostalom slučaj i sa njegovim romanima, naseljavaju ljudi-svijesti koji se ostvaruje tek u procjepu složenog odnosa između narativa, narativnog diskursa i priče.

5.

Glasovi. Sa koliko i sa kojom vrstom glasova se susrećemo u ovoj Andrićevoj priči? I na koji način oni ostvaruju poetsko jedinstvo u kompleksnoj temi afirmaciji ljubavi preko fenomena mržnje?

Najprije treba reći da imamo tri osnovna glasa prisutnosti i niz neslivenih glasova koji se u svom odsustvu pojavljuju unutar onoga što je prisutno.

Prvi glas koji susrećemo je glas pripovjedača. On nas i upoznaje sa glavnim likom pripovijetke, kome pripada drugi glas. Treći glas se pojavljuje samo jednom, i to je glas implicitnog autora. U teoriji pripovijedanja lik je uvijek saradnja učinka konteksta, sjećanja i rekonstrukcije koje izvodi čitatelj. Sa stanovišta semiotike lik se može definirati kao neka vrsta dvostruko artikuliranog morfema koji se očituje kao raspršeni označitelj (određeni broj oznaka), upučujući na raspršeno označeno (smisao ili vrijednost lika). U tom smislu označit će ga splet odnosa sličnosti, razlika, hijerarhije i reda koji na nivou označenoga i označitelja sukcesivno ili simultano uspostavlja vezu s drugim likovima i elementima priče.

Da bi se, uslijed stalnog prekodiranja, interpretirao glas Maksa Levenfelda, neophodno je postaviti ulazne informacije o njemu koje saznajemo putem pripovjedača. Poznata je velika preciznost većine pisaca u pristupu izboru imena ili prezimena lika koja se, kao kod Andrića u ovom slučaju, može ogledati kroz ritam, grupu slova i odnos samoglasničkih i suglasničkih skupina. Ime Maks Levenfeld je, s obzirom da je nosilac tog imena rođen i odrastao u BiH, u svom kodu neobično. Identitet niti postoji niti ne postoji sam po sebi, on se gradi. Ulazni podatak te priče je ime i prezime. Ono, između ostalog, omogućava naslovnom junaku da svijet i sebe u tom svijetu posmatra iz neke pozicije distance, što pokazuje i naredni citat koji ne počinje sa prvim nego drugim licem množine.

Vaše voljene svetinje redovno su iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često s druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju. (Andrić, 2004: 287)

Dalje saznajemo da je Maks Levenfeld ljekar i ljekarski sin iz ugledne porodice Sarajlija. Da je svijetlih očiju koje su, kako to kaže pripovjedač, „odavale neobičnu osjetljivost i veliku živost duha“ (Andrić, 2004: 277). Još od gimnazijskih dana pokazivao je zavidnu erudiciju, a njegova velika biblioteka bila je sinonim borhesovskog svijeta za našeg pripovjedača. On je filantrop, iznimnog senzibiliteta koji se identificira sa Goetheovom pjesmom Prometej.

Ovog idealistu, opredijeljenog ateistu s obzirom na iskustvo rata i nesređenu i nedovršenu političku opciju unutar BiH, pripovjedač konstruira unutar specifičnog diskursa boli.

Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. (Andrić, 2005: 282)

Bol je ono što kida. On je rascjep. Bol siječe na komade. On dijeli ali tako što u isto vrijeme vuče sebi i tako skuplja. Njegovo kidanje je, paradoksalno rečeno, skupljajuće dijeljenje, rekao bi Heidegger. Maks Levenfeld kao da crta shemu i u nju uklapa ono što je u dijeljenju razdvojeno. Stoga, Andrićev junak sebe konstruira kao pluralitet, odnosno njegov glas postao je mjestom čiste mnogostrukosti.

Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio s odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću. (Andrić, 2005: 288)

Riječi koje izgovara Maks Levenfeld je rezultat međuigre između semiotičke artikulacije i simboličkog poretka, genotekst satkan unutar semiotičkog i fonotekst koji proizilazi iz društvenih, kulturnih, sintaktičkih i drugih ograničenja. Njegov govor duboko je ukorijenjen u procjep između imaginarnog i realnog, pa kao takav nužno poprima simbolički poredak obilježen patinom boli. Stoga, upad simboličkog u semiotički diskurs nije moglo biti obilježeno ničim drugim nego raspršavanjem glasa.

Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po poreklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže „svetlost dana“. (Andrić, 2005: 289)

Pored dijalogizma i time raskola samog glasa, procjepa između instance pripovijedanja i ispripovijedane instance, ovdje se pojavljuje još jedno poprište borbe koje uokviruje prethodna dva, a ovjekovječeno je u binarnoj opoziciji koja ne proizvodi isključivost nego raz-liku. Glas zapravo posjeduje tri vrste pripovjedno neograničene moći: moć izražavanja unutrašnjeg i potencijalnog smisla, moć spoznavanja vanjskog objekta i moć nad samim označiteljom. Pisanje je antiteza govoru: neizražajno, vanjsko, nesigurno, klizavo, ono iz diskursa nastoji odstraniti svaku moguću sigurnost i temelj. Dakle, Andrić stvara vrstu pripovijedanja u kojem uvijek iznova „čujemo“ glasove da bismo na kraju ponovo otkrili pisanje koje ih stvara.

6.

U čemu se onda ogleda pisanje koje stvara dobru književnost? Početak odgovora na ovo, po svemu komplikovano, pitanje zasigurno se nalazi u motivaciji – najmanjoj fabularno-tematskoj jedinici. Ukoliko je motivacija opravdana u tekstu, u smislu realističkog, kompozicijskog i umjetničkog prikazivanja – od dinamičkih i statičkih do lutajućih i lajt motiva – postoji veliki preduslov da ćemo čitati dobru književnost.

U čemu se ogleda precizno izvedena motivacija u Andrićevom djelu? Najprije u tome što autor teksta ne izlazi iz domena kojeg „ne poznaje“, jer se na osnovu toga ostvaruje i moralitet u književnosti. Ponovo je priča o Bosni i bosanskom čovjeku.

Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnjaka u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. (Andrić, 2005: 285)

Zbog čega je opravdana ta mržnja, gdje su uslovi njene motivacije? Opravdanost motiva dolazi iz dva razloga. Ispripovijedani svijet se oblikuje iz perspektive one stvarnosti priče u kojoj autor može slobodno da pripovijeda ne plašeći se nepovjerenja u vlastite iskaze, u kojoj može da posvjedoči o mikrosvijetu – bosanskoj svakodnevnici. Ali mikrosvijet je u ovoj Andrićevoj priči, u svjetlu Leibnizovih monada, samo ogledalo makrosvijeta, ogledalo evropskih metropola. O velikom svijetu pripovjedač ne može da govori – on je, iz perspektive ove priče, dalek i nepoznat onoliko i u onoj mjeri koliko je Bosna poznata u svojoj pojedinačnosti. U prijevodu na neki od stranih jezika od čitatelja se traži identifikacija, a na nivou naših jezika traži se informacija.

Negdje oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu. (Andrić, 2005: 290)

Ako se o njemu ne može govoriti kao o nečem bliskom i svakodnevnom, pripovjedaču ostaje da referiše. Prelazeći iz pojedinačnog u opšte na način da u svom pripovijedanju upotrebljava posredni zapis, Andrić približava taj daleki svijet čitateljskoj svijesti.

Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku[…] Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje. (Andrić, 2005: 287)

U pitanju je ponovo rascjep, ali sada pripovjedačevog glasa kome konačni ton višeznačnosti daje implicitni autor. Rascjep, dakle, počinje referisanjem – ne može se pobjeći od usuda ljudske prirode koja je perverzno spremna da u isto vrijeme i voli i mrzi, a završava se nekom vrstom amnestije koja naizgled cijeli ton napetosti pripovijedanja smiruje posljednjom rečenicom. Ona sugeriše da je između pripovjedača i njegovog prijatelja (Maksa Levenfelda) nagovještena kratka pripovijest čovječanstva u kojoj su usudi Bosne samo još jedan priča s kojom se zakoni mikrosvijeta moraju potvrditi unutar zakona makrosvijeta jer, u krajnjoj liniji, od njih i ovise.

7.

Na ovom mjestu treba zastati i uvesti treći glas. Ko izgovara ovu zadnju rečenicu?

Glasovi u ovoj pripovijetci neprestano se pojavljuju i iščezavaju, odnosno podliježu interferenciji, stavljeni su unutar ili iza drugih glasova – dakle ne samo oni koji se razmjenjuju između pripovjedača i Maksa nego i oni glasovi koje Maks izgovara i svi oni koji su ostali neizgovoreni a naziru se iz kulturološke slike Bosne uokvirene odsutnim kontekstima i tekstovima (is)pripovijedanog svijeta. To su konteksti i Prvog i Drugog svjetskog rata, pa i svi oni tekstovi koji su ispisani ispod naslova drugih pripovijetki i velikih romana Ive Andrića.[3] Drugim riječima, glasovi se manifestiraju kao genotekst. No, genotekst nije toliko rascijepan koliko djeluje ispod i kroz fonotekst pa pripovijetka kontinuirano ili otvara ili zatvara jaz između vremena sebe koje pripovijeda i biva ispripovijedano.

Završna rečenica koja je izgovorena u neprikosnoveno ironijskom diskursu ne pripada pripovjedaču, jer stilski potpuno odudara od ostatka teksta. Ona pripada samom implicitnom autoru. Ona kao takva ne samo da zatvara pripovijetku nego je u isti mah ponovo otvara. U krajnjoj instanci traži dva čitanja. Drugo čitanje sada je motivacijski obojeno atmosferom rečenice implicitnog autora u kome ironijski diskurs nalazi potvrdu u suodnosu sukobljenih glasova ispripovijedanog svijeta. Time priča, za razliku od binarnog načina mišljenja, nužno poprima interpretativni ton u kome se fenomen mržnje kao označitelj razlaže između prisutnih i odsutnih označenih, uokvirenih rekonstruisanim kontekstima koji su naizgled bili isključeni.

O čemu je onda priča? Pa o biblijskom usudu, usudu s kojim je čovjek istjeran iz raja, u kojem je otvorio Pandorinu kutiju, s kojim je za posljednjih šest milenija pokrenuo oko 14.500 ratova, u kojima je poginulo više od tri milijarde ljudi, potpisano i zaključeno više od 4.000 mirovnih sporazum…

Govorio je nešto najprije o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom ratu nije bilo, tako reći, više protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) (Andrić, 2005: 281)

To je priča koja svjedoči da je ljudska priroda grešna, i da se ljudska mržnja i ljudska sreća kreću između utopijskog suprotstavljanja zlu nenasiljem, s jedne strane, i fantastičnih predstava o univerzalnoj sreći koja se postiže nasiljem nad „neprijateljom“, s druge strane.

Sećam se da sam ostao zaprepašćen kada je rekao da čestita pobednicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka. (Andrić, 2005: 281-282)

O tome govori Andrićeva priča Pismo iz 1920. godine. Govoreći o Bosni, pripovjedač ustvari govori o svijetu kojeg je čovjek naselio i kojim gospodari. U Bosni je priča, u svijetu, kojeg smo dio, to može biti tek suhoparni dokumentaristički iskaz koji će, referišući, potvrditi istinitost bosanske, pa time i svih drugih priča – Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje. Treba se podsjetiti šta je u istom periodu o mržnji u Evropi pisao, na primjer, Thomas Mann. Mržnja je ideja. Pismo iz 1920. godine je književnost. Ideja sama po sebi nikoga ne dira, nikoga ne uzbuđuje, ali kada je Andrić pretvori u priču pa dobije svoje prepoznatljivo lice, onda ni sama stvarnost ne može više ostati ista.

Ja nisam toliko naivan da tražim u svetu varoš u kojoj nema mržnje. Ne, meni treba samo mesto u kome ću moći živeti i raditi. Ovde to ne bih mogao. (Andrić, 2005: 290)

Bol koju osjeća Maks Levenfold je osnovni glas pripovijetke. On ne traži mjesto bez mržnje jer je svjestan da takva zemlja ne postoji. Njegov senzbilitet jednostavno više ne može da podnese usude historije u vlastitoj kući. Bol se u kući (u BiH) vidi, a vani (u svijetu) se prepoznaje. U kući je nesnošljiva, vani je podnošljiva. U toj njegovoj boli se i čitatelj prepoznaje – ili ponosno i gordo, ili sa stidom i prezirom – svejedno, ali se prepoznaje ma u kojem dijelu svijeta se rađali i nalazili, ili u Bosni ili u Srbiji, ili u Hrvatskoj ili u Španiji, Njemačkoj ili Francuskoj! Nažalost, „ljudska vrsta podijeljena je na one koji bi se složili sa Schopenhauerom da bi za većinu ljudi u povijesti bilo bolje da se nikada nisu rodili, i na one koje misle da je to samo jedna ljevičarska hiperbola.“ (Eagleton, 2005: 148)

(Tekst nastao na osnovu izlaganja na „Drugoj međunarodnoj znanstvenoj konferenciji u oblasti književnosti i jezika“ u Travniku, novembra 2014. godine)

Izvori:

Andrić, Ivo: Znakovi pored puta. Sarajevo: Svjetlost, 1976.
Pismo iz 1920. U: Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke; Ivo Andrić; izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo: Civitas, 2004.

Literatura:

Hamburger, Käte: Logika književnosti; preveo Branko Jelić. Beograd: Nolit, 1976.
Eagleton, Terry: Teorija i nakon nje; preveo Darko Polšek. Zagreb: Algoritam, 2005.
Foucault, Michel: Riječi i stvari: arheologija humanističkih znanosti; preveo Srđan Rahelić. Zagreb: Golden marketing, 2002.
Hajdeger, Martin: Mišljenje i pevanje. Beograd: Nolit, 2005.
Andrew Gibson: Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedač, lik; priredio Cvjetko Milanja. Osijek: Svjetla grada, 1999.
Bahtin, Mihail: Problemi poetike Dostojevskog. Beograd: Nolit, 1967.
Manfred, Frank: Iskazivo i neiskazivo. Zagreb, 1993
Biti, Vladimir (prir.): Politika i etika pripovijedanja. Zagreb, 2002.
Currie, Mark: Postmodern Narrative Theory, London: Macmillan, 1998.
Lotman, Jurij: Struktura umjetničkog teksta. Zagreb: Alfa, 2001.
Eco, Umberto: Granice tumačenja. Beograd: Paideia, 2001.
Spivak, Gayatri Chakravorty: Kritika postkolonijalnog uma. Beograd, 2003.
Ricoeur, Paul: Sopstvo kao drugi. Beograd: Jasen, 2004.
Pobrić, Edin: Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovačka interpretativna raskrsnica. U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar, 2013.

[1] Navedeno prema M. Bahtin: Problemi poetike Dostojevskog. Beograd: Nolit, 1967, str. 55

[2] Andrew Gibson: Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedač, lik; priredio Cvjetko Milanja. Osijek: Svjetla grada, 1999, str. 313-340.

[3] Pogledati tekst Edin Pobrić: Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovačka interpretativna raskrsnica.U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar, 2013.

Strane

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here