Dvije su se sastavile vojske

Naše iluzije o boljem životu u demokratskoj, pravno uređenoj državi traju kratko i nestaju jedna za drugom.

Autor Gojko Berić

Ne tako davno, od koalicionog sporazuma SDA i SBB-a stvoren je pravi politički mit u čijem su popularisanju učestvovali ne samo stranački aktivisti već i brojni navijači među novinarima i ljudima iz akademske zajednice. Sporazum je sa entuzijazmom primljen i u vrhu Islamske zajednice, kao i među relevantnim međunarodnim faktorima.

Potpuno drugačije je doživljen u manjem entitetu, gdje su ga Dodikovi propagandisti protumačili kao još jednu sarajevsku zavjeru protiv Srba i Republike Srpske. Bakir Izetbegović je sporazum nazvao istorijskim, iako je taj atribut u ovdašnjoj političkoj praksi postao izlizan, devalviran je i spao na jako nisku cijenu. Bilo kako bilo, ova silom prilika iznuđena koalicija je u dijelu bh. političkog i medijskog prostora stekla status čudotvorca koji garantuje opstanak ne samo bošnjačkog naroda već i opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Šireći optimizam u bošnjačkim masama, Fahrudin Radončić je podsjećao na činjenicu da je u koaliciju uneseno oko 450 hiljada “predsjedničkih”, tj. Izetbegovićevih i njegovih glasova, pa je koristeći rezultate za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, izjavio: “To su dvije velike vojske, koje mogu čuda napraviti.” Ovo je trebala biti mobilizirajuća parola na putu ka Evropi, poziv na brigadirski elan svih koji su iskreno za prosperitet zemlje i prihvatanje standarda demokratskog svijeta.

Ali, šta je, godinu dana kasnije, ostalo od pomenutog mita? Malo, jako malo. Populistička parola o jedinstvu bošnjačkog naroda bila je zapravo magla koja zamućuje pogled na tešku životnu svakodnevnicu, ali se ta magla brzo razišla. Ni opstanak Bosne i Hercegovine ne zavisi od pojedinačnog jedinstva Bošnjaka, Srba ili Hrvata, već od politike koju vode njihove elite. O tome najbolje govore stalna trvenja i opstrukcije unutar tronacionalne vlasti, koja su Bosnu i Hercegovinu učinila trajnim zarobljenikom izgubljenih godina. Kriza federalne vlasti traje otkako ona postoji, danas je ta kriza jedna od najvećih, a pomenuta bošnjačka koalicija nije u stanju da je zaustavi. U njoj su se takoreći od samog početka pojavile prve pukotine, koje su neki kasniji događaji samo povećali. Uostalom, svako kome su poznata osnovna pravila u procesu konstituisanja vlasti zna da nijedna koalicija ne može biti lokomotiva ekonomskog razvoja i općeg prosperiteta zemlje, naprosto zato što političko partnerstvo nosi u sebi klicu konflikta, kao izraz različitih interesa u raspodjeli vlasti i moći. Mora se imati u vidu da u federalnom političkom partnerstvu postoji i treći faktor, Čovićev HDZ, i da svaki pokušaj da se stvari prelamaju preko koljena, po formuli “dvojica protiv jednog”, izaziva sukob, diže etničke tenzije i vodi u slijepu ulicu. Stanje duha je takvo da svako nekome može biti kriv za njegove liderske ili stranačke frustracije, jer naše političare ne pokreće svijest o tome da su opći interesi iznad svih drugih.

Radončićev adut su, kao što je navedeno, dvije velike stranačke vojske, “koje mogu čuda napraviti”. Međutim, nikakva čuda u međuvremenu se nisu desila. U posljednje dvije godine nije izgrađen ni kilometar autoceste, broj novozaposlenih radnika je beznačajan, iz ogromnog birokratskog aparata niko nije otpušten, korupcionaške afere potresaju same vrhove policije i pravosuđa, zdravstvo je pred kolapsom, fašizam je postao zamjena za antifašizam, 90 hiljada ljudi je u zadnje tri godine napustilo BiH… Dvije pomenute vojske, koje su imale “napraviti čuda”, zapravo su jako različite. Onu Izetbegovićevu mahom čini ruralni i džamijski svijet i, što se toga tiče, SDA je vjerovatno najkonzervativnija stranka u zemlji. Istovremeno, njeno biračko tijelo je najstabilnije.

Stranka ima najdužu tradiciju među političkim partijama, preživjela je rat i tranziciju, odgojila je cijelu garnituru iskusnih političara koji se protive promjeni izvorne stranačke političke filozofije i davno je, na razne načine, zbrinula svoje članstvo. A to je ono što joj i dalje osigurava vodeću poziciju unutar bošnjačkog kolektiviteta. Ona svoju energiju mahom troši na odbranu države sa pozicija bošnjačkih interesa. U konkurenciji sa posrnulim SDP-om i Radončićevom ličnom sudbinom uzdrmanim SBB-om, SDA nema ni potrebe da čini nekakva “čuda” niti da se reformira kopajući po vlastitoj prošlosti. Među Izetbegovićevim fanovima je veliki broj onih kojima je Radončić uvijek bio stran, dok među Radončićevim pristalicama ima mnogo onih kojima Bakir Izetbegović nije simpatičan ni kao ličnost ni kao političar.

Radončićevu vojsku čine uglavnom pripadnici niže srednje klase, neka vrsta poluurbanog svijeta. To su ljudi bez političkog iskustva, malo ko od njih je bio na nekoj političkoj funkciji, a zajedničko im je to što su svi, manje-više, gubitnici tranzicije jer u njoj nisu ostvarili nikakvu ličnu dobit. Kad se na sceni pojavio Radončićev Savez za bolju budućnost (SBB), kod mnogih među njima pojavila se zakasnjela politička ambicija.

Postavši druga po rangu politička figura među Bošnjacima, Radončić je uspio da svojim najvažnijim ljudima osigura berićetne položaje. Međutim, njegovo hapšenje u maju ove godine imalo je ozbiljne posljedice po stranački rezultat na oktobarskim izborima za lokalnu vlast. Dok je dvije godine ranije Radončić pobijedio Izetbegovića u gotovo svim gradovima, SBB je na ovim lokalnim izborima prošao jako loše, ne osvojivši ni jedno načelničko mjesto. Lider SBB-a ima na leđima dva sudska procesa, jedan u Sarajevu i drugi u Prištini. S druge strane, braća Aljoša i Dubravko Čampara, prvi kao ministar federalnog MUP-a, a drugi kao tužilac u Tužilaštvu BiH, u javnoj percepciji važe za Izetbegovićeve ljude. Danas je Fahrudin Radončić praktično vazal svoje političke sudbine, koju je sam izabrao što sumnjivim kontaktima sa ljudima iz sarajevskog podzemlja, što koalicijom sa čovjekom prema kojem je godinama gajio političko i lično neprijateljstvo.

Nije nikakva tajna da politička sudbina i Fahrudina Radončića i njegove vojske sada zavisi od drugog vojskovođe – Bakira Izetbegović

Oslobođenje