Dubravko Lovrenović, veliki, veliki Dubravko Lovrenović

Napisati da je smrću Dubravka Lovrenovića (Jajce, 30. kolovoza 1956. – Sarajevo, 17. siječnja 2017.) bosanskohercegovačka historiografija doživjela težak udarac zvuči kao floskula. Navesti njegove radove uz primjedbu da su bitno unaprijedili naša znanja o bosanskohercegovačkom srednjovjekovlju zvučalo bi kao omalovažavanje i odrađivanje posla koji uvijek dolazi na zahtjev urednika nekih novina, časopisa, portala… kada umre netko tko je u javnosti bio više ili manje zapažen.

Piše: Neven Budak

Kao da smo uzeli nekrološki obrazac, popunili praznine i time obavili dužnost koja se od nas očekuje kad nas napusti netko iz struke.

No za Dubravka Lovrenovića ne mogu popunjavati obrazac i ne mogu odraditi posao.

Dubravko nije bio “samo još jedan povjesničar”, nije bio čak ni još jedan važni medievist, a njegov odlazak nije jednostavno trenutak u tijeku vremena kojim svatko od nas dođe do vlastitoga kraja.

Sve u vezi s Dubravkom je bilo posebno: njegov rad, njegov život, njegov kraj.

Upoznali smo se 1978., kao studenti. U Novom Sadu i na petrovaradinskoj tvrđavi, na skupu studenata povijesti s raznih jugoslavenskih sveučilišta. Otada smo ostali prijatelji, nekada češće u kontaktu, nekada rjeđe, ali uvijek bez i najmanjeg razloga za neku nesuglasicu, uvijek spremni na suradnju.

Njegova je sveučilišna karijera u Sarajevu bila pravocrtna, ali bi bilo krivo iz toga zaključiti kako je radio u prijateljskom i sebi potpuno naklonjenom ozračju.

Svoj uspjeh mogao je ponajprije zahvaliti svojem marljivom radu i kvaliteti svojih istraživanja, a ono drugo treba pripisati njegovoj značajki koja ga je – ne samo među bosanskohercegovačkim povjesničarima – činila drugačijim.

Barem jednako tako važna kao njegov istraživački rad bila je Dubravkova borba za principe, njegovo nastojanje da znanost bude znanstvena, a da u javnom diskursu ne dominiraju ideolozi koji zagađuju prostor mitovima i falsificiranjem prošlosti, prilagođavajući ju potrebama dnevne politike.

Treba li uopće naglašavati u kojoj je mjeri nacionalna mitologija dominirala u Bosni i Hercegovini od rata naovamo?

Ne treba ni puno mašte kako bi si i netko neupućen dočarao s kakvim se napadima Dubravko morao suočavati kada je pobijao tvrdnje da su bosanski muslimani izravni potomci bosanskih bogumila, a da su Hrvati i Srbi tek kasniji došljaci.

Suprotstavljajući se onome što je nazvao ”bogumilizacijom bosanskog srednjovjekovlja”, navukao je na sebe bijes mnogih ”uglednih” pojedinaca i medija koji su govorili o muslimanskim Bošnjacima kao o temeljnom narodu, a bosansku povijest tumačili kao neprekinuti slijed od navodno prevladavajućeg bogumilstva do prevladavajućeg islama.

Za mnoge bošnjačke autore on je postao prvosvećenik hrvatskog nacionalizma i pohrvaćivanja bosanske povijesti (o svemu tome možemo se informirati iz Lovrenovićevih knjiga Povijest est magistra vitae, Sarajevo 2008. i Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo – Zagreb 2012.).

Oni očito nisu pažljivo čitali što je Dubravko pisao ili to nisu htjeli razumjeti, jer se nije uklapalo u njihovu tako važnu potrebu proizvodnje neprijatelja, što je svojstveno svakoj ideologiji.

Dubravko je, naime, jednako tako pisao o falsificiranju i prisvajanju bosanske povijesti od strane hrvatskih i srpskih povjesničara i ideologa.

Njegova je pozicija bila ponajprije bosanska, a ne usko hrvatska.

Nije stoga čudo da je imao čvrste, trajne i bliske dodire s bosanskim franjevcima koji su mu otvorili svoje arhive, omogućavajući mu da postane vjerojatno najbolji poznavatelj onoga što su oni sadržavali.

Siguran sam da će jednog dana, nadam se uskoro, kompleksni i nimalo stereotipni identitet Dubravka Lovrenovića biti tema ozbiljnog istraživanja, onakvog kakvo bi on sam proveo, umjesto da bude meta upravo stereotipnih napada onih koji ne mogu razmišljati izvan kalupa salivenih prije stotinu ili prije dvadesetak godina.

Dubravko Lovrenović razlikovao se od mnogih povjesničara svoje zemlje i po svojim međunarodnim kontaktima i obrazovanju koje je stekao u inozemstvu. Bio je fulbrightovac na Sveučilištu u Chicagu, gostujući profesor u Centru za napredna istraživanja na Yaleu i stipendist Odsjeka za medievalne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti.

Znanja stečena u vrhunskim znanstvenim središtima, sljubljena s onima koja je dobio od istaknutih sarajevskih profesora, pretočio je u svoje radove kruna kojih je monumentalna knjiga Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463 (Zagreb – Sarajevo 2006).

Tom je knjigom pokazao neupitnu uklopljenost Bosne u kulturni krug Istočne Srednje Europe, prikazujući svu kompleksnost odnosa Ugarske i Bosne na raznim društvenim razinama, ali je ujedno, koristeći građu dubrovačkog i drugih dalmatinskih arhiva, dao važan prilog poznavanju odnosa Bosne s Hrvatskom i Dalmacijom.

Zbog toga je – a ne jednostavno zbog svojeg porijekla – Dubravko Lovrenović ne samo bosanskohercegovački, nego i hrvatski povjesničar, iako nikakvo stavljanje njegova rada u ovu ili onu ladicu ne bi prema njemu bilo u potpunosti pravedno.

Velika ljubav Dubravka Lovrenovića bili su stećci. Njima je posvetio znatan dio svojih istraživanja (Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Sarajevo 2009), a pokrenuo je i veliku akciju upisivanja stećaka na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore u UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine.

I kako to već biva na ovim prostorima, umjesto da je za to dobio bezrezervnu podršku, nailazio je na prepreke i bio izložen napadima jer nije prihvaćao ”nacionalni karakter” ovih nadgrobnih spomenika koji s nacionalnim identitetima, ma kako široko shvaćenim, nisu imali nikakve veze.

Može nam biti drago da je najveću podršku ovom projektu uživao upravo u Zagrebu gdje je u Klovićevim dvorima održana i velika izložba kojoj je dao bitni pečat.

Rođeni se Jajčanin odužio svojem gradu, između ostalog, i knjigom Jajce – središte i margina povijesti i ljepote (2007), zajedno s Dankom Damjanović i Enesom Milakom. Jajce je bio grad iz kojega se iselio, ali koji nikada nije napustio.

Kraj njegova života bio je obilježen teškom tragedijom o kojoj su izvještavali i hrvatski mediji. Njegov si je posinak Mahir oduzeo život ne mogavši izdržati zvjersko (doista zvjersko) iživljavanje svojih suučenika, kao ni stalno suočavanje s rečenicom jednog b-h akademika: ”Dubravko Lovrenović je lažov” koja se širila po školi.

Smrt voljenog djeteta bez sumnje je inicirala fatalnu bolest koja je puno prerano uzela ovog dobrog i hrabrog čovjeka, znanstvenika koji će ostaviti dugotrajni trag u našim historiografijama i javne osobe koju su cijenili svi dobronamjerni ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Zaključujući svoju knjigu Povijest est magistra vitae, nakon što je naveo riječi Hansa Koschnicka koji je s funkcije gradonačelnika Mostara otišao jer nije mogao trpjeti mržnju, osvetu, prijevaru i laž, konstatirao je: ”On je imao tu sreću da na svoju funkciju podnese ostavku, ja to sa svojom ‘funckijom’ povjesničara shvaćenom onako kako je to rečeno u uvodu ove knjige ne mogu.”

Govoreći pak na predstavljanju svoje knjige o stećcima, rekao je da nije znao da bavljenje mrtvima može biti tako životno i dodao: ”Za mene stećci više govore o životu i našoj povezanosti s mrtvima u najboljem smislu te riječi”.

Dubravko Lovrenović nije nikada dao ostavku na svoju funkciju, a mi ćemo preko njegovog djela i naših sjećanja ostati s njim povezani u najboljem smislu te riječi.

autograf.hr