Državnik kojeg su voljeli ili mrzili, divili mu se ili od njega strahovali: U 90. godini preminuo Fidel Castro

Kubanski revolucionar, koji je izgradio komunističku državu na samom pragu SAD-a i pet desetljeća prkosio moćnom susjedu, bio je lošeg zdravlja posljednjih godina. Teško je obolio 2006. godine, a vlast je predao dvije godine kasnije svom bratu Raulu Castru

Fidel Castro, dugogodišnji kubanski čelnik, umro je u petak u 90. godini, objavila je kubanska televizija.

Kubanski revolucionar, koji je izgradio komunističku državu na samom pragu SAD-a i pet desetljeća prkosio moćnom susjedu, bio je lošeg zdravlja posljednjih godina. Teško je obolio 2006. godine, a vlast je predao dvije godine kasnije svom bratu Raulu Castru.

Castrova je smrt izazvala oprečne reakcije – tugu u Havani i slavlje u Miamiju.

Castro je bio teško narušena zdravlja zbog bolesti crijeva – koja nije specificirana a ni on ni vlada nikad nisu rekli o čemu se točno radi – od koje je skoro umro 2006. godine. Svome je mlađem bratu Raulu formalno prenio vlast dvije godine kasnije.

U zelenoj vojnoj odori, kubanski predsjednik Raul Castro pojavio se na državnoj televiziji kako bi objavio bratovu smrt.

“Večeras u 22.29 umro je vođa kubanske revolucije Fidel Castro Ruz”, kazao je ne navodeći uzrok smrti. “Idemo dalje, u pobjedu!”, dodao je.

Građani Havane na ulicama su s tugom reagirali na vijesti o Castrovoj smrti, dok su se u Miamiju, gdje žive mnogi Kubanci koji su ondje našli egzil od komunističke vladavine, neki veselili trubeći iz automobila te lupajući loncima i poklopcima, prema izvješćima s društvenih mreža, prenosi Reuters.

“Vrlo sam potresen. Štogod rekli, on je javna osoba koju je poštovao i volio cijeli svijet”, rekao je havanski student Sariel Valdespino.

Castrovo će tijelo biti kremirano, prema njegovoj želji. Njegov je brat rekao da će pojedinosti o pogrebu biti objavljene kasnije u subotu.

Fidel Castro na vlast je došao revolucijom 1959. i Kubom je vladao 49 godina, mješavinom karizme i čelične volje. Stvorio je jednostranačku državu i postao središnjom figurom Hladnog rata. SAD je demonizirao Castra i njegove saveznike ali mnogo ljevičari diljem svijeta divili su mu se, posebice socijalistički revolucionari u latinskoj Americi i Africi.

“Tugujem zbog smrti Fidela Castra Ruza, vođe kubanske revolucije i nezaobilaznim simbolom 20. stoljeća”, napisao je meksički predsjednik Enrique Pena Nieto na Twitteru.

Premda je Raul Castro uvijek glorificirao svoga starijeg brata, on je promijenio Kubu nakon što je preuzeo vlast, uveo gospodarske reforme i dogovorio se sa SAD-om o ponovnoj uspostavi diplomatskih veza i okončanju desetljeća neprijateljstva.

U svojim zadnjim godinama, Fidel Castro nije više držao mjesto vođe. Pisao je komentare u novinama o svjetskim događajima i povremeno se sastajao sa stranim čelnicima no živio je u poluizolaciji.

Njegova smrt – koja bi nekad mogla dovesti u pitanje kubansku budućnost – vjerojatno neće izazvati krizu jer 85-godišnji Raul Castro čvrsto drži vlast.

Premda, odlazak čovjeka koji je za mnoge Kubance ‘El Comandante’, ili jednostavno ‘Fidel’, ostavlja veliku prazninu u zemlji kojom je tako dugo vladao. To također naglašava generacijsku promjenu u kubanskome komunističkom vodstvu.

Raul Castro obećao je odstupiti kad mu završi mandat 2018 a Komunistička partija je primila mlađe vođe u svoj ‘politbiro’, uključujući 56-godišnjeg Miguela Diaza-Canela, prvog potpredsjednika i najvjerojatnijeg Raulova nasljednika.

Fidel Castro bio je komunistička ikona 20. stoljeća i povijest će ga pamtiti kao vođu koji je gotovo pola stoljeća bio trn u oku velikom američkom bratu sa sjevera, državnik kojega su obožavali i mrzili, divili mu se ili od njega strahovali.

Revolucionar koji je obilježio 20. stoljeće
Analitičari i povjesničari vjeruju da će Castrovo ime ostati zapisano među vodećim političkim čelnicima 20. stoljeća, čija su se temeljna kretanja prelamala kroz Castrov život – komunistička revolucija, Hladni rat, svijet na rubu nuklearnog rata tijekom kubanske raketne krize 1962., suprotstavljenost Sjevera i Juga.

Na vlast je stigao komunističkom revolucijom 1959. godine, koju je predvodio uz pomoć brata i nasljednika Raula i još jedne komunističke ikone, legendarnog Argentinca Ernesta Che Guevare. Nije se pokolebao kad mu je prvi pokušaj, napadom na vojarnu Moncada 1953. godine, neslavno propao i kad je završio u zatvoru, a niti kada je poslije iskrcavanja 1956. naišao na žestok otpor i ostao na planinama sa svega šačicom boraca u gerilskom ratu protiv mnogobrojnijih Batistinih snaga.

I poslije pada Berlinskog zida 1989., Fidel je, kako mu i ime govori, ostao vjeran svojoj ideologiji kao reliktu prošlog vremena, a režim njegove otočne države u Karipskom moru preživio je kao jedino komunističko uređenje zapadne hemisfere, dok su drugi padali pred pobjedničkim pohodom globalizacijskog kapitala.

Sin imućnog španjolskog emigranta, rođen 13. kolovoza 1926. na imanju u istočnoj pokrajini Kube, Fidel Castro se školovao u isusovačkim školama, a zatim diplomirao pravo. Kao otvoreni protivnik korumpiranog diktatorskog režima tadašnjeg predsjednika Fulgenica Batiste pokrenuo je revoluciju na svome otoku koji je, prema nekim ocjenama, bio premalen za Castrove ambicije.

Pad komunizma u Europi teško je pogodio Kubu jer je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila izvor pomoći i početkom 90-ih suočila se s teškim nestašicama. Planska ekonomija srušila se kao kula od karata. No Castro nije odustajao i tvrdoglavo je održavao vojni i ideološki karipski bunker, ne pristajući na kompromisni komunizam slobodnog tržišta kakvom golema Kina nije odoljela.

Unatoč tome, Kuba se mogla pohvaliti i nekim impresivnim postignućima. Castro je u zemlji iskorijenio nepismenost, a na razini besplatne zdravstvene skrbi Kubancima su mogli pozavidjeti i stanovnici nekih zapadnih zemalja.

Obožavao je Aleksandra Velikog, a uzore u govorništvu tražio je u antici pa je zbog svojih višesatnih govora stekao naziv “Demosten s Kariba”. Spoznao je moć medija, napose televizije putem koje se obraćao Kubanacima i odašiljao verbalne napade osuđujući embargo što su ga one nametnule Kubi nakon revolucije.

Izjašnjavao se za jednakost, obrazovanje i zdravstvenu skrb za sve, no te blagodati, kao niti ranija nacionalizacija industrije i kolektivizacija poljoprivrede, nisu posve uspjele uvjeriti narod u besprijekornost njegova poslanja. Stoga se čvrstom rukom održavao na vlasti, a političke protivnike smještao na sigurno – iza zatvorske brave.

Castrov režim
Komunističku revoluciju je želio i izvoziti pa je znao slati kubanske vojnike da oružjem podupru promjene u afričkim zemljama.

No Castro, koji se obračunao s tisućama svojih protivnika već po dolasku na vlast, nije se libio ni zatvoriti neke od najbližih suradnika, a dosje kršenja ljudskih prava u Castrovoj Kubi debljao se desetljećima i u takvoj su atmosferi naraštaji pokušavali sreću tražiti ‘drugdje’, riskirajući život u improviziranim plovilima, najčešće usmjerenima prema Floridi, u bijegu prema slobodi.

Rodbina i nasljednici žrtava Castrova režima, Kubanci koji su bježali pred revolucijom, bit će vjerojatno najžešći u pohodu na Kubu poslije Castra, smatraju analitičari.

Po procjenama, oko 650.000 Kubanaca živi u Miamiju na Floridi. Neki od njih ustrajno su pozivali SAD da vojno intervenira na Kubi, kako je to učinio u Iraku, umjesto da čeka da biologija učini svoje. No, nakon Kennedyjeva neuspjeha u Zaljevu svibnja, gdje se s američkom podrškom pokušala iskrcati privatna vojska protjeranih Kubanaca, sličnih pokušaja više nije bilo.

Nakon raketne krize izazvane postavljanjem sovjetskih raketa na Kubi, kada je svijet zaista plesao na rubu svenukleranog rata, Castro je definitivno postao američki neprijatelj broj jedan. Tvrdi se da je CIA zato više stotina puta planirala ili pokušala atentate na Castra. Neuništivi Kubanac, međutim, ili na vlasti ili uz nju pakostio je čak jedanaestorici američkih predsjednika, od Eisenhowera do Obame.

Njegova nevjerojatna životna žilavost pokazala se i u razdoblju od 2006. do 2008. godine kada je zbog teške bolesti jednu po jednu ovlast prenosio na nešto mlađeg brata Raula i kada je većina svjetskih medija pripremila ‘in memoriam’ tekstove, očekujući njegovu skorašnju smrt.

Castro se od tada povukao u političku mirovinu, ali se javnosti redovito obraćao svojim mislima o svjetskim pitanjima u komunističkom glasilu Granmi. U ožujku 2012. kamere svjetskih medija zabilježile su njegov susret s papom Benediktom XVI. koji je boravio u trodnevnom posjetu Kubi, a redovito se susretao i s drugim državnicima koji su posjećivali njegovu domovinu.

Nema nikakve dvojbe da su mnogi Kubanci prezirali Castra, ali drugi su ga iskreno voljeli. Za njih je bio David koji se usprotivio Golijatu.

Agencije