Država, stranke, udruge i crkva šutnjom su stale na stranu silovatelja

Gledatelji su imali prigodu gledati i slušati svjedočenje silovanih žena koje su pristale ponovno dati svoj iskaz, ali ovaj put javnosti, jer od iskazâ koje su davale policiji još tijekom rata nije bilo koristi.

Autor: Ivan Markešić

Bez obzira na to što su subotnji prosvjed u Vukovaru neki već ocijenili kao unutarhadezeovski obračun, kao neki novi vid “minijogurt-revolucije” radi rušenja koalicije HDZ-SDSS, i što je prema tim mišljenjima neprocesuiranje ratnih zločina bio samo povod, ali ne i razlog njegova održavanja, ja bih ipak rekao da će zahvaljujući tom prosvjedu hrvatska javnost, gledajući uplakana lica ženâ koje svakodnevno susreću muškarce koji su ih silovali tijekom velikosrpske okupacije, moći iznova tražiti odgovor na pitanje što se događalo početkom i tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Jer, gledatelji su imali prigodu gledati i slušati osobno svjedočenje silovanih žena koje su, pritisnute teretom zla – a sve da bi olakšale svoju osobnu patnju – pristale ponovno dati svoj iskaz, ali ovaj put javnosti, jer od iskazâ koje su davale policiji još tijekom rata nije bilo koristi. A jedna od njih, gospođa Snježana Karaula Maljak, rekla je tom prigodom: “14. listopada prvi put sam silovana. Silovao me čovjek koji mi je rekao da će, ako ne dopustim njemu, dovesti deset drugih. Drugi sam put morala sama izabrati s kim ću spavati. Morala sam šutjeti i smijati se kao da mi je svejedno. Tada sam imala 22 godine, pokušala sam samoubojstvo. Ima još žena koje su ovo prošle, ali šute. Vratila sam se u Vukovar, susrećem te ljude”.

Slušajući vapaj te i drugih žena upućen u subotu hrvatskoj javnosti, čovjek se mora zapitati: zašto je do sada šutjela država, zašto su šutjeli i šute stranački čelnici, mnoge udruge civilnog društva, mnogi kršćanski intelektualci, ali i mnogi crkveni ljudi, čime svi zajedno, oprostite što to moram reći, takvim svojim nečinjenjem stoje na strani zločinaca.

Odnosno, zašto Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH), koje je prema vlastitom priznanju sa sigurnošću utvrdilo “da je u odnosu na osamdeset i tri (83) žrtve počinjen ratni zločin silovanjem”, među kojima je zasigurno i gospođa Snježana, nije Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu podnijelo do sada, koliko mi je poznato, nijednu kaznenu prijavu za zločin protiv čovječnosti zbog silovanja hrvatskih građana (žena i muškaraca) i zašto je “etničko silovanje”, kao dio strategije velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, dugo bilo i ostalo tabu tema i sustavno prešućivano?

A moglo je i moralo je djelovati Državno odvjetništvo, jer Haaški sud svojom je presudom iz veljače 2001. za silovanja Bošnjakinja u Foči (BiH) 1992. okvalificirao (etnička) silovanja i seksualna porobljavanja ne samo kao ratni zločin (kako je to bilo učinjeno u nekim presudama nakon Drugoga svjetskog rata), nego mnogo rigoroznije – KAO ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI. Sud je smatrao da su ta silovanja “počinjena u okviru sistematskih napada na civile i da su imala karakteristike porobljavanja”.

Sociolog religije, uvaženi profesor emeritus Esad Ćimić na temelju postavki Susan Brownmiller iznesenih u knjizi “Protiv naše volje” (1995.) reći će da je na prostorima Hrvatske i BiH tijelo silovane žene bilo “ceremonijalno ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava” i da je silovanje žena bilo “zapravo poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog”.

Međutim, unatoč svemu tome u Hrvatskoj o toj temi nije se javno govorilo sve negdje do početka 2010., do obraćanja žena žrtava silovanja hrvatskoj javnosti. Je li razlog za prešućivanje toga zločina protiv čovječnosti bila: 1. hrvatska patrijarhalna, dominantno muška kultura u kojoj žena ima podređenu ulogu kako u društvu i državi tako i u Crkvi i obitelji, ili je možda u pitanju 2. bezvrijednost žene i njezina tijela u odnosu na vrijednost koju u Republici Hrvatskoj pri procjeni stupnja invalidnosti i stradanja u Domovinskome ratu imaju muškarci i njihova tijela, ili je pak posrijedi 3. shvaćanje da je silovanje uobičajena prateća pojava svakoga rata, pa tako i ovoga, te o tome, stoga, i ne treba govoriti? Stekao se dojam da je bila “nacionalna sramota” o tome čak i javno govoriti, a kamoli svjedočiti.

A sve je počelo 1990-ih, s početkom velikosrpske agresije. Još se tada u Hrvatskoj znalo ne samo da su okupatori na zauzetim prostorima organizirali i provodili javna i masovna silovanja žena, djevojaka, djevojčica, ali i muškaraca, nego se o tome pisalo i u tzv. sekularnom i u crkvenom tisku, o tome se govorilo s crkvenih propovjedaonica (kardinal Kuharić žene žrtve silovanja u ratu nazvao je „našim mučenicama“), na znanstvenim i stručnim skupovima. Međutim, razgovaranje i pisanje o tome zlu nije dugo trajalo. Sve je krajem rata odjednom prestalo. Nastupila je uobičajena hrvatska institucijsko-političko-stranačka, ali i crkvena šutnja s višegodišnjim trajanjem pa je silovanje u ratu odjednom postalo svenacionalna i svecrkvena tabu tema. Stoga na kraju i pitanje: je li država nakon dobivenih saznanja trebala već odavno pronaći krivce i kazniti ih, a ženama žrtvama silovanja priznati ista prava kao i hrvatskim braniteljima?

Nažalost, nije to učinila ni nakon što je Hrvatski sabor 29. 5. 2015. usvojio Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskome ratu. Razlog: pošto je zakon donesen uz mnoga stranačka podmetanja – on žrtvama samo djelomice omogućuje satisfakciju. Ostaje nam stoga vidjeti jesu li u subotu u Vukovaru žene žrtve silovanja u Domovinskome ratu i ovaj put govorile “u prazno”.

Večernji list

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here