Drago Bojić: Traganje za istinom i čežnja za pravdom

Nema pravednosti bez istine – objektivnog utvrđivanja onoga što se dogodilo. Nema pomirenja bez pravednosti – ispravljanja nepravdi iz prošlosti, procesuiranja zločinaca i zadovoljštine za žrtve…

Društva koja nisu sposobna preraditi svoju prošlost, riskiraju da im se ona ponovi. To se ponajprije odnosi na tamne strane prošlosti – etničke i religijske konflikte u koje su uvučeni cijeli kolektivi. Neprocesuirani zločini i nezacijeljene rane iz prošlosti generiraju zlopamćenja, prenose ih s generacije na generaciju i u pravilu uzrokuju nove sukobe. Zato se tranzicijska pravda, iako se prvenstveno bavi istraživanjem konflikata, zločina i stradanja žrtava u prošlosti, zapravo ponajviše tiče budućnosti. Ustanovljenje objektivne istine o onome što se dogodilo, utvrđivanje kolektivne (institucionalne) odgovornosti i osobne krivnje, identificiranje zločinaca, lociranje mjesta zločina, priznanje patnje žrtvama i kompenzacija za pretrpljenu patnju, preduvjet je izgradnje pravednih i stabilnih društvenih odnosa i demokratskog mirnog društva. Da su za to najmanje zainteresirane političke elite koje ignoriraju, blokiraju i odbacuju procese tranzicijske pravde, očekivano je, jer njihova sadašnja moć i pozicija proizlazi iz zločinačke prošlosti i održava se na konfliktnim narativima.

Kolektivistički dizajnirana društva funkcioniraju po principu viktimizacije vlastitog kolektiva i demonizacije etnički i religijski drugih. To se ponajviše očituje u manipulativnom povećavanju vlastite patnje i broja žrtava i bešćutnom umanjivanju stradanja drugih i opravdavanju tog stradanja logikom povijesnih zlopamćenja i osvete. Pritom se pravda i pomirenje razumiju jednosmjerno i isključivo u odnosu prema vlastitom kolektivu s ignoriranjem stradanja drugih i zatvorenim očima prema tuđoj patnji. Točno je da iza takvog mentalnog sklopa stoje političke i religijske ideologije, ali je isto tako točno i da ih veliki broj građana prihvaća i kao svoj vlastiti stav. Nije uopće rijetkost da se prilikom obljetnica stradanja u jedno spajaju političke manipulacije s emocijama širokih masa koje se izokreću u svoju suprotnost pa se prilično lako iz osobne i kolektivne potresenosti zbog pretrpljenog zla zapada u surovost i odsutnost suosjećanja prema drugima. Sjećanje na vlastite žrtve za čas prelazi u zlopamćenje, vlastita žalost u zluradost zbog tuđih stradanja, oplakivanje svojih žrtava u želju za osvetom prema drugima. Umjesto traganja za istinom i pravdom stalno se ostaje u začaranom krugu povijesnih nepravdi, „neprijatelja se brižno čuva u srcu“ (P. Bruckner), kako bi se viktimizacija mogla održavati beskonačno i postati „životno zanimanje“ koje donosi i odgovarajuće koristi i profite.

Pravednost je vrlina jačih, ali za njom najviše čeznu slabiji

Pravednost je, kaže njemački filozof Robert Spaemann u svojoj studiji Osnovni moralni pojmovi, vrlina onoga koji ima moć – pravednost je krepost jačega. To dakako ne znači da pravednost kao krepost ne pripada i slabijima, ne znači ni da su oni deobligirani od prakticiranja pravednosti, a pogotovo ne znači da slabiji nisu zainteresirani za pravednost. Štoviše, za pravednost su najviše zainteresirani upravo slabiji, ali njihova ih društvena i politička nemoć sprečava u ostvarivanju pravednosti koja nadilazi individualne odnose i koja se tiče ukupnih kolektivnih i društvenih odnosa, kao što je to primjerice tranzicijska pravda. Od volje jačih ponajviše, a nekad gotovo isključivo, ovisi hoće li slabiji biti zaštićeni od nepravdi i hoće li dobiti pravednu zadovoljštinu ondje gdje su bili zakinuti. Ta moć je koncentrirana ponajprije u rukama ljudi koji imaju vlast i zato je i u kontekstu govora o tranzicijskoj pravdi najveća uloga i odgovornost političara. Ne umanjujući napore pojedinaca, angažman civilnog društva, procese tranzicijske pravde, postkonfliktno pomirenje i stabilizacija etničkih odnosa ponajviše ovisi o odgovornosti političara. Upravo su politika i politički vođe najveći kočničari procesa tranzicijske pravde jer na različite načine – od nijekanja zločina i slavljenja ratnih zločinaca do blokiranja sudskih i mirovnih procesa – onemogućavaju procese tranzicijske pravde. To se jedino može promijeniti posve drugačijim razumijevanjem politike koja se neće voditi moću i željom za vladanjem, već odgovornošću koja želi ispraviti povijesne i sadašnje nepravde.

Naprosto je nevjerojatno da upravo oni koji su pretrpjeli najveća zla, strahote logora i zatočeništva, fizička, psihička i seksualna maltretiranja, koji su izgubili svoje najbliže, često podržavaju politike koje su ta zla kreirala i provodila na svim stranama. Kako je moguće tražiti pravdu za pobijene i nestale pripadnike srpskog naroda i istodobno podržavati zlo koje se dogodilo na prostoru Republike Srpske i ratne zločince koji su odgovorni za to!? Kako je moguće tražiti pravdu za nastradale pripadnike hrvatskoga naroda i istodobno davati podršku Herceg-Bosni i „uznicima“ u Haagu kojima se sudi za zla počinjena na tom prostoru!? Kako je moguće tražiti pravdu i kompenzaciju za žrtve bošnjačkog naroda i istodobno zatvarati oči pred zločinima koje su učinili pripadnici toga naroda!? U takvu nelogičku, ali prije svega nehumanu i neetičku matricu mišljenja upadaju vrlo često udruge i organizacije nastradalih, nestalih i zatočenih na svim stranama. Te udruge su često velika mirnodopska podrška politikama koje su vodile rat i koje su počinile zla i nepravde u prošlosti.

Istinom do pravednosti, pravednošću do pomirenja

Pojmovi o kojima se govori u kontekstu tranzicijske pravde – pravednost, pomirenje, sjećanje, žrtve, zadovoljština – bitno su filozofsko-teološki i religijski pojmovi pa se iz ovih procesa ne može isključiti ni teologija ni odgovor teologije na zlo i zločine počinjene u prošlosti. Američki teolog Robert Schreiter koji se i u teoretskom i u praktičnom smislu bavi procesom pomirenja, razlikuje četiri razine istine u procesu pomirenja. Nema pravednosti bez istine – objektivnog i činjeničnog utvrđivanja onoga što se dogodilo. Istina pritom obavezuje ne samo one koji su kreirali i činili zlo, već i one koji su pretrpjeli to zlo – žrtve, odnosno preživjele. Nema pomirenja bez pravednosti – ispravljanja nepravdi iz prošlosti, procesuiranja zločinaca i zadovoljštine za žrtve.

Prva razina istine o kojoj govori ovaj teolog je objektivna istina u kojoj treba utvrditi tko je što učinio, kad se to, kako i gdje dogodilo. Taj dio istine je dijelom zadovoljen na prostoru bivše Jugoslavije jer su u proteklih dvadeset i više godina međunarodni i domaći sudovi, istraživački i dokumentacijski centri velikim dijelom utvrdili objektivne činjenice o žrtvama i mjestima njihova stradanja. Unatoč tomu, politički vođe kojima često sekundiraju religijski predstavnici, a čiju logiku masovno prihvaćaju i građani, konstantno povećavaju broj vlastitih stradanja i nikad im dovoljno žrtava. Zato je važno identificirati svaku žrtvu, jer se samo na taj način onemogućuje manipulacija njihovim brojem. Proces objektivne istine ne može završiti dok god postoji ijedan nerazjašnjen zločin i dok god postoje žrtve kojima nije priznato stradanje i dana adekvatna kompenzacija.

Druga razina je osobna istina koja odgovara na pitanje zašto se nešto dogodilo. Kod utvrđivanja i prihvaćanja ove istine vrlo često postoje neslaganja, jer strane različito interpretiraju ono što se dogodilo ili svojim interpretacijama retroaktivno, služeći se i lažima i prevarama, pokušavaju opravdati zločine ili pojačati i povećati stradanja. Svaki zločin mora biti objektivno kontekstualiziran s onu stranu zločinačkog pranja ruku i autoviktimološkog sljepila. Činjenica da žrtve postoje na svim stranama trebala bi ih potaknuti na njihovu međusobnu osobnu i transetničku solidarnost što bi uvažilo svaku pojedinačnu žrtvu ali i relaksiralo kolektivne odnose.

Kod treće razine je riječ o društvenoj istini koja zahtijeva da se ispriča priča u kojoj će se prepoznati obje strane. To je zasigurno i najteže u procesu pomirenja i uglavnom zahtijeva i angažman i treće strane, posrednika koji će počinjeni zločin i pretrpljenu patnju tako predstaviti da ih mogu prihvatiti obje strane. Ovdje je vrlo važna uloga civilnoga društva koje će nepristrano, s onu stranu etničkih ideologija, otvarati prostor u kojem će sve strane jednako sudjelovati. U ovom kontekstu nisu nevažni ni pozitivni potencijali religijskih zajednica budući da su odustajanje od zlopamćenja i osveta i traženje i davanje oprosta najvažniji zahtjev vjere. Zato je uznemirujuće i užasavajuće gledati i slušati vjerske službenike koji stoje na strani ratnih zločinaca, priređuju im veličanstvene dočeke s liturgijskim ritualima i svetom vodicom, i koji vjernike potiču na mržnju, isključivosti i osvete.

Četvrtu razinu istine ovaj teolog naziva moralnom istinom. Riječ je o tome što se može naučiti iz onoga što se dogodilo i što se može poduzeti da se to opet ne ponovi. Potrebno je da se izvuku moralne pouke iz onoga što se dogodilo i da se prema tim moralnim poukama oblikuje vlastito ponašanje i budući odnosi između pojedinaca i zajednica. U ovom kontekstu od počinitelja se zahtijeva priznanje zločina i odustajanje od budućih zločina, a od žrtava davanje oprosta i odustajanje od osvete. Moralna istina se odnosi na ozdravljenje i individualnih i kolektivnih odnosa u prošlosti kako se konflikti ne bi prenosili na budućnost i buduće generacije.

Etika povezivanja i etika razumijevanja

U kontekstu tranzicijske pravde i teškog i kompleksnog odnosa počinitelja i njihovih žrtava, važno je i u individualnom i u kolektivnom smislu, govoriti i o etici povezanosti i etici razumijevanja (E. Morin), koje su temeljne i odlučujuće za sve međuljudske odnose. Čovjek je sastavljen od dva softvera, kaže Edgar Morin, jednog koji je egocentričan i zatvoren u sebe i drugog koji je altruističan i otvoren prema drugima. Etika povezanosti pretpostavlja otvaranje prema drugom, unatoč i usprkos i razlikama i sukobima. Etika razumijevanja pretpostavlja uvažavanje drugoga, pogotovo njegovo stradanje i patnju. Procesi tranzicijske pravde bi se morali voditi upravo etikom razumijevanja i etikom povezanosti, ponajprije u odnosu prema onima koji su pretrpjeli zlo. Ako ti procesi i ne uspiju postići željeno pomirenje među onima kojih se izravno tiče konfliktna prošlost i njezine posljedice, jer zločinci ne žele priznati zločin, a žrtve ne mogu oprostiti, oni imaju smisla u kontekstu transgeneracijske solidarnosti i mogli bi oblikovati drugačija mišljenja i stavove generacija koje dolaze. Zvuči utopijski, ali možda nam je, kad je riječ o tranzicijskoj pravdi, još jedino i preostala utopija!?

Izlaganje održano u Banja Luci 25. 4. na debati koju je organizirao Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu (CDTP) Banja Luka

Prometej