Dr. Loga: Opsjednuti selfijem trebaju ljekarsku pomoć

Neuropsihijatar Slobodan Loga govori o razlozima zbog kojih neki ljudi i glavu gube samo da bi napravili dobar selfie.


Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Da bi napravili što zanimljiviju, intrigantniju i ljepšu fotografiju, ljudi širom svijeta se upuštaju u rizične avanture – jedni na tračnicama čekaju voz koji se približava velikom brzinom, drugi se penju na teško dostupne i klizave litice ili oronule mostove i kule, treći se naginju preko ograda jurećeg glisera, četvrti zalaze u ratne zone…

Tako je u 2015, tokom samofotografiranja, odnosno pravljenja selfija, širom svijeta poginulo 27 osoba, a godinu ranije 49, od čega najveći broj u Indiji, pa je ta zemlja proglasila više zona zabrane pravljenja selfija, pogotovo uz morsku obalu.

I u Nacionalnom parku Plitvice, u Republici Hrvatskoj, u samo nekoliko godina stradalo je četvero turista dok su pokušavali na egzotičnom i nepristupačnom terenu snimiti selfije, pa u kompaniji razmišljaju o uvođenju restrikcija za posjetioce, a koje bi se, prije svega, odnosile na zabranu šetnje u klizavoj i otvorenoj obući, te pristup pojedinim dijelovima parka.

O trendu pravljenja i objavljivanja autoportreta – selfija, uzrocima njegovog nastanka, ali i posljedicama koje nosi sa sobom, za Al Jazeeru govori bosanskohercegovački akademik, neuropsihijatar dr. Slobodan Loga.

Doktore Loga, kako komentirate činjenicu da se neki ljudi svjesno izlažu opasnostima, samo da bi napravili dobru, dopadljivu i neobičnu fotografiju?

– Ako uzmemo u obzir da je Američka psihijatrijska asocijacija (APA) prošle godine proglasila selfie kao bitan poremećaj ličnosti, što znači da su ljudi o kojima se radi opsjednuti jednom idejom, u ovom slučaju idejom dnevnog pravljenja većeg broja autoportreta ili selfija i njihovog dijeljenja putem društvenih mreža, i uz to još u veoma opasnim situacijama, onda to opravdava takvu dijagnozu. Vidite, taj rizik je prilično velik. Samo prošle godine zabilježeno je 12 smrti zbog pravljenja selfija, dok je od napada ajkule poginulo osam ljudi.

Amerikanci su vrlo jasni – mnoge pojave koje mi vidimo a koje nismo uključili u psihičke bolesti, oni ih uključuju, i po njihovoj klasifikaciji takvih entiteta ima poprilično.

APA pojavu psihičkog poremećaja uzrokovanog pravljenjem selfija, dijeli u tri kategorije ili nivoa. Prvi nivo jeste ograničen broj slučajeva, odnosno ograničen broj autoportreta koje jedna osoba uradi za jedan dan, ali koji ne izlazi na društvenim mrežama, jer bez izlaska na društvenim mrežama nema ni definicije selfija. Poslije tog graničnog, prvog nivoa ‘selfitisa’ dolazi drugi, onaj u kojem osoba dnevno napravi minimum tri autoportreta, a koji će se pojaviti u društvenim mrežama. I treći nivo, koji je već hronični selfitis, je onaj u kojem broj autoportreta dnevno iznosi šest i oni se objavljuje na društvenim mrežama.

Američka psihijatrijska asocijacija će vjerovatno ovo ponašanje uvrstiti u psihičke poremećaje, ali da bismo došli do takvog poteza, morat će se usaglasiti stavovi psihologa, psihijatara, statističara, medicinskih stručnjaka, svih onih koji su inače zaduženi da jednom naučnom obradom podataka, neki entitet uvrste u mentalne poremećaje.

Da li ste Vi imali takvih pacijenata i kakav je Vaš osobni stav prema tom trendu?

– Ja nisam imao nijednog pacijenta koji je tražio da riješim problem osobe koja pravi autoportrete u neumjerenim količinama i bez ikakvog kritičkog otklona ih dijeli na društvenim mrežama, ali mislim da je APA vrlo ozbiljna asocijacija, koja je jedna od vodećih u svijetu, i da ona bez razloga ne bi stavljala taj fenomen u ravan poremećaja, pogotovo ako znamo za smrtne slučajeve i opsesivnu zaokupljenost tim fenomenom. Ja vjerujem da će to biti proglašeno mentalnim poremećajem.

Inače, takvo ponašanje jako liči na opsesivno kompulzivni poremećaj i na poremećaj ličnosti. Kod poremećaja ličnosti imamo histrionsku ličnost, to je po staroj klasifikaciji – histerija, i imamo i opsesivno kompulzivni poremećaj. To je dilema za psihijatriju – da li je to jedan izgredni simptom poremećaja ličnosti, ili je to novi entitet.

U kojoj mjeri se snimanje selfija smatra prihvatljivim?

– Prihvatljiv je ukoliko ne ide na društvene mreže, jer su one te koje konzumiraju, koje čine razmjenu, putem kojih osobe koje prave i postavljaju selfije vrlo brzo dobiju povratnu informaciju i bez kojih, zapravo, nema definicije selfija.

Da li je snimanje selfija simptom umišljene ružnoće, kako smatraju neki psiholozi?

– Mislim da tu ima istine, jer ljudi koji koriste selfije stalno biraju momenat i priliku da uljepšaju svoj izgled, a da taj izgled uopšte ne mora biti loš. Međutim, oni tako sebe doživljavaju, oni imaju pogrešnu sliku o vlastitom izgledu, to su ljudi koji imaju nedostatak samopouzdanja, koji razmišljaju da su na neki način hendikepirani i da će svakodnevnim pravljenjem svojih portreta tu sliku popraviti.

Dakle, oni pokušavaju stvarnost učiniti drugačijom?

– Što se tiče stvarnosti – to je pristup stvarnosti tih osoba, a taj pristup je poremećen, jer te osobe nemaju samopouzdanja, postoje praznine u njihovom intimnom životu.

Tako oni nastoje dati važnost svojoj ličnosti, jer izlaganje svojih fizičkih osobina preko javnih mreža jeste ustvari reklamiranje vlastite ličnosti. Razmišljaju na način da – ako ja to radim, onda dobijam na svom samopouzdanju, postajem sam sebi važan, mislim da i drugi smatraju da sam jako važan ako se pojavljujem u nekoj jako lijepoj pozi. Sad tu ima i pretjerivanja, gdje se ističe golotinja, neki detalji ljudskog tijela koji nisu pristojni, tako da kažem.

Koliko su fotografije slavnih, od kojih su mnoge photoshopirane, utjecale na razvijanje kompleksa manje vrijednosti kod mladih, a koji se s tim nose tako što se stalno posmatraju u ogledalu, fotografiraju i traže tu savršenu fotografiju?

– To je ustvari deformacija koja je neminovna u ovako velikoj populaciji koja koristi društvene mreže, pa se ljudi koji su beznačajni pod navodnicima, identifikuju sa zvijezdama koji se pojavljuju u mas medijima, i onda kažu – zašto ja ne bih mogao biti u svemu tome, možda nemam sve te kvalitete, ali ja ću to popraviti u photo shopu, ja ću napućiti usne, popravit ću svoj imidž, bit ću seksi… tako ću doći do neke idealizovane slike. Ali se, nažalost, često dešava, da tom slikom taj neko nikad nije zadovoljan.

Mislim da su zvijezde ili slavni, zapravo, spiritus movens, da na neki način usmjeravaju čitavu ovu pojavu, jer to je bila njihova privilegija. A sad se ovi drugi pitaju – zašto je to samo njihova privilegija, kad ima i nas drugih, i tako to ide.

Izražen je i trend snimanja selfija u kupatilima. Kako gledate na to da neko pokušava snimiti najljepšu fotografiju u WC-u, ispred hladnih keramičkih pločica ili ispred vrata sa natpisom WC?

– To je želja da se bude primijećen, jer ako svi izlažemo autoportrete, svi smo isti, neko malo ljepši, neko malo manje, ali nema nekog posebnog načina da privučete pažnju. Ali ako odem na neko neobično mjesto, kao što je WC, odmah ću izazvati interes, bez obzira što je to nepristojno, što izaziva i nekad druga osjećanja. Ti ljudi su egzibicionisti, vole sebe da prikazuju po svaku cijenu, izlažu se ogromnim rizicima, pa čak i pogibijama, tako da ovo sa selfijem u WC-u izgleda benigno. Nažalost, to ne dolazi do njihove svijesti, možete im reći šta god hoćete, dati bilo kakvu primjedbu, oni će tek tada usavršavati metod, neće tako lako napustiti sam taj trend.

Tu je i trend pućenja usana, uglavnom kod ženske populacije, a koji ne gubi na intenzitetu unatoč mnogim negativnim reakcijama recipijenata.

– Vidio sam takve fotografije i moj odgovor je sličan prethodnom – takve osobe traže pažnju i na razne načine će je pokušati privući, ne vodeći računa kakav to dojam o njima ostavlja. Naravno, ima tu i dosta imitacije – jer, pitaju se, ako je neko sa takvom fotografijom privukao pažnju na sebe, zašto to ne bi uradili i oni.

Također mislim da pojedini mediji potiču na pravljenje selfija, organizirajući takmičenja za najbolji, najzanimljiviji… selfie, a iza svih tih takmičenja i manifestacija, ustvari se krije povod za zaradu.

Na koji način se te osobe mogu riješiti te opsesije?

– Ne može to bez liječenja, bez kognitivno bihevioralne terapije. Ta terapija je danas vrlo u modi i vrlo je efikasna, i njome se prilično brzo dolazi do rezultata. Dakle, određenim postupcima mijenjamo spoznaju pacijenta o tome šta je dobro, a šta nije, šta je bolesno, a šta nije, šta je prihvatljivo društveno, a šta nije… i to iskorištavamo da promijenimo njegovo ponašanje.

Ta terapija je usmjerena na promjenu ponašanja, tako da umjesto da ta osoba sate i sate provodi snimajući selfije, pa se čak izlaže i smrtnom riziku, upražnjava jedno ponašanje koje je društveno korisno, koje ne pravi problem ni njemu ni društvu.

Koliko je takvih ljudi spremno priznati da ima problem i zatražiti pomoć?

– Ja mislim da su takve osobe poprilično ubijeđene da je njihovo ponašanje normalno i kada govorite s takvim pacijentima oni nemaju motiv da promijene ponašanje. U tome je teškoća primjene terapije, jer mnogi koji bi bili kandidati, oni se ne javljaju.

Šta biste poručili takvim ljudima?

– Oni bi morali zatražiti pomoć ili psihologa ili psihijatra, ali da to bude na vrijeme, da se nešto loše nepredviđeno ne dogodi.

Kod takvih osoba dolazi do zapuštanja društvenih obaveza, porodičnih i prijateljskih veza, dolazi do njihovog pucanja, jer se oni bave samo sobom, potakli su neke svoje narcisoidne impulse, tako da nema šanse da se sami sjete da im treba pomoć.

Pomoć obično traži rodbina, kada vidi da je neki njihov član porodice obuzet selfijem, da ne radi ništa drugo, da je samo u tom filmu. Oni traže kontakt sa psihologom ili psihijatrom, da vide može li se ikako pomoći, ali bez toga da sam taj koji to upražnjava ne odluči potražiti pomoć, rješenja nema.

Iako je evidentno da u regiji ima veliki broj ljudi zavisnih o selfiju, oni ne traže pomoć. Zašto je to tako?

– Selfie u određenom momentu poprima karakteristike pacijenta koji su narkomani i koji su zavisni. Možete nekoga ko uzima heroin na hiljade načina ubjeđivati da je zavisan i da se mora liječiti, ali on sam neće pristati bez nekog pritiska porodice i društva. Ali i tada, kada se takva osoba privoli na liječenje, često se dešava da propadne cijela priča, jer on nije do kraja za to, jer je razvio zavisnost, jer ima apstinencijalnu krizu, postaje uznemiren, zastrašen, ima halucinacije… Zavisnost je ljudska osobina kada razvijamo navike na sve i svašta, ali normalan čovjek je umjeren i treba da istraje u tome. Tako ljudi razvijaju i zavisnost o selfiju.

Tu je, naravno, prisutna i stigma, pa i oni koji sami shvate da su u problemu i da trebaju tražiti pomoć, ustručavaju se to uraditi, jer čim neko kod nas ode psihijatru, on je odmah obilježen. To je jedna ružna navika na ovim prostorima i mi, ljekari, baš zbog toga, imamo stalni program koji se zove – borba protiv stigme.

Al Jazeera

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here