Don Ante Baković se uzaludno trudio i prijetio strašnim proročanstvom

Hrvatski populacijski pokret organizirao je, sjećam se, 1995. ljetovanje za nekoliko neudanih djevojaka i neoženjenih mladića. Doveli su ih na desetak dana besplatno u Supetar na Braču, ne bi li ih nekako potakli na razgovor, druženje, ples, šetnju na mjesečini i hihotavo prskanje u plićaku, a onda, Bože dragi, odrasli smo ljudi, znamo kako to ide.

Autor: Ante Tomić

Došao sam kao mladi reporter Slobodne Dalmacije s Feđom Klarićem napraviti reportažu o njima i sve otad čuvam to u glavi kao mogući zaplet romantične komedije, koju vjerojatno ipak neću napisati, povučene i mutave samce i njihova mentora, brbljavog, ekstrovertiranog, gotovo raskalašenog don Antu Bakovića.

Kako Feđa minja krv

Puna je dva desetljeća prošlo od toga, odavno više nisam mladi reporter. Ostario sam i propao, za razliku od Feđe koji redovito mijenja krv u jednoj švicarskoj klinici i potpuno je isti, a don Bakovićeva dirljiva inicijativa sparivanja slobodnih mladih žena i muškaraca ostala je sasvim usamljen slučaj.

Nitko poslije predsjednika Populacijskog pokreta nije pokušao ništa slično, da je u izoliranim, eksperimentalnim uvjetima okupio desetak prikladnih kandidata i predavanjem ih prvo teorijski uputio u problem, pokazao štapom na crtež presjeka ljudskog tijela i kazao: “A ovo je ženski spolni organ ili va-va-va…”, na što bi svi u prostoriji sramežljivo uglas dovršili: “Vagina”, a zatim se s bilješkama pod rukom razišli na praktičnu nastavu po sobama.

Don Baković uzaludno se trudio i prijetio strašnim proročanstvom kako će naš drevni narod uskoro sasvim izumrijeti. Odmahivali smo veselo na njegove turobne prognoze, a one se zaista ostvaruju. Jutros sam na kiosku ugledao naslov u jednim novinama kako je u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana nestao grad veličine Križevaca.

Pa i ako i niste pretjerano sentimentalni za Križevcima, ili ako možda podlo računate kako će s padom prirodnog prirasta neizbježno padati i cijene nekretnina, taj vas fenomen mora zabrinuti. Ne bi isto valjalo da nas nestane, posebno ne sad kad imamo svoju državu, a i u Europu su nas primili, i hrana je skoro pa džabe, i benzin je sve jeftiniji, i kvaliteta života nam je, generalno gledajući, bolja nego ikad u višestoljetnoj povijesti.

I što sad napravit?

Došlo nam je napokon do glave kako se nad narodom nadvila užasavajuća demografska katastrofa i zazeblo nas oko srca da za koju stotinu godina nitko neće govoriti našim jezikom, na čitavome svijetu neće biti baš nikoga tko bi razumio stihove grupe Magazin: “Tko mi ga umiva, sretna ne bila.”

Dobro, nema ih ni danas mnogo koji to razumiju, ali shvaćate poantu. Neopoziva je istina da smo mi Hrvati ugrožena vrsta, kao sibirski tigrovi, američki bizoni ili pande.

Međutim, što bi se uopće dalo napraviti da se to popravi? Izlaze članci u novinama i na televiziji školovani ljudi zabrinuto citiraju porazne statističke izvještaje, ali u osnovi stvar nije drugačija nego kad govore kako nam je pao BDP. Naprotiv, vjerojatno je i gore.

Kad govore o bruto domaćem proizvodu, autoriteti će se ipak dosjetiti malog i srednjeg poduzetništva, nižih poreznih stopa, popravljanja poduzetničke klime i sličnih ekonomskih žvaka, ali za pad prirodnog prirasta nitko ne nudi nikakvo rješenje.

Problem ustvari nije pravo ni dijagnosticiran. Što se tu doista događa? Je li možda našim narodom, daleko bilo, zavladala nekakva seksualna nevoljkost? Kako je uništen veliki i ponosni, nadaleko čuveni hrvatski libido? Ima li to veze s modernim tehnologijama?

Evo, recimo, ako su Križevci nestali, zašto se, zaboga, nitko nije sjetio isključiti struju Križevcima? Da su ih ostavili u mraku, bez televizije i interneta, Križevčani bi se zacijelo okrenuli poznatoj, jeftinijoj, tradicionalnoj i općekorisnoj razbibrizi. Na jednoj bi strani njima došli manji računi za režije, a na drugoj bi i nacija profitirala.

Imam rješenje…

Takve konkretne mjere trebamo mnogo prije jalovog statističkog mudrijanja.

Na tragu nekadašnjih napora don Ante Bakovića valja pokrenuti široku akciju, uključiti sve političke strane, i ljevicu i desnicu, i ekonomiju i kulturu, i turizam i poljoprivredu, i vojsku i policiju, nogometaše, pjevačice, modne kreatore i alkare, da se svi koliko nas ima ujedinimo pod najvažnijim, ultimativnim, kratkim i jezgrovitim geslom: Jebite se, Hrvati!

Slobodna Dalmacija