Dodik i Čović – saveznici u destrukciji

Dragan Čović saveznik je Milorada Dodika i stat će na njegovu stranu u svim delikatnim situacijama.

Piše: Ivica Đikić

Dok hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavljuje da je nedopustivo da se Republika Srpska ponaša „gotovo kao samostalna država“, da je neophodno šefa tog entiteta Milorada Dodika „polako spustiti na zemlju“ i da je Republika Srpska produžena ruka ruskih interesa u ovoj regiji, što je, naravno, smjesta izazvalo ljutite reakcije najviđenijih političkih predstavnika bosanskih Srba, bosanskohercegovački HDZ predvođen neuništivim Draganom Čovićem blagonaklon je prema stalnim secesionističkim provokacijama Milorada Dodika i njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Dok se hrvatski HDZ, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, unatoč nekim pokušajima i simboličkim gestama, nikako ne može lišiti svog urođenog antisrpstva, pa čak nije u stanju donijeti odluku da se iz blizine nekadašnjeg koncentracionog logora u Jasenovcu ukloni ploča s ustaškim pozdravom, dotle se hrvatska politika u Bosni i Hercegovini nikako ne može lišiti dugogodišnjeg prešutnog savezništva s politikom koja supotpisuje etničko čišćenje i činjenicu da u Republici Srpskoj danas praktički nema Hrvata, kao ni Bošnjaka.

Da apsurd bude veći, Dragan Čović pritom uživa svekoliku podršku Zagreba.

Politika Zagreba u raskoraku je između toga da joj je Republika Srpska uzor za hrvatsko pozicioniranje u BiH i toga da joj je ta tvorevina prijetnja u smislu širenja utjecaja Rusije i Srbije: doduše, ne toliko prijetnja samoj Hrvatskoj koliko geostrateškom konceptu NATO-a i dijela članica Europske unije, premda je taj koncept doveden u pitanje ili je stavljen na čekanje izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika.

Dragan Čović politički vješto koristi taj raskorak. Bez ikakvih posljedica, on istovremeno podržava dvije politike koje se međusobno isključuju: Dodikove antiustavne referendumske ekshibicije i paradržavne proslave, s jedne strane, i „europski put“ BiH, s druge, iako taj, vrlo neizvjesni, put ponajprije podrazumijeva poštivanje zakona i Ustava.

Bez konkurencije

Čović tako može jer, zapravo, nema nikakve konkurencije ni opozicije unutar hrvatske političke scene u BiH, niti općenito ima mnogo unutarhrvatskih utjecajnijih glasova koji bi bili kritički nastrojeni prema njemu i njegovom destruktivnom vrludanju.

„Podloga i razlog političke sloge između Dodika i Čovića, po mom razumijevanju, nije namjera ‘razbijanja Bosne’, kako se u Sarajevu paranoidno tumači svaki njihov susret i postupak, nego gotovo obrnuto: mogućnost da na taj način obojica, svaki u svome krugu, drže i produžuju praktično monopolni politički i vlastodržački, bogme i privatno interesni položaj baš u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini.

Što bi bili Dodik u Republici Srpskoj pripojenoj Srbiji, i Čović u zapadnoj Hercegovini pripojenoj Hrvatskoj? Nitko i ništa“, kazao je ovih dana pisac Ivan Lovrenović u intervjuu za zagrebački portal Telegram.

Dragan Čović saveznik je Milorada Dodika i stat će na njegovu stranu u svim delikatnim situacijama naprosto zato što Čovićeva dugogodišnja politička praksa ne bi bila moguća bez ovakvog Dodika: da nije ovako postavljene Republike Srpske i njezinog šefa, koji stalno zvecka fantomskim odcjepljenjem i ne radi ništa nego se trudi da Bosna i Hercegovina bude što nefunkcionalnija država, Čovićeva jedina politička ideja – ona o dodatnom unutrašnjem razdvajanju, odnosno o formiranju i hrvatskog entiteta – bila bi nerealna do komičnosti.

Da nije ovakvog Dodika i ovakve Republike Srpske, Čović i njegovi doglavnici, pa i najveći dio Hrvata u BiH, ne bi se imali na koga ugledati i ne bi imali kome zavidjeti na teritorijalno formaliziranoj mogućnosti distanciranja od Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Pritom Dodik bez Čovića može, premda mu je s Čovićem daleko komotnije, ali Čović bez Dodika ne može.

Hrvatima treba jači partner

Hrvati su u BiH najmalobrojniji konstitutivni narod i za politiku destrukcije – ali destrukcije do one granice o kojoj govori Lovrenović – treba im veći i jači partner. U tome je ključ Čovićeve ovisnosti o incidentnom Dodiku i o nedodirljivoj Republici Srpskoj.

Dragan Čović od svoje aktualne orijentacije i od savezništva s politikom bosanskih Srba ne može i neće odustati, jer bi tako odustao od suštine svog političkog djelovanja. Čak kad bi ga Plenkovićev HDZ i hrvatska vlast pritisnuli da odustane od davanja podrške Dodikovim rušilačkim operacijama, vjerojatnije je da bi se Čović odlučio na suptilno okretanje leđa Zagrebu nego svom pouzdanom partneru iz Banje Luke.

Bez Dodika, Čović se nema uhvatiti za što u svojoj slijepoj putanji prema teritorijalno definiranoj hrvatskoj autonomiji u BiH, području vlastite svemoći i nedodirljivosti. U skladu s naukom Milorada Dodika, ta bi autonomija funkcionirala kao politički štit i sredstvo manipulacije u slučaju pravosudnog propitivanja načina na koji su se Čović i krug njegovih bivših i sadašnjih suradnika i pomagača domogli ličnih bogatstava kojima raspolažu. Kao i u slučaju Srpske, taj prizemni motiv zaogrnut je retorikom nacionalne ugroženosti, premda su takvom politikom najdirektnije pogođeni Hrvati, čak i oni koji bi se našli u okvirima zamišljene Čovićeve tvorevine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala  neznase.ba

Al Jazeera