Dijete na pragu crkve Sv. pastira ili iznevjerena tradicija

Dijete u bešici, u košari, u kartonskoj kutiji – ostavljeno na crkvenom pragu. Riječ je, valjda, o najautentičnijoj živoj hrvatskoj tradiciji, opisanoj u romanima iz razdoblja književnog romantizma i realizma, prisutnoj u međuratnoj socijalnoj književnosti, tematiziranoj i kod Krleže i kod Augusta Cesarca.

Autor: Miljenko Jergović

Postoji i naziv za takvo dijete, riječ koja je potekla iz te tradicije, danas pomalo arhaična – nepoznata slabo pismenim i nenačitanim pripadnicima facebook generacije: nahod ili nahodče. Nahodče ili, tačnije, nahoče je nađeno dijete, a onda i, u drugotnom značenju, dijete kojemu se ne znaju roditelji. Gdje je nađeno? Gotovo uvijek i bez izuzetka: ispred crkve, župnog ili parohijskog stana. U hrvatskoj, a onda i u svim zapadnim, europskim tradicijama, bilo istočnih, bilo zapadnih crkava, dijete se ostavljalo isključivo na takvim mjestima. Između ostaloga i zato što je crkva doživljavana kao mjesto i kao institucija čije je poslanje i smisao na zemlji da se brine o neželjenima.

Prema shvaćanju tog svijeta, koji je, navodno, i danas živ – ne pozivaju li se hrvatski biskupi i ini crkvenjaci na popise stanovništva prema kojima se devedesetak posto ovdašnjih izjasnio katolicima? – nismo svi te sreće da imamo žive i prisutne roditelje, ali zato smo svi djeca jedne Crkve. To smo, čak i ako ne priznajemo njezino majčinstvo nad sobom. To smo, čak i ako smo inovjerni. Crkva nas čeka, ona je strpljiva, njezino se vrijeme mjeri stoljećima i tisućama godina, ona nas čeka da se jednoga dana u bešici, u košari, u kartonskoj kutiji nađemo napušteni na njezinom pragu. To je, dakle, ta tradicija. Jedna od rijetkih, ako ne i jedina, koja je u cjelini hrvatska, i europska (kao što je, uostalom, srpska i europska, bosanska i europska, balkanska i europska…)

Jednoga srpanjskog dana, ljeta Gospodnjeg 2017, na kućnome pragu župnoga doma župe Dobrog pastira u Sesvetama, oko deset navečer zatekla se uplakana šestomjesečna djevojčica u žutoj haljinici i u kolicima. Inače, župni dom župe Dobrog pastira nalazi se na adresi Ulica ciklama broj 2a. I na početku je sve, od te cvijetne adrese, preko titulara zaštitnika župe, do predgrađa velikog grada u kojem se župa nalazi, kao u nekom naivnom neotradicionalističkom romanu ili pripovijesti iz trenda – koji će tek biti pokrenut – neke prave, autentične hrvatsko-katoličke književnosti, književnosti za onih devedeset posto vjerničkog puka, kojom se nastoji suzbiti loš utjecaj Novaka, Karakaša i Dežulovića na hrvatsku narodnu dušu. Anđeoski lijepo dijete, jer takvo je, pogotovu na dobroj fotografiji, svako šestomjesečno dijete, ostavljeno od svojih zemaljskih roditelja, u dobročiniteljskim rukama matere Crkve, pred polazak svoj u život. I još u Ulici ciklama, na broju 2a! Nije li to za Nazorovu nagradu ili barem za Gjalskog u književnoj sezoni 2017/2018?

E, ali onda se dogodilo nešto što ne bi smislio ni protuhrvatski um Ante Tomića. Župnik, čim je vidio što mu se našlo pred vratima, zgrabio je telefon i pozvao policiju. I to je, koliko smo mogli saznati iz sredstava javnog priopćavanja, jedino što je Crkva po ovom pitanju učinila. Postupili su onako kako bi postupila svaka druga nevladina organizacija da joj je netko, Bože mi prosti, pred vratima ostavio tempirani pakleni stroj. Zoveš policiju neka ga deaktivira i odnese. I tu jedna velika, višestoljetna hrvatska tradicija, koja je u savršenom skladu s europskim tradicijama, biva iznevjerena i pretvara se u svoju suprotnost i u karnevalesknu tomićevsku kritiku općedruštvenog licemjerja.

Nakon što je Crkva oprala ruke od neželjenog dara, koji joj se, zloban kakav već jest, popiškio i pokakio niz rukave, policija je preuzela stvar u svoje ruke. A na policiji je, naravno, da postupa policijski. Organizirana je potjera za roditeljima i objavljena je nezamagljena fotografija male djevojčice, e ne bi li se preko nje stiglo do počinitelja zlodjela. A zlodjelo je danas, kao i prije tisuću-dvije godina, ostaviti svoje dijete, pobjeći od njega, položiti ga na crkveni prag kao što kukavica svoje jaje položi u tuđe gnijezdo.

Oko fotografija su se sjatili brojni tabloidi, koji su zajedno s televizijom, onom javnom i katoličkom, priredili svojevrsnu višednevnu pornografsku reviju. Naime, iako su roditelji uskoro uhićeni i pritvoreni, nastavili su objavljivati djevojčicu u žutoj haljinici – najznamenitiji tabloid je dan za danom donosi na svojoj naslovnici – uz patetične apele, čiji je glavni i jedini cilj da kupac da tri kune za to žuto novinsko smeće s kojeg nas iznenađeno gleda taj žuti, plavooki anđelak, slobodniji i vedriji od sviju nas, jer pojma nema što je život i u čemu se ovo zatekao. No, hoće li nam netko reći u čemu je danas razlika između tog anđelka iz sve one djece čija se lica zamagljuju da bi im se zaštitila privatnost? I do kada će se u cilju samozadovoljavanja tabloidne javnosti objavljivati fotografije djevojčice u žutoj haljinici?

Rodila ju je žena, dvadeset i dvogodišnjakinja, koja je svojedobno pohađala razred za djecu s posebnim potrebama, ali nije uspjela završiti osnovnu školu. Djevojčičin otac je po zanimaju zidar, koji povremeno dolazi do posla. Oboje su sirotinja, ona sirotinja koja ne samo da nikada ne bi doprla do stranica tabloida, niti bi se došetala do centra velikog grada, nego nikada ne bi postala ni predmet književnog interesa ne samo dobrih pisaca kakvi su Novak, Karakaš, Dežulović i Tomić, nego ni onih loših, čija priča počinje s ostavljenim anđelima u Ulici ciklama 2a, o kojima se brine i na životni ih put izvodi harni i samozatajni župnik. Naime, o svijetu majke i oca djevojčice u žutoj haljinici nemoguće je pisati, jer su oni trajno izvan društva, ustvari ispod njega i ispod svih društvenih slojeva. Oni su autsajderi čije patnje i sudbine nikada do nas ne dopiru. Osim što ih, ali i to rijetko, znamo sresti u rubrici crne kronike, i to u pravilu tek kao leševe, kao bivše ljude.

Majka je bila dobra prema svojoj djevojčici. Hranila ju je, držala je čistom koliko god je to mogla, brinula se o njoj. Anđeoska pojava tog djeteta, pred kojom je u nesvijest popadalo hrvatsko malograđanstvo, tiče se uglavnom samo toga: dok god je mogla, ta se mlada žena brinula za svoje dijete najbolje što je znala. I onda je učinila ono što se iz njezine perspektive učinilo najboljim: ostavila ju je na crkvenom pragu. Bez obzira na to što je potekla iz nekog ne-svijeta o kojem ne možemo niti sanjati, bez obzira na to što joj nije dano da pripada zajednici kojoj pripadaju svi oni koji komentiraju njezinu odluku da ostavi dijete, njezin je postupak ganutljiv u svome tradicionalizmu, u starinskoj vjeri u poredak stvari na svijetu. Ako Crkvu više baš ništa drugo ne obavezuje da učini nešto drugo, a ne da pozove policiju, obavezivala ju je vjera te žene.

Ona, naime, nije čitala novine. Da jest, sjela bi na tramvaj, uspela se uz Nazorovu i ostavila svoju djevojčicu na kućnome pragu tog legendarnog doma za nahočad, ostavila bi je na pragu Jasne Kelave. Nakon toga ne bi bila uhićena, ni ona, ni njezin čovjek, niti bi se fotografije njezina nezaštićenog djeteta našle tamo gdje im nije mjesto, da izazivaju emocije koje će netko pretvarati u novac od kojeg ona ni njezino dijete neće imati nikakve koristi. Međutim, ta nesretna žena znala je za Crkvu, a ne za Jasnu Kelavu. I tako je završila u zatvoru, u kojem se, kao ni njezin muž, neće dugo zadržati, niti će za nju od tog zatvora biti ikakve sramote i štete. Njezin je život već tolika šteta i sramota, da je i zatvor u socijalnom smislu iznad tog života. Ali sa stanovišta priče, one koju bi mogao napisati neki od dobrih pisaca i koja se, naravno, nikako ne bi svidjela crkvenim ni svjetovnim cenzorima, teško da na svijetu ima puno većih nepravdi od nepravde koja je učinjena toj ženi. Brinula se za svoje dijete, hranila ga, pazila i čuvala dok god je mogla. Što je još trebala učiniti?

Ne može se istovremeno osuđivati abortus, ama ne mogu se istovremeno žene odgovarati od abortusa, i osuđivati majke koje ostave svoje dijete na crkvenom pragu. Ne može se osuđivati abortus, a pozivati policija da odnese to što vam je ostavljeno ispred vrata. Osim što je moralno problematično, u suprotnosti je i s onom tradicijom na koju se Crkva i crkvenjaci tako spremno pozivaju. Umjesto da majku i oca izlažu sramoćenju i zatvaranju, trebali bi im reći hvala. Učinili su što su mogli. Dalje će netko drugi. Ima za život nade dok god nad svim nesavršenim i nesretnim majkama i očevima ima one naše zajedničke majke pred čijim smo pragom svi jednaki. Dok god ima Jasne Kelave.

Jergovic.com

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here