Desničari se zaklinju u domovinu da bi je bolje pljačkali

Bosanskohercegovački književnik, filozof, akademik i predsjednik Društva pisaca BiH, Dževad Karahasan, rođen je u Duvnu 1953. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Autor je romana Istočni divan, Šahrijarov prsten, Noćno vijeće, Sara i Serafina i mnogih drugih. Najvažnija međunarodna priznanja koja je dobio su: Herderova nagrada za književnost, Lajpciška književna nagradu za evropsko razumijevanje i Geteova medalja.

Na II Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici sa Karahasanom smo razgovarali o književnosti, Bosni i Hercegovini, uspomenama na Jugoslaviju, Evropskoj uniji…

ANALITIKA: Gospodine Karahasan, Vi ste žestoki protivnik Dejtonskog sporazuma. Nazivate ga „rasističkom svinjarijom i kulturnom sramotom“. Je li moguće, nakon svega što se desilo u proteklih 20 godina, vratiti se onoj – kako često volite da kažete – pravoj Bosni?

KARAHASAN: Nazvati Dejtonski sporazum rasističkom svinjarijom je najblaže što se o toj gadosti može reći. On razara sve vrijednosti na koje se poziva. U ime individualizma, građanske demokratije i sloboda – ukida građane. BiH je jedina država na svijetu koja nema građane: ima samo nacije! Dakle, mene Dejtonski sporazum svodi na pukog pripadnika jedne etničke zajednice.

On cementira, ovjekovječuje i službeno priznaje masovne pokolje, etnička čišćenja i progone. Dejtonski sporazum postaje nužno rasistički, a najgluplje je što je nacija – koju on uspostavlja kao vrhunski kriterijum – nastala početkom XIX stoljeća.

Naravno da se može vratiti ona Bosna koja je nekad postojala. Kultura nije moćna jer ne raspolaže oružjem i kapitalom, ali je vraški žilava. Zato čak ni onaj užasni rat koji je, prije svega, razarao materijalne činjenice bosanske kulture, pa ni poratna obnova Bosne koja je po kulturnu supstancu te zemlje bila gora od rata, nisu uspjeli da unište bit Bosne. Ona je tvorevina kulture. Nije bilo političkog pokreta koji je stvarao, a ni vojske.

Boraveći vazda na rubu velikih carevina, stanovnici Bosne su shvaćali: dalekoj vladi svaka čast, ali je ona baš daleko. Komšija je mnogo važniji i bliži. Tako se razvio kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture. Komšija je kao brat. Taj kult u Bosni nije razoren.

ANALITIKA: Kad pomenuste kult komšiluka, mislite li da je Mirko Kovač bio u pravu kada je sredinom osamdesetih rekao da je pozivanje na bratsvo i jedinstvo zapravo bilo paravan iza kojeg su se skrivali svi nedostaci jedinstva?

KARAHASAN: Pamtim kad je moj otac izgovarao parolu „bratstvo – jedinstvo“. Čitavo njegov srce i duša su bili u tome. On je u to zaista vjerovao. Ljudi moje generacije su tu parolu već izgovarali onako. Ljudi mlađi od mene su „bratstvo – jedinstvo“ zaista izgovarali kao niz zvukova koji ništa ne znače. Bojim se da je Mirko Kovač bio u pravu. Izgubili smo svijest o tome da nam onaj drugi treba, da je velika prednost živjeti u jednoj velikoj zajednici koja je komponirana kao mozaik u kojem ćemo jedni drugima pomagati da osvijeste sebe. Ma ne moramo se mi bolan voljet, ali smo jedan drugom korisni! Kad smo i to zaboravili, naravno da je bilo potpuno jasno da se ideja bratstva i jedinstva pretvorila u frazetinu.

ANALITIKA: Vi ste, dakle, jugonostalgičar?

KARAHASAN: Jesam!

ANALITIKA: Kako izgleda Vaša slika Titove Jugoslavije nakon svih ovih godina?

ANALITIKA: Ne mislim da je druga Jugoslavija bila idealna. Živio sam u njoj, na svojoj koži sam osjetio njezine nedostatke i ograničenja. Ali, najiskrenije mislim da je je to bila jedna od najboljih država koju sam upoznao. Svako od nas je imao svoju Jugoslaviju, a to je istovremeno i prednost i nedostatak. Za mene je ona bila jedan prekrasni mozaik u kojem su okupljeni elementi različitih etnija, religija, jezika, kultura… Ja sam svoje jugoslavenstvo uzimao toliko ozbiljno da sam naučio slovenački i makedonski, da bih mogao čitati i razumjeti, jer sam mislio da me Jugoslavija obavezuje na to.

Danas čujete da je to bila diktatura. Možda jeste. Jedan čovjek je imao mnogo vlasti. Vladala je jedna jedina partija, i biće da je bila diktatura. Međutim, ta diktatura se zaista nije osjećala u svakodnevnom životu.

Nikad nisam bio član Saveza komunista. Kad su mi jednom nudili da to postanem rekao sam im: „Ne mogu, ja sam ljevičar, a ljevičar ne može biti član vladajuće stranke“. Bio sam musliman koji je slavio Bajram i nikad mi niko nije prigovorio zbog toga. Bio sam gimnazijalac kad sam dobio prvi pasoš, tako da sam džeparce zarađivao radeći na crno po Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švajcarskoj…

Bila je ogromna privilegija žvijeti u zemlji koja vam omogućava da tijesno komunicirate sa ljudima iz nekoliko religija, koji govore nekoliko jezika i sa ljudima koji su toliko međusobno daleko da se možda nikad stvarno neće ni upoznati. Jedan moj kolega je u nekoj javnoj diskusiji kazao: „Tito je bio hohštapler“. Ja mu odgovaram: „Možda je bio. Slažem se. Ali priznajte da je bio hohštapler od formata“. Sve je pitanje formata (smijeh).

ANALITIKA: Na šta Vam onda liče ove naše države nakon raspada SFRJ?

KARAHASAN: Razlike su ogromne. Slovenija i Hrvatska, gledano izvana, djeluju kao ozbiljne, solidne države. Crna Gora je na najboljem putu da se konstituiše kao ozbiljna država. BiH je u luđačkoj košulji Dejtonskog sporazuma i ne vidim da će se ikad osloboditi toga. Makedonija se suočava sa gadnim problemima. Srbija, bojim se, još uvijek boravi u vlastitoj prošlosti.

Ne želim reći ništa loše o bilo kojoj od država nastalih raspadom Jugoslavije, ali moram priznati da mi nijedna od tih država ne djeluje onoliko dobro koliko je djelovala Jugoslavija. Ne vjerujem da ijedna od tih država ima onoliko mogućnosti da nudi svom građaninu koliko je to nudila Jugoslavija. Nemojmo se zavaravati: vi ne možete saznati sebe bez pogleda drugoga. Sve dok niste osvijestlili sliku koju neko drugi ima o vama, vi imate samo svoju sliku o sebi koja nikad nije tačna.

ANALITIKA: Sarajevo ste zbog rata napustili 1993. i otišli u Salcburg. Napravite paralelu između tadašnjeg odnosa Zapada prema ljudima koji bježe od rata i današnjeg kada u Evropu stižu bliskoistočni narodi.

KARAHASAN: Dobro pitanje. Početkom devedesetih ljudima iz Bosne su zaista bila otvorena mnoga vrata. Ali, 1993. godine na Zapadu još uvijek nije postojala sistematska proizvodnja straha koja traja već od početka XXI stoljeća. U to vrijeme su ljudi u Zapadnoj Evropi živjeli slobodno, mislili svojom glavom, bili sposobni da u obzir uzmu činjenice. Šokantan i zapanjujući preokret u odnosu prema izbjeglicama sa Bliskog istoka danas pokazuje koliko je moćna, duboka i strašna proizvodnja straha koja vlada na Zapadu. Kad su krenule prve izbjeglice, ljudi u Austriji, Njemačkoj i Italiji dočekali su ih kao prijatelje. Prvi put u životu sam bio radostan što sam čovjek.

A onda je krenula proizvodnja histerije i laži u medijima. Pojavile su se analize pune brige i straha. Jebote vrag, oni će dovesti u pitanje naš visoki standard! Među deset najbogatijih država na svijetu osam je iz EU. Može li dva miliona siromaha ugroziti standard osam prebogatih država? Naravno da ne. Javljaju se duboke analize stručnjaka koji kažu da bi oni mogli ugroziti naš kulturni identitet. Buraz moj, ako dva miliona nesretnika može ugroziti identitet zajednice od 550 miliona članova, bogami sa tom zajednicom i tim identitetom nešto nije u redu.

Dakle, odjednom ste vidjeli kako se krugovi radikalne desnice, fašista i nekakvih bizarnih tipova koji glume luđake konsolidiraju i osvajaju javnost. Naravno, partite i kako se mediji, koji su koliko juče bili simbol umjernog i ozbiljno novinarstva, pretvaraju u pogane propagandne, ideološke pamfletiće koji proizvode strah, bijes i mržnju.

ANALITIKA: Pa vjerujete li onda u budućnost EU? Da budem precizniji: vjerujete li u ideju EU?

KARAHASAN: U ideju EU vjerujem nepokolebljivo, jer sam živio u zemlji – Bosni – koja je u velikoj mjeri ostvarivala tu ideju. Međutim, koliko je moguće ostvariti ideju EU u ambijentu u kojem vladaju desničari, fašisti, ksenofobi, lažovi…? To, nažalost, nije moguće. Ne zaboravite da su se desničari oduvijek zaklinjali u domovinu da bi je bolje pljačkali. Radikalno desne stranke su slavile svoj narod da bi ga okrenule protiv drugih naroda. Radikalni desničari se kunu u tradiciju da bi je bolje razorili.

ANALITIKA: Ta priča nam je, izgleda, dobro poznata. Nego, recite mi kako su nas te društvene devijacije dovele do toga da nam se danas svaki izbori svode na biranje „manjeg zla“? To je, uostalom, slučaj i na predstojećim predsjedničkim izborima u SAD-u.

KARAHASAN: Ono što nam predstavljaju kao slobodne izbore, uvijek je, zapravo, bio jedan ograničen izbor. To je lijepa iluzija da mi biramo slobodno ljude koji će voditi našu zajednicu. Biramo između ljudi koje su nam ponudili drugi. Mark Tven je veoma duhovito rekao: „Ako bi izbori mogli da promijene nešto, onda bi bili zabranjeni“. A Staljin je lijepo kazao: „Nije važno za koga ljudi glasaju, važno je ko broji glasove“.

Dok ste imali priliku da birate između dva sjajna kandidata, recimo Helmuta Kola i Gerhada Šredera, to je još uvijek imalo smisla i digniteta. Godinama smo prisiljeni da se nadamo kako glasamo za manje zlo i jako se bojim da će to ići sve dalje. Divlji kapitalizam je razorio temelje građanske demokratije. Ljudi su postali proizvodne snage: nisu više ljudi. Svrha života više nije život sam, nego proizvodnja bogatstava. Majka vas je hranila devet mjeseci svojim životom da bi neki bogati gad ostvario profit, a ne da biste živjeli. To vas uči liberalni kapitalizam.

Da bi se prikrilo da se proglašavaju nevažećim sami temelji građanske demokratije, iz političke kulture se postepeno odstrajnjuje potraga za društvenim balansom između različitih interesnih grupa i sve se pretvara u puku statistiku. Umjesto potrage za ravnotežom javlja se populizam. Ja ću društvo pretvoriti u rulju i onda ću njime vladati. Zašto se proizvodi strah? Pa da bi ljudi prestali misliti svojom glavom. Uplašeni ljudi ne grade društvo, jer ne misle slobodno.

ANALITIKA: Je li Vas strah novih ratova? Ako sam dobro pročitao, Vaša teza je slična tvrdnji Gintera Grasa koji je u jednom od svojih posljednjih intervjua kazao da živimo u Trećem svjetskom ratu, a da će istoričari imati problem da utvrde njegov tačan početak.

KARAHASAN: Upravo tako. Samo bacite pogleda na kartu svijeta i obojite crvenom bojom teritorije na kojima se bjesomučno lije krv. Jemen, Libija, Sirija, Irak, Avganistan, dijelovi Turske, Pakistan, Ukrajina… Čovječe, pa to su teritorije koje daleko nadmašuju Evropu površinom! To je pola svijeta! Mi samoljubivo i eurocentrično, čisto evropski rat – Prvi svjetski – proglašavamo svjetskim. A ovo što je zahvatilo milijardu ljudi i što donosi svakodnevnu smrt hiljada ljudi, ne smatramo svjetskim, jer – Bože moj – Evropa nije uvučena u njega. Evropa jeste uvučena u njega. Ona je razvalila Libiju i sad se čudi što oni ludi Libijci hoće da dođu k nama. Pa majka mu stara, mi smo svoj posao uradili: porušili kuće, uništili gradove, razorili infrastrukturu, uništili im egzistenciju… Pa šta hoće više? Hoće u ime evropskih vrijednosti i morala da podignu visoke zidove protiv tih ljudi.
ANALITIKA: Koja je uloga pisca u ovakvim vremenima? Šta književnost može da promijeni? Jesu li pisci još uvijek – kako kaže ona stara fraza – savjest čovječanstva?

KARAHASAN: Mislim da je to kriva fraza. Književnost nikad nije bila savjest čovječanstva. Nije to ni trebala biti. Tvrdim da je književnost ona ljudska djelatnost koja nas uporno podsjeća na to da smo ljudi. Da u sferi života ne mogu vladati ideološke forme i formule koje naše izbore svode na „da“ ili „ne“, „plus – minus“… Dva plus dva su uvijek četri u vještačkim konstruiranim svjetovima – aritmetici. U svijetu života u kojem imate konkretnost, pojedinačnost i neponovljivost, dva i dva su rijetko četiri. Ponekad pet, a uglavnom tri.

Književnost nikad nije bila savjest čovječanstva, ali je uvijek bila veličanstvena škola etike.

Uloga pisca danas može biti i u tome da podsjeća ljude da su oni razgovor. Nemojte, molim vas, povjerovati nikome ko vam se obraća kao zajednici. Vjerujte onome ko vam se obraća kao čovjeku, pojedincu. Ima jedan čudesan Helderlinov stih: „Otkako smo razgovor“. Mi smo ljudi po tome što nam treba razgovor.

Knjiga vas ne svodi na konzumenta. Kao čitalac, vi ste uvijek sagovornik, koautor. Vi pišete zajedno sa mnom. Ona može da vas oslobodi iz diktature konzumerizma.

Književnost vam ne može pomoći da bombardirate Bagdad, ali vas može navesti da se upitate što ćete u Bagdadu? To mogu pisci, a to je mnogo.

ANALITIKA: Vi ste danas jedan od rijetkih književnika s naših prostora čija su djela podjednako dobro prihvaćena i kod domaćih čitalaca i kod onih koji ne govore Vašim jezikom. Kako?

KARAHASAN: Veoma jednostavno. Ja sam, ako tako mogu reći, svoje strahove artikulirao. Puno sam se njima bavio. Napisao sam knjigu „O jeziku i strahu“ i mislim da sam se tom artikulacijom straha uspio uveliko osloboditi svojih strahova. Ja se zaista ne bojim. Imam petlje da se otvorim. Pristupam vam onakav kakav zaista jesam. Potpuno sam se oslobodio potrebe da o sebi prodam nekakvu sliku: da proizvedem sliku kakva bi meni odgovarala. Ne pada mi na um da vas impresioniram, jer meni trebaju sugovornici a ne sljedebenici. Mislim da je to ono što prija mojim čitaocima.

ANALITIKA: Hoće li knjiga preživjeti moderno doba?

KARAHASAN: Ma kako ne! Ne dam o tome razgovarati! Pazite, knjiga je naizgled užasno ugrožena elektronskim knjigama, internetom, konzumerizmom… Pitao sam jednog studenta u Berlinu: „Kolega, želite li vi postati intelektualac ili internetualac?“. Sve ugrožava knjigu. Međutim, postoje stvari koje su se prvi put dogodile u svojem konačnom obliku. Makaze, na primjer. Ne možete ih usavršiti, one su već savršene. Tako i knjiga: boljeg medija za čuvanje sjećanja pojedinca i zajednice ne može biti od knjige. Iako statistuku ne podnosim, one kažu da se na Zapadu prodaje sve više papirnatih knjiga. Knjiga nikad nije bila statistički superiorna ostalim formama kulture, jer knjiga računa na pojedinca, a ne na masu. Knjiga nema moć, ali ima snagu. Ona ne vlada, ali oblikuje.

Nikola DRAGAŠ

Portlaanalitika

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here