Demokratska cijena smrti: To je još malo pa patriotska smrt, jer su pali u odbrani mitskog, istorijskog i autentičnog načina života

Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav.

Piše: Zlatko Dizdarević

Danas je već dobro poznata priča o najkrvavijoj manijakalnoj pucnjavi u Americi, u Las Vegasu. O pucnjavi kobajagi ni iz kakvog drugog razloga osim ludila pojedinca, Stephena Paddocka, u zemlji čije su “slobode” – sve do slobode ubijanja onako – zagarantovane pa neka bude što biti mora. Uključujući evo i 59 mrtvih poput razbijenih glinenih golubova, i oko pet stotina ranjenih. Novinarski lovci na upečatljivost i živopisno dočaravanje spektakla drame nisu prvoga dana uspjeli da dokuče manje važan podatak. Koliko je žrtava stigao metak manijaka koji je konzumirao demokratsku slobodu Amerike, onu da legalno ima ko zna koliko dugih cijevi što po definiciji služe za ubijanje, a koliko ih je skončalo pod nogama onih što su gazli sve pred sobom u panici da ostvare jedno drugo pravo, pravo na život.

Dva dana nakon klanice na koncertu country muzike, ovaj odnos sa stečenim pravom na otužje i oduzetim pravom na život nije se više pominjao. Barem koliko mi znamo ovdje, mnogo neslobodniji što se tiče slobode na pucanje ’nako. Da su prava na nacionalnu, vjersku ili ideološku mržnju kao povodu na pucanje u pitanju, to bi onda bila druga stvar. No, to je druga priča. Mi nismo ni blizu najslobodnijoj zemlji na svijetu i kad se dobro razmisli, baš nek nismo.

Prosta demokratska matematika

Sve ovo danas možda i ne bi imalo više smisla pominjati, posebno kada se zna da dotični “luđak” eto nije ni ISIL, ni musliman, ni odnekud iz istočnih divljih krajeva. Onolikoj transparentnosti ludila u korištenju slobode kao tamo, u Las Vegasu, čak se ni ova porijekla nisu mogla prišiti, ma koliko se preostali dronjci ISIL-a iz nekog vjerovatno sirijskog buđaka trudili da krvavi luđački “heroizam” pripišu sebi. A neki jedva dočekali pa potrčali da im povjeruju.

Nažalost, netom po uranjanju u obamrlost od užasa povodom svega što se tamo desilo, počela se prizivati i nevjerica nad reakcijama vrha “najslobodnije zemlje” koje su bile baš onako fluidne kao što je i priča ljudskosti svekolikih sloboda. Najupečatljivija, prva predsjednikova izjava bila je pohvala “fantastičnoj reakciji policije”(?!). Potom su počele da isplivavaju nevjerovatne konstatacije. I činjenice pred kojima je svijet sa ove strane pameti (i poimanja sloboda) u dubokoj nevjerici. Sve to onda nagoni i na potrebu da se doista razjasnimo povodom nekih globalno nametnutih vrijednosti izdignutih na pijedestal neupitnih standarda pred kojima ostatak planete, mimo rodoslovnika tih kriterija, mora da se pokloni. Bez ikakve primisli da sve to može da bude i drugačije.

Čovječanstvo zna šta je to “American way of life” kao njihova dostignuta zbilja i naš san da se i mi, eventualno, jednoga dana makar približimo tom istinskom Holywoodu smatrajući da na putu sreće nema dalje. Ovo je, možda, pomalo pojednostavljeno i ironično ali, na to se valjda može imati prava znajući šta se to tamo desilo i kakva nam objašnjenja tim povodom pristižu preko okeana. Znamo, naravno, da je i sama Amerika poprilično podijeljena u vezi sa percepcijom svojih sloboda ukoliko se tu uračunava i sloboda “luđaka” da vuče bez problema sa sobom desetine dugih cijevi čineći po koncertima, šoping centrima i školama to što je ovaj put manijak u Las Vegasu učinio…

Ali, u zemljama koje su udžbenik demokracije i neupitni uzor sloboda, ta druga strana nije uspjela evo već decenijama da se izbori za makar radikalno smanjenje mogućnosti za pucanje jer je to protiv onoga što većina doživljava kao “way of life”. Prosta demokratska matematika time kazuje da oni što ne misle kako je ovo stvar sloboda, već je nasilje nad slobodama, nisu relevantan korektiv načinu života kojim se Amerika ponosi.

Cijena slobode

Dva dana nakon najkrvavijeg masakra ove vrste u istoriji zemlje – uzora na Zapadu i mnogima na Istoku, Bill O’Reilly, donedavni neupitni mitski komentator “Fox Newsa”, ozbiljne konzervativne mašine za “formiranje pameti” u Americi, izgovorio je rečenicu koja definiše smisao tamošnjeg sistema vrijednosti, “krvnu grupu” društva i države, karakter vrijednosti koje se zovu život i sloboda… Čuveni O’Reilly je kazao doslovce nakon krvavog pira u Las Vegasu: “Ovo je cijena slobode…!” Indijanci, starosjedioci Amerike, danas su tamošnjim slobodama ubijanja dovedeni na nivo folklora za pokazivanje rezultata tih sloboda, kazali bi – Haug!

Dan iza pokolja i samoubistva svakako ludog ubice “iz nepoznatih razloga, saznalo se odjednom, eto, da mu je i otac bio takav i ko zna ko još u familiji. Za razliku od terorista koji nisu ludi ali im je važna neupitna genetika. Saznalo se, usput, još nešto. Odande je doprla vijest da će svi ranjeni u masakru koji je bio “cijena slobode”, a nemaju zdravstveno osiguranje, morati sami da snose troškove liječenja! Zašto? Pa zato što je zdravstveno osiuguranje svih dramatično upitna kategorija u slobodnom društvu. Poznato je da u demokratskim društvima ono važi za neke, a za neke, što su u većini, ne. Samo u totalitarnim društvima mogu svi slobodno i besplatno da se liječe.

Nije ovdje poenta što je u Americi ovako kako je. Oni, naravno, imaju pravo da uređuju svoje živote shodno svom izboru, u sistemu koji su sami sebi smislili. I tu su privilegovani u odnosu na mnoge druge koji su pristali, na ovaj ili onaj način, da “uživaju” svoje navodne slobode onakve kakve su im drugi nametnuli, pa i Amerikanci slobodni čak i obavezni da nameću drugima razne slobode. Političkim pritiscima, novcima ili slobodnim oružjem. I to je, međutim, mnogo više problem onih koji su na to pristali ili sa mukom u sebi, ili doživljavajući političke orgazme što ih se voli na takav način “odande”.

Nije ovdje tema ni propitivanje sistema zdravstvenog osiguranja ni bilo kojeg drugog sistema osiguranja, obrazovanja, informisanja, ili bilo čega iz palete prava koja čine njihov, ili bilo čiji tuđi život takvim kakav je u njih. Uostalom, istorija fetiša spram oružja u Americi ima svoje značenje, svoju mitologiju, svoju ugrađenost u mentalitet, ona je dio tamošnje genetike, kulture, literature, muzike… Metak je uzdignut do nacionalnog identiteta. I njegova vrijednost zato je neupitna i nedodirljiva. On očigledno ima za mnoge tamo smisao dokaza snage i postojanja.

Ako je ovo makar i djelomično tako, onda smo se sasvim prirodno približili beskrajno bitnom aspektu priče koji zatvara “vicious circle” cijele priče, a ne pominje ga se ni približno onoliko koliko zaslužuje: na nečemu što je toliko rudimentarno ukorijenjeno u psihologiju nacije, najlakše je graditi ono što je temeljno najbitniji elemenat “najslobodnijeg i najdemokratskijeg društva na svijetu” – business. Proizvodnja novca po svaku cijenu kao mentalni sklop i cilj egzistencije, ispred i iznad svega drugog. Pravljenje novca kao razlog za život i opravdanje za smrt, novac kao politika, sila, prijateljstvo ili neprijateljstvo, ljubav, uspjeh ili poraz. Novac kao “cijena slobode” da se i u granapu kupi što više oružja koje naravno puca, jer to će pucanje tražiti novo oružje. To se zove business!

Mit o Divljem zapadu

Onoliko mrtvih u Las Vegasu na mjestu na kojem nisu trebali biti, a jesu u momentu kada se desio “feler” u pravu na posjedovanje desetina dugih cijevi bez provjere razloga, mentalnog zdravlja posjednika, sposobnosti rukovanja, itd. neće i ne može biti razlog da se dovedu u pitanje “way of life” i posao sa stalnim obnavljanjem privatnog nacionalnog arsenala od oko 300 miliona komada raznih alatki za ubijanje (američki podatak) po tamošnjim kućama. A ko će time da ubija, a ko samo da se pravi važan poštujući kaubojsku tradiciju, ili se tek malkice liječi – e to je stvar koja je mnogo manje važna od poštivanja mentaliteta nacije i istorije. I od businessa kao razloga da se živi, a potom taj život “kao najispravniji model” nametne i svima drugima.

Nije se teško složiti: u Las Vegasu se desio strašan zločin koji bi svugdje drugo u svijetu, pa naravno i u samoj Americi – da ga je izveo (ne)Amerikanac ili neko druge vjere, bio okarakteriziran kao najcrnji terorizam. Ovdje nije. U pitanju je gest ludog čovjeka čiji je, eto, i otac bio teški kriminalac. “Luđački čin” je izveden temeljem okolnosti koje su po zakonu i još više u skladu sa tradicijom i onim što je “way of life”. Mada se to tako ne kaže. Naravno, kada se sve ovo desi onda to znači da nešto baš i nije pošlo po svim pomenutim “zakonskim elementima”. To onda ljudi koji formiraju javno mnjenje, hrane mitologiju i pumpaju nacionalni ponos nazivaju “cijenom slobode”. Slobode za što, za slobodno imanje oružja koje nas iznenadi jer puca. Ili zato što neko od vlasnika miliona komada tog oružja iznenada nije zdrav. Šta bi da je još terorista, kao što su oni iz Al Qaede (ne i onda kada su potrebni “projektu” kupovina oružja) koji takođe slobodno nabavljaju oružje, slobodno pronalaze nevine žrtve i slobodno ubijaju. Ali nisu ludi, već su teroristi.

Teško je složiti se, sa ove strane pameti i poimanja slobode, da je događaj iz Las Vegasa samo “cijena slobode”. On je i cijena poimanja businessa u kojem je život ništa ako predmeti kojima se ti životi dokidaju jesu unosan posao. U svakoj ozbiljnoj zemlji – a malo ko sumnja da je Amerika ozbiljna, cilj politike jeste i da zaštiti svoj business, svoju slobodu i svoj način života.

Američki političari sve to štite na neupitan način. Patriote svugdje na svijetu svojim životima plaćaju cijenu te slobode. Business tako obezbijeđen ne smije se suzbijati. America first! I to današnji političari znaju i zato podržavaju mit o Divljem zapadu. Uostalom i tamo su herojskog i pravednog ubicu Billy the Kida veličali do neba, a Patt Garretta, štreberski poštenog šerifa koji mu je dohakao i danas smatraju šonjom i izdajicom. Bio sam u Old Mesilli, u New Mexicu gdje je zatvor u kojem je Garrett držao konačno zatvorenog Kida. U krčmi pored zatvora slušao sam moderne kauboje koji su mi objašnjavali tu storiju navijajući za negativca. Kao i za tada dolazećeg “ludog” teksašanina G.W. Busha koji je dolazio umjesto šminkera sa univerziteta Georgetown i Yale, Billa Clintona…

Ono što ne štima u cijeloj ovoj priči sa našeg dekadentno balkanskog aspekta pravednika, jeste dosta prosto kao pitanje: kako može biti demokratski i slobodarski uzor onaj ko prodaje legalno oružje ubojicama luđacima da bi se na tome zaradilo, a ubojstva se onda proglašavala “cijenom slobode”. To je još malo pa patriotska smrt, jer su pali u odbrani mitskog, istorijskog i autentičnog načina života. Ranjeni će se pritom liječiti od vlastitih para jer se novac od onih desetak i stotina miliona drugih pucaljki, sigurno kao rezultat dobrog businessa vratio ljudima što su sve demokratski odobrili. Sve je udžbenički.

Mi to možda ne razumijemo, ali to je naš problem. Važno je da učimo od najvećih.

Avangard

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here