Danas slavimo ratnike, ali ne zaboravimo na pse rata

Početak akcije Oluja jedan je od onih povijesnih trenutaka kojih se sjeća svatko tko je u tom trenutku imao dovoljno godina. Hrvatska je bila godinama presječena – prije akcije Maslenica od Splita do Zagreba autobusom se putovalo preko 9 sati, što je mladim generacija nemoguće predočiti, a izgradnjom pontonski most putovanje je skraćeno 6-7 sati. Turizma nije bilo. Nije bilo ni nešto posla. Dalmacija, odsječena od ostatka Hrvatske, životarila je.

Piše: Goran Vojković

Nakon akcije Bljesak, kada je oslobođena zapadna Slavonija, situacija se promijenila. Znalo se da ovako ne može dugo. Vlast u Kninu odbijala je sve pregovore – nisu čak ni htjeli primiti zadnji pokušaj međunarodne zajednice da pobunu riješi mirnim putem, Plan Z4. Prema njemu bi Republika Srpska Krajina imala zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Krajina bi prema tom dokumentu uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike i zaštite okoliša. Kao „država u državi“ imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora.

Osim toga, situacija oko Bihaća tog ljeta postala je kritična – grad je bio u blokadi pune tri godine, a krajem srpnja 1995. bio je pod dodatnim napadima, borbe su ozbiljne, a Peti korpus Armije BIH nije imao dovoljno opreme i oružja. Hrane je u opkoljenom gradu nestalo odavno – bihaćki radioamateri javljali su kako je stanje više nego kritično.

Jutro neizvjesnosti

Ovako veliku akciju nemoguće je prikriti – kako su brojni građani dobivali pozive za mobilizaciju, bilo je jasno da će se nešto dogoditi. Naravno, nitko nije znao kada će se akcija krenuti.

U to doba prije interneta budio nas je radio-budilnik – moj je bio namješten na minutu prije 7 sati, prije jutarnjih vijesti Hrvatskog radija. Četvrti je kolovoz 1995. Prva rečenica spikera: “Počela je vojno-redarstvena akcija Oluja”. Uključujemo TV – tamo se vrti ista obavijest. Neizvjesnost. Nervoza. Split je daleko od bojišnice, no tamo na fronti, u odori hrvatskih vojnika mnogi su dragi ljudi. Moji dragi splitski radioamateri, dragovoljci još od 1991.

Nekoliko sati kasnije i prve vijesti – napredujemo. Na nekoliko mjesta pobunjeničke obrambene linije su pale u svega nekoliko sati. Informacije dolaze kap po kap… Prvo večer donosi dobre vijesti, niz je oslobođenih mjesta… Sutra, 5. kolovoza, proširila se vijest koju smo dugo čekali, ali je malo tko vjerovao da će se tako brzo dogoditi – oslobođen je Knin.

Šestog kolovoza simbolično su se na rijeci Korani spojile snage HV-a i Armije BIH i opsada Bihaća, duga 1201 dan, bila je završena. Kraj akcije Oluja bio je u Gornjem Viduševcu pokraj Gline, gdje je 8. kolovoza 1995. godine potpisana predaja 21. krajiškog korpusa. Hrvatska se najvećim dijelom vratila u svoje granice. Dvije godine kasnije, obavljena je i mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja. Hrvatska je 1997. ponovno izašla na Dunav, ovaj puta bez ispaljenog metka.

Gluposti iz Srbije

Čitamo, premijerka Srbije Ana Brnabić izjavljuje: “Ne možemo razumjeti da netko slavi što je tada praktično etnički očišćena jedna zemlja”, dok je potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović rekla: “Srbija danas tuguje i sjeća se više od 2000 poginulih civila i 250.000 protjeranih Srba iz Hrvatske u najvećoj akciji etničkog čišćenja poslije Drugog svjetskog rata.”

Srbija zaista treba tugovati radi Oluje jer su za svakog poginulog i svakog tko je napustio svoj dom u tom ratu sami krivi. Zar mislite da bi ljudi tipa Mile Martića, da ne nabrajam sve tamošnje političare, ljudi bez ikakvih posebnih znanja, političkih i drugih vještina, sami digli oružanu pobunu i stvorili paradržavu, bez da su ih iz Srbije poticali, pomagali i poput Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, dolazili držati vatrene govore kako Glina nikada neće biti Hrvatska?

Naredba Mile Martića o evakuaciji civila, donijeta prvog dana Oluje

Cijela oružana pobuna je zamišljena, planirana i poticana iz Beograda, i to ne od onih četničkih neopranih bandita, šake jada koja ide pljačkati, već od onih finih, školovanih, s magisterijima i doktoratima koji su prvo u okviru SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti), a poslije i Miloševićeve politike zamišljali granice Velike Srbije: Virovitica-Karlovac-Karlobag, upravo one koje je izgovarao Šešelj.

Cijela ta paradržava bila je potpuna karikatura. Od inflacije (potpuno bezvrijedan novac je išao do 50 milijardi dinara!), do nepostojanja ikakva gospodarstva. Pomoć Srbije je postojala jer se ne bi održali bez toga, ali se i kod vojne i druge pomoći, nakon potpunog raspada JNA, pazilo da “RSK“ dobije i starije tenkove i lošije avione – sve što je zaista vrijedilo uzimala je Srbija.

Što se tiče etničkog čišćenja, naredbu o evakuaciji civila donio je i potpisao Milan Martić, samozvani „predsjednik Republike“. Time je vjerojatno htio velikim brojem izbjeglica uplesti i Srbiju u rat. No ovima iz gornje priče, srpskim akademicima, piscima, znanstvenicima, svoj onoj finoj beogradskoj sviti koja je sanjala tuđe krajeve za koje će neki drugi prolijevati krv, izbjeglice nisu bile preveliki problem. Nisu im dali u Beograd, preusmjerili su ih na jug, u srpska naselja na Kosovu.

Za pobunu je kriva Srbija. Za cijelu tu karikaturu od “Republike Srpske Krajine” kriva je Srbija. I za sve te izbjegle i poginule je kriva Srbija, njena intelektualna, vojna i politička elita koja je punila glavu većinom slabo školovanom stanovništvu s pobunjenih područja. Da su uostalom stvarno mislili na Srbe, onda bi mislili i što će pobuna donijeti Srbima u Zagrebu, Rijeci ili Splitu. Nisu mislili jer Srbiju nije nikada bila istinska briga za Srbe u Hrvatskoj. Zanimali su ih samo velikosrpski interesi.

Ratnici i psi rata

Hrvatska je imala pravo osloboditi svoj teritorij i omogućiti vlastiti razvoj. Hrvatska je imala sasvim i puno pravo nakon što su pobunjenici odbili sve modele mirnog rješavanja to učiniti vojno. Kao što takvo pravo ima i svaka druga suverena država. Hrvatska ima pravo slaviti svoje ratnike, današnje veterane koji su sudjelovali u toj akciji i sjetiti se onih koji su pali u borbi za Hrvatsku.

No ne treba zaboraviti da su se nakon hrvatskih vojnika koji su u kolovozu 1995. časno odradili svoju dužnost, pojavili psi rata. Pojavili su se oni koji su pljačkali po selima, koji su palili srpska sela (koja su se naravno morala poslije obnavljati iz hrvatskog proračuna) i koji su ubijali civile. Bili takvi u odori ili ne, riječ je o običnim kriminalcima. Ništa ne može biti opravdanje za pljačke, paljenja, ubijanja. I takve trebamo procesuirati, ne radi Srbije, nego radi nas. Treba ih procesuirati upravo radi ideje suvremene Hrvatske kao demokratske države najviših standarda i vladavine prava.

Onim što se događa u Srbiji ne treba se previše opterećivati – više je to pranje savjesti srpske političke elite, nego istinska žalost za stradalima. Srpsku tvrdnju o “etničkom čišćenju“ poništava sama činjenica da se svaki izbjegli može vratiti i svaki izbjeglica ima hrvatsko državljanstvo.

A stvarni položaj Srba u Hrvatskoj danas jasno određuje vrlo jednostavna činjenica – bez tri srpska glasa u Saboru sadašnja hrvatska vlada bi već davno bila u ropotarnici povijesti. Novac koji Hrvatska daje za časopis i druge aktivnosti srpske nacionalne manjine nećemo ni spominjati.

Izneseni  stavovi su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije neznase.ba portala

Index