Čovićevo političko samoubistvo s predumišljajem

Poslednji dan februara 2015. godine ostaće upamćen po tome što je Dragan Čović pred cjelokupnom javnošću BiH izvršio političko samoubistvo. I to u situaciji kada je politički najbolje stajao.

Deklaracija Hrvatskog narodnog sabora (čitaj Hrvatske demokratske zajednice) kojom se traži unutrašnji preustroj BiH – promjena Dejtona u četiri federalne jedinice (čitaj treći, hrvatski, entitet), set je dokaza da Čović uopšte ne razumije trenutak u kojem se i BiH i Region nalaze, da je ostao vjeran ideji razvaljivanja BiH i da je precijenio sopstvene snage, ali i snagu Republike Hrvatske. Istovremeno potcjenjujući Srbe, Bošnjake i Ostale kojima je namijenio ulogu robotizovanih izvršilaca njegovih ratnih ciljeva.

Piše: Slobodan Vasković

Čović, koji očekuje podršku Međunarodne zajednice u unutrašnjoj teritorijalnoj prekompoziciji BiH, istu tu Međunarodnu zajednicu u Deklaraciji stavlja u poziciju isključivog krivca za trenutak u kojem se Hrvati kao narod nalaze. Koji nije ništa gori od pozicije u kojoj se nalaze ostali stanovnici BiH.

Projekat rasturanja BiH, koji bi vodio Čović, apsolutno je neostvariv, ali je obznanjivanje Deklaracije dobrodošlo kako bi se konačno dokumentovala stvarna uloga lidera HDZ-a, koja je krajnje destruktivna, razarajuća i, što ne reći, najopasnija upravo za Hrvate. Jer ih Čović svojom preživljenom, retrogradnom i rušilačkom politikom dodatno getoizira i zatvara, namećući im jednopartijski sistem (HNS=HDZ), čime ih vraća pet koraka unatrag od modernog društva. Koje ne trpi jednoumlje.

Okolnosti čine Čovićev projekat tragikomičnim.
Vrlo vrlo važno je istaći da je osnovna snaga hrvatske politike (i u BiH i u Regionu) bila u tome što su u bliskoj prošlosti bili u direktnoj konfrontaciji sa Srbima.

Srbi su u isto to vrijeme bili konfrontirani sa Zapadom.

Odnosi su se suštinski promijenili: Sada se sa Srbima direktno razgovara i iz Vašingtona i Londona i Pariza i Brisela i … čime je hrvatska politika izgubila svoj primarni značaj.

U toku je veliko približavanje Zapada sa Srbijom; U očima Vašingtona, Londona, Brisela… Srbi prestaju da budu prijetnja, zbog čega Hrvati/Hrvatska gube na supstanci uticaja, jer više nisu prva odbrana “na vratima prijetnje” i “odbrana civilizovanog svijeta”.

Nije uopšte pretjerano reći da Hrvatska svojim tvrdokornim insistiranjem na neprijateljskoj retorici/postupcima prema Srbiji i Srbima već postaje smetnja Zapadu u procesima prbližavanja sa Srbijom. Što je neminovno vodi na periferiju bitnosti u Regionu. Hrvati, njihove službe i država, gube na svom značaju i Čovićev postupak je neuspješan pokušaj sprečavanja neumitnog.

On je čak i žalostan, jer implicira da će za isti sto da sjednu SAD i Rusija i EU (svi garanti Dejtona), iako su Rusi i Zapad u Drugom Hladnom Ratu. Koji sigurno neće prekinuti da bi izliječili Čovićeve frustracije.
Čovićevi zahtjevi duboko su neprijateljski prema BiH koja je, (kojeg li licemjerstva) u prvoj rečenici Deklaracije, zato što od zemlje pokušava stvoriti novo žarište u Evropi.

Nakon Ukrajine i Grčke to mu niko neće dozvoliti, jer bi to značilo da je ovaj dio Evrope dignut u vazduh!

Deklaracija je i dokaz da hrvatska politika nije ispunila zahtjeve Zapada da uspostavi kvalitetne partnerske odnose sa Bošnjacima, čiji je osnov Vašingtonski sporazum. Štaviše, odnosi među Bošnjacima i Hrvatima su, da se ne lažemo, u kategoriji nesnošljivi.

Neispunjenje zadataka se nigdje ne nagrađuje. Posebno ne na Balkanu.

HDZ-ova i Čovićeva Deklaracija je i istinski antisrpski dokument zato što Srbe, kao narod, i dalje pokušava držati u statusu demonizacije i oduzeti im ono što su im najveće svjetske sile potpisale – Republiku Srpsku.

Federalizacija BiH (4 federalne jedinice) znači automatsko ukidanje Republike Srpske.

Njegovoj ideji se upravo Srbi trebaju najviše protiviti.
Ne samo zbog zahtjeva za ukidanje Republike Srpske, već zbog toga što Čović Srbe želi da zadrži u statusu Necivilizovanih Neprijatelja Zapada.

To je neoprostivo.

I potpuno je suludo da srpski faktor pomaže HDZ i bilo kakve njihove zahtjeve u BiH, dok god ta stranka vodi izrazitu antisrpsku politiku u ovoj zemlji.

Na ovom mjestu dolazimo do odnosa Čović-Dodik.

On je, najblaže rečeno, bizaran. I dokaz koliko Dodik ne vidi ništa zbog vlastitog interesa i upušta se u ozbiljne i opasne političke igre u kojima olako daje ono što nije njegovo. I što bi trebalo da brani. Dodik je Čoviću dao Prud (4 federalne jedinice u BiH) i tako podržao njegovu ideju da izbriše RS. Koju sada Čović pokušava pretočiti u djelo.

Čovićeva Deklaracija ključni je Dokaz da je Dodik najveći srpski nacionalni problem. Kome to sada nije jasno, neće ništa shvatiti nikada.

Čović je dobio podršku Tomislava Karamarka, lidera HDZ-a u susjednoj Hrvatskoj. Karamarko se direktno umiješao u unutrašnje stvari BiH, stavljajući ovdašnja politička dešavanja u funkciju izbora u Hrvatskoj.

Ukoliko pobijedi na tim izborima (krajem godine), imaće čast da riješi “slučaj Čović”

neznase.ba