Četnici u Partizanu

Neki dan, u Pragu, za vrijeme utakmice Češke i Njemačke, oko dvije stotine neonacista na južnoj tribini stadiona uzvikivalo je Sieg Heil! Igrači Njemačke, dok je još trajala utakmica, dogovorili su se da ne pozdrave te navijače po završetku. Selektor Joachim Löw, pa igrači i članovi stručnog štaba, odvojeno jedni od drugih, rekli su novinarima da je to sramota za Njemačku i da oni takve navijače ne žele na utakmicama. Tako je to kod današnjih Nijemaca.

Piše: Sinan Gudžević

A kod današnjih Srba (i Hrvata, molim lijepo) stvar je malo drukča. Fudbalski klub Partizan je, kao domaćin, 11. jula ove godine, igrao utakmicu protiv Budućnosti iz Podgorice. Budućnost, klub najmetafizičkijeg imena na svijetu, dao je velikih igrača. Mnogi od njih su igrali u Partizanu, poneki Partizanov igrač bi zaigrao i u Budućnosti. Ždrijeb u Nionu je odlučio da ta Budućnost, prvak samostalne države Crne Gore, u kvalifikacijama za Ligu šampiona igra protiv Partizana, prvaka samostalne države Srbije.

Jedanaesti juli, uoči Petrovdana, meni je važan dan u djetinjstvu. Svečeri toga dana mi smo palili lile. Te baklje od komada stare gumene obuće, nataknutih na drvene motke, bile su i muslimanske i pravoslavne, preživjele su i Osmansko carstvo, i Kraljevinu Srbiju, i dvije Jugoslavije, i dva svjetska rata, ali nisu preživjele šovinizam i mržnju devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Jedanaestoga jula 1995. godine srpska vojska u Bosni je, nakon zauzimanja Srebrenice, ubila preko osam hiljada zarobljenih i razoružanih bosanskih vojnika. Zato što su bili muslimani. Komandant toga zločina bio je Ratko Mladić. Masovne grobnice vidjele su se iz satelita. Najprizemniji dio srpskih nacionalista taj zločin danas slavi kao herojski čin. Na veseljima i svadbama se u Podrinju pjevaju pjesme tome Mladiću. Ima i jedan bend koji pjeva deseterce s leoninskom rimom: ‘Oj Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice – nova Srebrenice’. Te se pjesme pjevaju javno, i cedeovi toga benda prodaju se javno.

‘Navijači’ Partizana u sektoru Jug, na utakmici protiv Budućnosti, uoči Petrovudne, na 22. godišnjicu zločina Mladića i njegove vojske, skandirali su ime i prezime Ratko Mladić. Vođa toga mračnog hora imao je mikrofon, pa bi u njega viknuo ime zločinca, a nekoliko hiljada ‘pristalica’ oko njega bi, usloživši glas u jedan, ponovilo. To je trajalo i po pola minuta, a ponovilo se nekoliko puta. Za one koji nisu čuli, a hoće da znaju, evo jednoga od više linkova. Za vrijeme toga skandiranja nije se uključio zvanični spiker kluba, e da bi zatražio da se ono prekine. On se može uvijek uključiti, u pravilu se i uključi kad neko u teren baci petardu, da opomene na moguće posljedice.

Razulareni ‘navijači’ Partizana na toj su utakmici izvjesili i sliku Pavla Đurišića, četnika i jednog od najvećih koljača Drugog svjetskog rata. To su učinili da bi vrijeđali navijače Budućnosti, a i da bi se sladili Đurišićevim pokoljima muslimana. Pavle Đurišić je, 6. novembra 1942, povodom dolaska talijanskog fašističkog guvernera Crne Gore Alessandra Pirzija Birolija u Kolašin, održao pozdravni govor, koji bi mogao ući u antologiju udvoričko-izdajničkih besjeda. No su ‘navijači’ s juga Partizanova stadiona sliku izdajnika postavili zbog ove rečenice iz toga govora: ‘Ali desilo se nešto što naš narod ne može razumeti. Izvesni nacionalni odrodi i otpadnici, iz svojih niskih računa i interesa, prošle godine, odrekli su se svoga srpskoga imena, počeli stvarati neku crnogorsku naciju, što je uzbudilo i ustalasalo sav pošteni i čestiti svet u Crnoj Gori, koji je sa Srpstvom i za Srpstvo živeo i umirao.’

Taj čitav govor može se naći na više mjesta, jedno od njih je knjiga ‘Saradnja četnika sa okupatorom u Crnoj Gori’ autora Vlada Markovića i Radoja Pajovića, gdje se na str. 212-218. nalazi transkript, faksimil govora kao i fotografija Đurišića uz Birolija. Upada u oči ekavica koju u govoru koristi Đurišić. Dvije godine kasnije, 11. oktobra 1944, taj će isti Đurišić biti odlikovan od Hitlera, željeznim krstom drugog reda. To je objavio kvislinški list ‘Lovćen’, na naslovnoj stranici. Drugi element koji je razularenoj rulji s Partizanova Juga bio važan da zločinčevu sliku postavi pred gledalište, jesu masovni zločini protiv muslimanskog civilnog življa u Sandžaku. Đurišić je bio komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda koji su muslimanski živalj klali, spaljivali i ubijali iz vatrenog oružja. Izvještaj o jednom od takvih pokolja napisao je sam Đurišić, 13. februara 1943. i time se dičio pred svojim komandantom Dražom Mihailovićem. Dokumenti o toj stravi, transkripti i faksimili dostupni su u više knjiga, a na internetu i ovdje.

UEFA je kaznila Partizan zbog isticanja slike Đurišićeve i skandiranja Mladiću na toj utakmici. Potpredsjednik Fudbalskog kluba Partizan Vladimir Vuletić, inače docent za Rimsko pravo na Pravnom fakultetu, izjavljivao je po novinama, ostavljajući utisak da vodi nadljudsku borbu protiv nekoga ko je ocinkario Partizan, kako je ‘donekle’ uspio ublažiti one iz UEFA, jerbo je uspio objasniti kako je Đurišić bio pripadnik antifašističkog pokreta, i da je Srbija, za razliku od drugih zemalja, imala cijela dva takva pokreta. Aman! Ja sam imao jednu tetku, sa 14 godina je, čudom i jedina, umakla pokolju četnika đurišlija u Zaostrogu kod Rudog. Od strave je bila zaboravila svoje ime, pa su joj udomitelji na Pešteri dali ime Fatima. Tek mnogo godina kasnije, već udata žena, sjetila se kako se zvala. Kad se sjetila svoga imena, pa kad joj je muž ponudio da joj se ono upiše u matične knjige, rekla je: ‘Neću vala! Hoću da se s mojim imenom na Kijametski dan suoči Pavle Đurišić!’

O Ratku Mladiću napirlitani docent rimskoga prava rekao je kako njegova krivica nije dokazana. A što ne pita one s Juga koji su mu skandirali? Oni mu skandiraju baš za ono što mu Vuletić, kao, jelda oprezan pravnički ekspert, osporava. Ratko Mladić je ubio, to jest naredio da bude ubijeno, preko osam hiljada muslimana, i on je toj rulji zato heroj. Jer su muslimani turci, a ubijati turke je, za tu razularenu rulju, sveta dužnost svakog pravog Srbina. No se docent prava Vuletić malo pravi lud. U južnim krajevima se za takve kaže da rado drže glavu u brijačnici, a guzicu u slastičarnici.

Docent prava Vuletić, kome je sjekira upala u med u partizanskoj šumi, grmi po beogradskim novinama. Te kako površna i zla UEFA, da bi kaznila Partizan, koristi Google, te kako se služi materijalima State Departmenta, te kako Partizan denunciraju ljudi iz tijela FARE, koje nije u okviru UEFA, ali ga je ova unajmila i njegove izvještaje uzima za mjerodavne. Koga bi htio da nasamari Vuletić, da mi je samo znati? Cio youtube je pun i zvuka i slike podrške Đurišiću i Mladiću, a Vuletić trabunja o denuncijatorima. Partizan su gradili Otmar Kreačić, španski borac, Koča Popović, nadrealista, španski borac i komandant Prve proleterske, Illés Spitz, Stjepan Bobek, ratno siroče Milan Galić, čiju su majku ubile ustaše, Puša Pajević, igrač logoraš, Miloš Milutinović, Fahrudin Jusufi, Branko Rašović, Abdulah Gegić, Velibor Vasović, Radoslav Bečejac, Fadil Vokrri, Mustafa Hasanagić, Momčilo Vukotić, Saša Ilić… A zašto vrtikapa na vrtiglavi Vladimir Vuletić ne osnuje klub Kokarda ili Četnik, pa neka se u njemu širi i šepiri, umjesto što putuje u UEFA da laže o trošku Partizana?

Takva, eto, došla vremena. Tolle Zeiten, rekao bi Goethe. UEFA brani Partizan od četnika, a FIFA brani Hrvatsku od ustaša. Kad je igrač Šimunić na stadionu u Maksimiru latio mikrofon i vikao ‘za dom spremni’, niko živ se u današnjoj Hrvatskoj nije javnuo u pobunu. Ni tadašnji predsjednik Hrvatske, i on profesor prava na sveučilištu! A kad je FIFA kaznila igrača zabranom igranja na svjetskom prvenstvu u Brazilu, konsternacija se spustila na Kroaciju. Danas je kažnjenik Šimunić član stručnog stožera hrvatske nogometne reprezentacije.

Novosti