Čapljnski načelnik Smiljan Vidić i njegova pročelnica za ćudoređe Anđelka Udženija zapošljavaju sebi i po sebi – najgore

Svaki dan smo svjedoci odlaska velikog broja naših građana u zemlje EU.

Zašto građani napuštaju BiH ne treba objašnjavati. Odgovor znade svako osim naših političara koje je mahnitost i bahatost poklopila da im je mozak već davno prestao bilježiti takve slučajeve.

Oni najhrabriji, oni čiji duh i srce kuca u duhu neumornih revolucionara ostaju u BiH i bore e sa vjetrenjačama.

Ostaju u tim malim lokalnim zajednicama i pokušavaju svojom inteligencijom i znanjem prodrijeti u bedemima okovane stranačke plemenske zajednice u želji ne bi li dobili posao.

No, najčešći rezultati su poražavajući i sabrani su u nekoliko glasova – Kolega, kolegice. vi niste dobili posao.
E sad ako možete na trenutak zamisliti kako izgleda mladi čovjek koji je bio student generacije i koji dobije takav odgovor. Pitamo se – što mu ostaje?

Da napusti rodni grad ili da napiše pismo u želji da opstane duh borbe i da drugi smognu snagu da ne odustaju.

Jedno takvo pismo stiglo je u našu redakciju koje u cijelosti prenosimo bez uredničke intervencije.

Poštovani,

Polako ću se osvrnuti na sve što je mene povrijedilo od strane općine(gradonačelnika Smiljan Vidića) što je i bio povod mog obraćanja Vama.

Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, upisala sam 2009. godine. Studije završavam 2014. godine u lipnju.

Stekla sam titulu magistar prava s ostvarenim prosjekom 4.9 tijekom cjelokupnog studija. Ove godine ( 2015), sam upisala Poslijediplomski doktorski studij iz pravnih znanosti i uspješno završavam prvu godinu s dosada odličnim uspjehom, također.

Kroz svoje akademsko obrazovanje stekla sam mnogo potvrda svog truda, rada i zalaganja, krenut ću redom.

 

-Rektorova nagrada za akademsku 2010. / 2011. godinu;
-Dekanova nagrada za akademsku 2011. / 2012. godinu;
-Rektorova nagrada za akademsku 2012. / 2013. godinu;
– Nagrada Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke za jednog od najboljeg studenta s područja F BiH 2013.godine;
– Dekanova nagrada za akademsku 2013. / 2014. godinu.

 

Na sve ovo napisano i pobrojano sam iznimno ponosna, jer sve ovo je došlo kao rezultat cjelodnevnog i cjelonoćnog truda i rada.

sgtudenskakapajedan

 

A sada prava stvarnost.

Unatoč svemu ovome ja se još uvijek nalazim na Zavodu za zapošljavanje i uredno se prijavljujem svaki drugi mjesec. Mjesta za mene jednostavno nema nigdje, a odbijenice redovito stižu na moju kućnu adresu, ne znam zašto, valjda postoje bolji od mene, ali po podobnosti, a sposobnost bih u ovom slučaju isključila i o njoj bi se dalo raspravljati.

Ove godine, točnije nekad u mjesecu lipnju sam saznala da općina Čapljina i ove godine prima nove pripravnike – vježbenike, zbog stjecanja radnog iskustva i pružanja mogućnosti polaganja stručnog ispita.

Otišla sam osobno u prostorije općine da vidim natječaj-konkurs, međutim na oglasnoj ploči ga tad nije bilo, provjerila sam i na internet stranici općine gdje ga također nije bilo. Sutra dan sam ponovno otišla sa svojom dokumentacijom i raspitala se kada će biti natječaj i što sve trebam priložiti. Odgovor je bio da ja mogu ostaviti svoju diplomu, rodni list i još neke dokumente (iskreno ne sjećam se točno da li sam ostavila uvjerenje o prebivalištu ili uvjerenje da sam na birou, jer sve sam to imala uz sebe, tako da sam im samo izvukla potrebne dokumente, tj. nisam išla ništa vaditi nanovo).

Odmah mi je sumnjivo bilo kada sam htjela ostaviti prosjek ocjena, a gospođa Anđelka Udženija je rekla da za tim nema potrebe, jer njima je diploma dovoljna, svačija je ista. E ova rečenica da je svačija ista, mene je duboko povrijedila, jer ako je diploma na prvi pogled ista, oni ljudi čije ime se krije iza tih diploma nije isto, kandidate po mom mišljenju nekako treba rangirati i iskristalizirati, a prvi korak ka tome je prosjek ocjena, to njima nije trebalo.

Odmah se da zaključiti da je ovo bila prva stepenica ka mutnim poslovima i argument kada se neprimljeni kandidati (kao što sam ja) dođu žaliti, da se pozovu na prosjek ocjena, jer na njega se ne možemo pozvati, budući da ga nitko nije priložio.

No dobro, sve ovo prođe koliko toliko glatko do dana (10.08.2015.), kada sam u slučajnom razgovoru s prijateljicom saznala da njezin rođak od 01.09.2015. započinje obavljati pripravnički staž u općini.

smiljanvidic

Odmah sam upitala kako zna, na što mi ona reče da su mu javili iz općine.

Sutradan se odmah zaputim u općinu i tražim gospođu Udženiju, ali rekoše da je na odmoru i da je nitko ne mijenja.

Odem do tajnice i pitam za rezultate. Ona mi je potvrdi da su rezultati već poznati (što mi je već na ulazu potvrdio i portir) te još reče da vjerojatno nisam primljena, jer njihova je praksa da zovu i obavijeste samo primljene kandidate.

Sad se ja pitam,koja je to pravda i moralnost da se čovjeku uskrati pravo žalbe? Da li je moguće jedno tako važno pitanje kao sto je životna egzistencija zataškati i ostaviti potencijalnog kandidata da čeka rezultate koje neće dobiti?

Na ovaj način oni su meni uskratili moje pravo borbe za samu sebe, jer čekajući njihovu milost da me prime na posao,ne vječno nego na godinu dana, ja sam možda propustila neke natječaje za posao u drugim mjestima i drugim branšama, smatrajući da su moji fakultetski rezultati ne tako beznačajni i da ce ih gradonačelnik znati prepoznati.

Ali kako da prepozna ovo, kada me je već dva puta uredno zanemario kada sam dobila Rektorove nagrade i nije me pozvao ni na razgovor, a kamoli da je ta vijest izašla na Čapljina portalu, a dobro znam da se takve vijesti objavljuju na već spomenutom portalu, jer dvije studentice iz Čapljine koje su dobile Rektorovu nagradu, su uredno objavljene i promovirane, neke od njih su bile i na prijemu kod gradonačelnika, što je popraćeno informacijom da su to Čapljinke koje svojim uspjehom promoviraju grad.

Valjda moj uspjeh nije važan ili nije isto toliko vrijedan, ne znam, jer nitko me nikada nije zvao niti mi se obratio. Daleko od toga da za tim čeznem i žalim, naprotiv, ja sam sretna sto sam sve lijepo u životu postigla sama, zahvaljujući mom trudu i radu i mojim roditeljima koji su sve to financijski podržavali.

A sada da se vratim na ovaj natječaj i njegove rezultate. Budući da mi rekoše da nisam primljena, odmah sam se otišla zakazati na razgovor kod gradonačelnika, samo da mi objasni u čemu je “kvaka”, koji to kriterij nisam zadovoljila pa sam ostala praznih džepova, no termin za razgovor nisam dobila, uz objašnjenje da je gradonačelnik prebukiran silnim obvezama i da već sada ima punu bilježnicu zakazanih termina za razgovore, no treba priznati jednu stvar i na tome se zahvaliti, što se jedan termin za kratak razgovor kod gradonačelnika za mene ipak pronašao.

Od razgovora sam iskreno očekivala više, jer na moje pitanje mogu li znati razloge ne primanja, gradonačelnik je odgovorio “pojma nemam” i nakon toga objasnio cijelu proceduru natječaja, i zaključak svega je bio da sa spomenutim natječajem općina i gradonačelnik nemaju nikakvog doticaja i da su oni u cijeloj priči samo posrednici za razmjenu dokumentacije prijavljenih kandidata. Meni je u cijelu ovu priču teško povjerovati, jer po kojem principu Federacija može dati jedini i odlučujući glas o tome tko će raditi u općini Čapljina kao pripravnik, a cijeli naš razgovor se svodio na ovu konstataciju.

vojska kojojvjerujem

Lijepo sam se zahvalila, napustila prostoriju uz pomisao pa i ovo iskustvo vrijedi opstanka u Čapljini i BiH.

Ponovno kažem, daleko od toga da ja žalim za bilo čim što me je gradonačelnik i općina uskratio, nego samo iznosim svoj stav, mišljenje i zgroženost stanjem u općini, jer ipak, nisam se ja borila za bombone nego za radno mjesto, a složit ćete se da iza sebe imam ne tako male reference.

Situacija i u mojoj obitelji nije sjajna, dapače daleko je od sjajne, sestra je također završila studij i evo već drugu godinu nigdje ne radi , tj. od završetka studija je na birou, kao i ja, mama je također na birou, jedini hranitelj u obitelji je moj otac, tako da se nešto treba mijenjati.

Pokušah tamo gdje sam smatrala da ce ići glatko, no dobila sam veliku pljusku,mada ne znam kome je ta pljuska veća, meni ili njima koji ne znaju što su propustili, a ja se nadam da ću ja naći puno bolje i adekvatnije radno mjesto, koje će me uistinu zadovoljavati i činiti sretnom, kao što je na primjer ostanak na Fakultetu ili tome slično, ukratko kretanje u akademskim vodama, mada danas je vrijeme takvo da se moram zadovoljiti s onim “daj šta daš”.

Ime potpisnice ovih redaka poznato redakciji portala www.neznase.ba

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here