Čapljinska lasta: Let sa jednim krilom

Otac se vratio ranije s posla i rekao da se Lasta više nikada neće vratiti u život. Izgledao je kao da se rastaje s najboljim prijateljem.

Piše: Emil Karamatić

Posjetom umirućem bolesniku, uglavnom njemu ne pomažemo, samo izbrišemo sjećanja na svu prethodnu živost. Uništimo sve slike životne radosti i vedrine.

Možda je to razlog zašto ovih dana nisam posjetio simbol grada Čapljine – Tvornicu keksa i vafla “Lastu”. Radnicima ne bih pomogao, samo bih sebi uništio sjećanja na sretno djetinjstvo.

Nisam mogao.

Svaka pomisao na smrt tvornice me samo vraća na početak devedesetih i rat u BiH.

Sjećam se, otac se vratio ranije s posla i samo rekao da se Lasta više nikada neće vratiti u život. Izgledao je kao da se rastaje s najboljim prijateljem. Proveo je u njoj preko trideset godina i uvijek je za njega bila više od pukog mjesta gdje se zarađuje plaća.

Taj dan je zauvijek nestao miris slatkiša iz njegove odjeće. Miris napolitanke s čokoladnim preljevom, koju sam najviše volio.

Djed Mraz iz Laste

Oni koji su uništili Lastu, ne zavređuju ni imena da im spomenem. Baš kao što ni oni nikada nisu spominjali prve uposlenike, tehnologe i visokokvalificirane konditore, sjajnu ekipu ljudi koji su dnevno proizvodili preko 49 tisuća kilograma keksa, vafla i krekera.

Vidjevši ih na slici sa nekog natjecanja, sa bijelim kapama na glavama, za mene su bili heroji u rangu Bate Živojinovića iz filma Valter brani Sarajevo. Na večernjim sijelima sam pomno pratio svaku njihovu riječ, jer su ti ozbiljni, za mene tada skoro nerazumljivi razgovori, izgledali kao nešto presudno za grad Čapljinu.

Tvornica je upošljavala oko tisuću radnika. A te brojeve baš i nisam razumio. Socijalističko radničko samoupravljanje mi baš i nije išlo od ruke. Ali zato se marksizam potencirao svugdje, osim na vjeronauku kod dračevskog župnika don Jakova Bagarića.

A proizvode su prodavali na cijelom prostoru Jugoslavije, Rusije, zemljama Istočne Europe i Bliskog istoka.

Nagrade za kvalitetu su osvajali na svim europskim sajmovima. Zlatna medalja u Parisu, Luxembourgu, Bruxellesu i drugim svjetskim metropolama.

Napolitanke sa čokoladnim preljevom, štrudle od smokava ili krem štapići bili su zaštitni znak grada Čapljine. Čak i danas, kada je tvornica na umirućoj postelji, Čapljina nema proizvoda koji im može konkurirati. A na sportskim natjecanjima konditorskih gradova bivše Jugoslavije nisu imali takmace koji bi im se suprotstavili.

Bile su to velike pobjede radničkog socijalističkog samoupravljanja, često bi na lokalnoj radio postaji Čapljina izgovarao predsjednik Općinskog komiteta. Poslije njegovih riječi obvezno je išla reklama – „Dobro, dobro daje – Lasta Čapljina“.

U tom socijalističkom vremenu, Djed Mraz je dolazio pravo iz Laste.

Osamdesetih godina su u proizvodnju uvedeni novi nizozemski strojevi za proizvodnju slatkih i slanih pereca, čiji se miris nadaleko raznosio prosvjetiteljskom burom. Ponekad se osjećao i u Metkoviću u susjednoj Hrvatskoj.

Moje, i djetinjstvo svih mojih vršnjaka, obilježili su mirisi Lastinih proizvoda. Svega je moglo nedostajati. Možda je i nedostajalo, ali keksa nikad.

Najupečatljiviji je početak proizvodnje smokija sedamdesetih, koji nikada nismo smjeli zvati nikako drugačije osim Pony flips, marketinška služba pod strogim ravnanjem moga ćaće.

Znači samo Pony flips, nikako smoki.

Tvornica u slijepom sokaku

Prije strogih ćaćinih zapovjedi samo su strože bile don Jakova Bagarića, župnika u Dračevu. Razlika je bila što je don Bagarić pričao o Bogu a razmišljao o materijalnom, a ćaća je pričao o proizvodima i često u pomoć zvao Boga da proizvodnja bude još bolja u narednim mjesecima.

Posljednjih godina i mjeseci iz Laste dolaze samo teške, sumorne vijesti, kako tvornica sa ljepšom tradicijom od grada u kojem se nalazi, prestaje s radom. Kažu, zaustavljaju proizvodnju. Radnici u štrajku. Ali to nikoga nije briga. A i da jeste, nema velike koristi.

Danas je to tvornica od koje više proizvodi svaka ozbiljnija slastičarnica u nekom slijepom čapljinskom sokaku. No, proizvodnja za mene nije stala onomad, nego baš onog ožujka 1992. godine, kada je otac rekao da je gotovo i da tvornice nema više.

Nedugo poslije, svakakve sudbine su snalazile Lastu.

Najgora i ponižavajuća je bila ona, kad jednog jutra dolazi novopečeni širokobriješki bogataš i predlaže tadašnjim općinskim strukturama da mu prodaju tvornicu, jer ima velike planove sa tim ogromnim halama.

Uskoro se saznalo da od tvorničkih hala želi napraviti svadbeni salon.

I onaj ko nije bio za umiranje od starih uposlenika, tih dana je imao teške srčane napade, neki od njih su nedugo poslije i umrli. Jedan od njih je bio i moj otac, koji nije mogao podnijeti da psi rata za nekoliko mjeseci rasture ono što se stvaralo desetljećima.

Svaki put sam znao, na licu bih mu prepoznao, da je taj dan barem navratio ili prošao pored zatvorenih tvorničkih vrata.

Nedugo poslije, poznati slogan “Dobro, dobro daje”, za sva vremena je zamijenio “Sa svakim ratom još veće zlo od samoga rata dođe”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala neznase.ba 

Al Jazeera