Bujica redikula

Jedan od popularnijih mitova u mojoj profesiji jest onaj o političkim redikulima, živopisnim likovima negdje sa same margine prirode i društva, koji opstaju samo na interesu javnosti, jednako senzacionalističkih medija i društvenih higijeničara, te preživljavaju hraneći se njihovom ironijom i sarkazmom. Nikad zapravo ta rasprava nije završena: treba li politički talog ignorirati ili na njega treba upozoravati na vrijeme?

Autor: Boris Dežulović

Bezbroj je primjera za to. Jako dobro sjećam se vremena kad je politički redikul nedostojan pažnje ozbiljnog novinarstva bio, recimo, Vojislav Šešelj. Visoki, ćosavi četnički vojvoda s naočalama iz socijalnog na Čukarici i šubarom sa štanda na željezničkom kolodvoru, što je sa staturom i intelektom dvolitrene Coca-Cole izgledao poput poslovođe dućana u Staroj Pazovi – i nije znao izgovoriti slovo „r“, pa je gvanice Svbije bez gveške utvvđivao na cvti Kavlobag-Kavlovac-Vivovitica – dušu je bio dao za ismijavanje ideje o Vevikoj Svbiji.

Stvari su, kako znamo, uskoro prestale biti smiješne, i nakon svega, dvadeset pet godina kasnije, ostale su hiljade trulih kostura u plitkim grobnicama i pitanje: je li Vojislav Šešelj proizvod medija ili društva, treba li dakle pisati o političkim redikulima?

Velimira Bujaneca posljednji put sam spomenuo valjda prije dvadeset godina, kad je kao perspektivni kadar Mladeži HDZ-a, a onda i mlada pravaška naci-zvijezda, narcisoidno pozirao za novine u crnoj SS-uniformi s kukastim križem na nadlaktici, nudeći se Hitler-Jugendu izjavama kako „njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli“, učeno tješeći naciju kako „dugoročno gledano možda sve i nije tako crno, jer ukoliko nakon uništenja njemačke vojne moći 1945. internacionalisti unište i njemačko gospodarstvo, moglo bi se dogoditi ono što smo već jednom u povijesti vidjeli.“

Narcistički kamarad

„Nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države“, govorio je tada rajhsštrumpfirer Velimir Bujanec, upozoravajući kako taj model historijski nije potrošen. „Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati“, ponavljao je Budakov „Endlösung der Serbenfrage“, sažimajući ga u mudrost naših predaka: „Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše – Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem – Jasenovac između.“

Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – „treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj. I nije, kako pamtimo, bio jedini.

Namnožili su se u to vrijeme politički redikuli poput štakora, ali iste stvari kao oni već su govorili i predsjednik države i njegovi ministri i generali, i nesretni Bujanec je nestao u masi. Nakon svega, dvadeset godina kasnije, ostala je nacistička retorika „naših djedova ustaša“ kao jezični standard hrvatskog javnog govora. I pitanje: jesu li redikuli bili tipovi poput Šešelja ili Bujaneca, ili smo redikuli zapravo bili mi? Tko je, naime, bio tamo, na samoj margini prirode i društva?

I što? Dvadeset godina kasnije, opskurni je mladi rajhsštrumpfirer izrastao u nadrkanu televizijsku zvijezdu, sad već stature i intelekta cisterne Coca-Cole Zero iz dućana s autićima, s vlastitim kabelskim televizijskim showom što ga je narcisoidno i maloumno, kopirajući Latinovu „Latinicu“ kopiranu Marićevom srpskom „Ćirilicom“, nazvao – „Bujica“.

A svašta je Bujančeva Bujica nanijela proteklih godina, prošli su kroz tužni provincijski studio i redikuli poput Predraga Raosa ili Davora Domazeta Loše, i zaboravljeni asovi poput Antuna Vrdoljaka ili Ivana Zvonimira Čička, i nacionalne zvijezde poput Zdravka Mamića ili Ruže Tomašić, i sam skorup hrvatske inteligencije, poput Ivana Aralice ili Ive Banca, i oni s druge strane, poput Damira Kajina ili Radimira Čačića, i oni s prve, poput Đure Glogoškog ili Milijana Vase Brkića.

Što je sve bujica nanijela

Nije karijeri Velimira Bujanca naudio ni skandal s kokainom. „Treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!“, rekao je valjda istražnom sucu kad ga je ono policija prije godinu i pol uhvatila na Črnomercu kako prostitutku plaća kokainom.

Nekako, naime, baš nakon tog skandala – kako je već običaj da nacionalna zvijezda ima kokainski skandal, i kako je već red da ne naudi njegovu renomeu, jer znamo da mu je i kokain i prostitutku smjestila Udba – Bujanca je baš onako krenulo, i u predizbornoj kampanji Kolinde Grabar Kitarović njegova će emisija postati glavni HDZ-ov komunikacijski kanal, kojim će u sljedećim mjesecima prodefilirati svi likovi iz Kolindinog štaba u Hypo Centru i VIP-lože na Markovom trgu.

Dvadeset godina kasnije, eto, nekadašnji tupavi palanački neonarcist u uniformi Schutzstaffela jedan je od stupova društva, opinion-maker kojega će novoizabrana predsjednica na koncu izabrati za prvi ekskluzivni intervju te večeri, rado viđen gost u štabovima i šatorima, na domjencima, koncertima, tribinama i predsjedničkim inauguracijama – a da se ni u jednom trenutku, ni za jedno slovo, nije odmakao od adolfescentske retorike iz vremena kad smo mislili da je marginalni politički redikul i pitali se treba li o takvima pisati.
Pa zaključili da ne treba.

Slobodna Dalmacija