Budućnost daljnje egzistencije Evropske unije mogla bi postati ozbiljno upitna

Scene iz Bihaća, kao i s granice između BiH i Hrvatske koje gledamo posljednjih dana, predstavljaju tek kulminaciju višegodišnjeg procesa rastakanja ideje ujedinjene Evrope, koja je mnogima izgledala privlačno godinama.

Piše: Dragan Markovina

O tome, kako unatoč pozitivnim primjerima pomaganja ljudima, u Bihaću s ovim protestima zapravo svjedočimo nastanku ovdašnje grčke Zlatne zore i njemačkog AfD-a sam već pisao u hrvatskim medijima, pa nema smisla da se ponavljam.

Ideja o jedinstvu Evrope i vrijednostima suradnje, mira i tolerancije značila je mnogo, posebno ljudima u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka i nama s jugoslavenskih prostora. Očekivanja od Evrope i od ulaska u Evropsku uniju bila su obojena neracionalnim i nekritičkim optimizmom, a čitava se ideološka prtljaga koja je podrazumijevala usvajanje evropskih vrijednosti, bespogovorno implementirala od strane liberalnog i lijevog dijela javnosti.

To smo mogli posebno pratiti u Hrvatskoj, s obzirom na to da se u ime pristupa Evropskoj uniji gotovo čitav nevladin sektor svojevoljno ukalupio u očekivane teme multikulturalizma, suradnje među narodima, borbe protiv korupcije, borbe za prava žena i svih vrsta manjina, što je naravno bilo i pozitivno i neophodno, ali se posve zanemarila socijalna komponenta kao i autentično nasljeđe hrvatske i jugoslavenske ljevice, posebno na polju antifašizma.

Sve to svjedočilo je o realnom nedostatku samopouzdanja tih ljudi, ponajprije zbog nepodnošljivog pritiska nacionalističkog i militarističkog društva, potom o stanovitom kolonijalnom mentalitetu vidljivom u odbacivanju vlastitog nasljeđa i, na koncu, o uvjerenju o tome kako je vrijeme socijalističke ljevice nepovratno prošlo i kako se vlastitim snagama ne mogu izboriti protiv domaćeg nacionalizma.

Iz svih navedenih razloga dometi takvog djelovanja bili su vidljivi, ali nedovoljno jaki, što je posebno došlo do izražaja u posljednjih pet godina kad se pojavio novi klerikalno-nacionalistički pokret, koji je koristeći se retorikom civilnog društva uspio provesti gotovo sve zacrtane ciljeve koji su vodili društvo i političku scenu u regresiju.

Priča o stvaranju, pak, ujedinjene Evrope nakon pada Berlinskog zida, bila je jednako plemenita, koliko i naivna. Ona se, s jedne strane, bazirala na uvjerenju o kraju povijesti i konačnoj pobjedi liberalne demokracije koja nema alternativu, a s druge na idealizmu brojnih intelektualaca koji su takav razvoj situacije logično pozdravili. Taj idealizam intelektualaca su možda i najbolje utjelovili legendarni francuski povjesničar Jacques Le Goff i kulturolog maranskog porijekla, Edgar Morin, čija je sjajna knjiga “Misliti Evropu” predstavljala svojevrstan humanistički manifest novog doba.

Ispod površine su, međutim, i dalje postojali ekonomski interesi bogatih i najvećih zemalja Unije koji su generirali realnu nejednakost članica, koja se u konačnici najsnažnije manifestirala na početku ekonomske krize u Grčkoj, kada su solidarnost i jednakost praktično u potpunosti nestale s horizonta. Konačan udarac ideološkoj priči o jedinstvenoj i plemenitoj Evropi zadala je, pak, aktualna izbjeglička kriza, koja je jasno pokazala krhkost humanističkog narativa oko kojeg se gradila Evropska unija.

Kako je stvaranje novog narativa s početka devedesetih godina bilo obilježeno povijesnim porazom ljevice, tako je i socijaldemokracija potpisala kapitulaciju pred kapitalizmom, te kroz ideološku agendu Antony Giddensa u formi trećeg puta, ispisala sama sebi smrtnu presudu. Trenutak kojem upravo svjedočimo je onaj u kojem socijaldemokracija polako ali očito nestaje s povijesne scene, nova ljevica je ne stiže odmijeniti, ali zato prostor popunjavaju populistički postfašistički pokreti i vođe koji su otvoreno antagonizirani sa svim idejama na kojima je nastala EU.

Ideje koje su odnijele pobjedu u Mađarskoj, Poljskoj, sad već i u Italiji i počele dobijati značajnu podršku u Njemačkoj, Francuskoj, pa čak i Švedskoj, da Hrvatsku uopće ne spominjemo, prijete da na predstojećim izborima za Evropski parlament u maju 2019. dobiju većinu i upokoje konzervativne i socijaldemokratske stranke establišmenta. Dođe li do takvog scenarija, koji uopće nije nerealan, budućnost daljnje egzistencije Evropske unije postat će ozbiljno upitna.

To su stvari koje su postale jasne mnogima u Hrvatskoj, ali i dalje teško dopiru do lijevo-liberalne scene u Bosni i Hercegovini, što je i logično, jer bi gubitak i tog evropskog uporišta bio iznimno traumatičan. Sve ovo ne znači kako od ideje ujedinjene Evrope treba odustati, ali se za njezin sadržaj koji bi bio baziran na pacifizmu, otvorenosti, socijalnoj pravdi i solidarnosti tek treba izboriti, jednako kao i za iste te vrijednosti unutar vlastite zemlje.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here