Branko Ćopić: Varcar-Mrkonjić

Došli teški dani iskušenja i nevolje, “pogibel velija”, kako kaže jedan stari ljetopisac, pa stade naslanjati drvo na drvo, a čovjek na čovjeka. Tako, bogme, uradiše i tri “blagočestiva i hristoljubiva građanina” Mrkonjić grada: mesar Đuka, kafedžija Arif i kovač Jozo.

Po nekom dubljem, s oproštenjem unutrašnjem, prećutnom sporazumu, bez pismenih obaveza i obećanja, sklopiše neku vrstu tajnog ugovora o međusobnom pomaganju, obavještavanju i prijateljstvu. Našim junacima ništa nisu smetale njihove međusobne razlike u starosti, izgledu, vjeri, običajima i drugim sitnicama.

Đuka je na primjer, bio čovjek u četrdesetim godinama, dežmekast i crn poput ugljara, Arif, štrkljast i suh kao bakalar, sav zelenkast, sijed i bez zuba, dok je Jozo, opet, bio neodređenih godina, neodređene boje i debljine i neodređenog bračnog stanja. Što se tiče vjere, i tu su se, naravno, razilazili na razne strane: Arif je išao petkom u džamiju, Jozo nedjeljom u katoličku crkvu, dok je Đuka, kao dobar Srbin, išao u bogomolju samo rano na Uskrs – da se tuca šarenim jajima. Njihov međusobni ratni savez nije mogla pomutiti ni čitava neprijateljska propaganda, počevši od one crkvenjakove i fratrove, pa sve do Pavelićeve, Dražine i Gebelsove.

Uzalud su Jozi trubili o njegovoj višoj rasnoj vrijednosti pričajući mu o tome kako on potiče od Gota i kako treba da se ponosi svojom hiljadugodišnjom kulturom. Jozo se, staviše, vrijeđao na to, jer je odnekud držao da su Goti neka vrsta majmuna, a od stare Jugoslavije, opet naslijedio je veću ljubav prema hiljadarkama, nego prema hiljadugodišnjoj kulturi. Arifa su, opet, nastojali da zagolicaju uvjeravajući ga da je on, u stvari cvijet hrvatskog naroda, ali to kahvedžiju nije moglo da trne iz njegove fatalističke ravnodušnosti i mira, jer uopšte nije mario za cvijeće.

Džabe ga bilo i cvijeće! Vavoljio bi on bezubim ustima. Bolje bi bilo da nabave prave kahve, nego da pričaju o cvijeću. Ni kod opreznog mesara Đuke nije palila priča o velikoj Srbiji, jer je iz iskustva znao da se iza toga krije neka krupna prevarancija i da će neko preko svega toga namlatiti grdne pare. Nek´ se priča što mu drago, lijepo je meni i u mojoj Bosni, mrmljao je on sijekući na panju ovčje meso. Na međusobno zbližavanje trojice naših junaka naročito je povoljno utjecao strategijski položaj Mrkonjić grada i slaba mogućnost da se grad brani, pa ma sa koje strane bio napadnut. Grad je svaki čas padao iz jednih ruku u druge. Nalazeći se na cesti Banjaluka-Jajce i Ključ-Jajce, on je bio na putu i na udarcu svačijoj vojsci.

Danas su ga držale ustaše, sutra su u njemu osvitali partizani, za pet dana zatutnjali bi kroz grad njemački tenkovi, da ih već preko noći smijene Talijani i četnici ili, možda, domobrani. Mučno se bilo našim delijama, Đuki Jozi i Arifu, salaziti u tako komplikovanoj vojno-političkoj situaciji. Nije bilo sigurno čak ni to kako ti se grad zove. Ako u grad upadnu ustaše, domobrani ili Nijemci, onda se grad zove Varcar Vakuf, pa ako se slučajno prevariš da ga nazoveš Mrkonjićem, ode ti koža na šiljak. Ako su u gradu partizani ili četnici, onda ga slobodno zovi Mrkonjić-grad, a Varcara i ne spominji. Kod Talijana zbog njegove politike prema četnicima, možeš ga zvati i ovako i onako, ali je ipak preporučljivo da kažeš Varcar Vakuf, ili bar Varcar Mrkonjić.

Ako li su u gradu slučajno pomiješani domobrani, Nijemci i četnici, onda ti je najbolje da ćutiš i da ne spominješ ni jedno ni drugo ime. Pravi se, jednostavno da ne znaš kako ti se zove rođeni grad. Kad bi u grad upale ustaše i domobrani, i sa sobom donijeli “Nezavisnu Državu Hrvatsku”, Srbin Đuka postao bi u neku ruku nacionalna manjina, pa su zaštitu njegovih interesa preuzimali Arif i Jozo, jer su se njih dvojica osjećali koliko-toliko sigurniji kod “svojih ljudi”. A kad bi, opet, u grad umarširao četnički vojvoda Drenović na čelu svojih “jaraca” proglas bi bila monarhija i Mrkonjić prisjedinjen “majci Srbiji” pod “vrhovništvom “Ante Pavelića, pa bi se onda Arif i Jozo, postavši odjednom manijski elementi, sklanjali pod zaštitu mesara Đuke, kao “vladajuće nacije”. Poteže bi bilo kad bi gradom zavladali Nijemci i Talijani.

Onda bi se sva tri naša junaka u svojoj rođenoj zemlji osjećali kao nacionalne manjine i bili su jednako ugroženi. Kratak predah nastajao bi tek onda kad bi grad oslobodili partizani. Onda su sva tri saveznika slobodno stajali ispred svojih radnji, dovikivali se preko ulice, uzajamno se posjećivali, jednom riječju, osjećali su se slobodni. Istina, ni onda nisu otvoreno izražavali svoje simpatije ni prema kojoj zaraćenoj strani, mudro se držeći onoga da đavo nikad ne spava, nego se vječito vrzma okolo i dere opanke ne bi li poštenu čovjeku skrhao vrat. Zaista, je teško se bilo snalaziti i manevrisati u tako komplikovanim i promjenjivim situacijama. Čuje se tako obnoć pucnjava, žagor i podvriskivanje, otvori se kratka borba, čuju se ulicom nepoznati ljudi i bat cokula, a siromah Đuka, ležeći u krevetu, živ se ne čini, čisto ne diše, nego samo osluškuje i misli se: Bože moj, koji li su sada gornji i u kome ću se gradu sjutra osvanuti? U kojoj ću se državi probuditi?

U velikoj brizi Đuka jedva sačekuje jutro, pa oprezno odškrine prozor i preko zamrzle ulice, šapatom i znacima zove komšiju Arifa, koji već stoji pored otvorena prozora: Arife, ej Arife, u kome smo jutros gradu? Je l` Varcar il` je Mrkonjić? Arif se onda oprezno ogleda niz ulicu, pa isto tako šapatom odgovara: U Mrkonjiću. Đuka samo da to odahne, kao da je sa sebe svalio kakav teret, pa stane detaljnije da se propituje. A je li jarac il` je zvijezda? Ako se Arif uhvati za bradu, onda je to znak da su u gradu “jarci”, to jest četnici, ako pokaže prstom prema nebu, onda su u gradu “zvijezde”, partizani. Za slučaj da su gradom ovladali “jarci” Đuka i Jozo brzo kriju slaninu i rakiju, a sve trojica solidarno pronalaze i vješaju u radnjama sliku kralja Petra koja inače, za vrijeme “ilegalnosti”, kod Đuke stoji u sanduku sa mekinjama, kod Joze pod krevetom, a kod Arifa negdje u “ćenifi”, tamo kud i car i kralj idu pješke. Drugi put, opet, poslije uzbudljive noćne pucnjave, proviri, recimo Jozo, iz svoje sobice nad kovačnicom i tajanstveno domahuje Arifu, koji je i ovaj put obligatno pored svog nisko ugrađenog širokog prozora, jer “gdje drukčije more i biti insan, već kraj pendžera, neće valja na krovu doć tica il šejtan”. Arife, ej, Arife, šta smo jutros, blažene ti divice?

Varcarani, mirno odgovara Arif, ne prezajući da će ga ko čuti, jer je još rano i ulica pusta. A koji su došli: gazde ili sluge? Propituje se Jozo. Gazde! S filozofskim mirom odvraća Arif, pa odnekle potegne skriveni filđan i srkne tako žestoko da se sirotom Jozi čisto učinilo kao da je negdje nedaleko, među kućama, zacvrcao njemački “šmajser”.Prema ugovorenim zacima, “sluge” su ustaše i domobrani, a “gazde” su Nijemci i Talijani, pa se zato Jozo i dalje obavještava: A koji su od gazda? Ako su grad zauzeli Talijani, Arif vadi odnekle iz nekakve sandučine mačka i samo ga za sekundu izdigne uvis da ga vidi Jozo, pa ga opet brže-bolje, bojeći se talijanskih izbjegličkih aspiracija, vraća u duboku ilegalnost, u pomrčinu starog sanduka na komu sjede njegove intimne mušterije. Desi li se, pak, da su u gradu Švabe, Arif se samo gadljivo namršti, otpljune u stranu i promrmlja: Puh, došao je onaj vaš hajvan, krmak! Isto tako bile su šifrovane i sluge. Prisustvo ustaša Arif je najavljivao podižući uvis konjsku potkovicu sa kracima okrenutim nagore tako da liči na veliko latinsko “U”, a kad bi stigli domobrani, on bi, na pitanje: “Ko je došao?”, glasno odgovarao: Babina žalost.

Tako su se dovijala i branila trojica varcar-mrkonjićkih saveznika. Obavještajna služba i brza međusobna pomoć spasavala je njih trojicu i njihove slanine, rakiju i mačke od mnogih neugodnih iznenađenja. Arifova kahvana, kao opšte sastajalište svih pričalica, dokonjaka, stratega i proroka, davala je uvijek dovoljno materijala za iscrpno obavještavanje o situaciji u gradu. Tek samo ponekad saveznički obavještajac Arif našao bi se u čudu i nije mogao da se snađe u novonastaloj situaciji. Tako je bilo, na primjer, onoga dana kad su proleteri stigavši u Krajinu, prvi put ulazili u Mrkonjić-grad. Prvi glasnik koji je tog dana, po završetku bitke, upao u kahvanu kod Arifa, zbunjeno je promucao: Evo sad opet nekakvih novih! I partizani su i nisu partizani. Budi bog s nama, nekakvi kao…Kako to čovječe: I partizani i opet nisu?!, začudi se Arif. Pa lijepo brate, nose crvene zvijezde isto kao i partizani, samo im je još na zvijezdama nešto kao neka kukica i nešto prekršteno preko nje, ko kakav čekić. Oho, šta li će mu sad to biti, kakva je to vjera? Zabrinu se Arif, pa stade dalje da se raspituje. A kako se nazivaju, jesi li čuo? Proleteri. Kažu: “Ne bojte se narode, ovo su proleteri, nikom ništa nažao neće učiniti.” Znači ne diraju narod? Osokoli se Arif. Jok. Nikog ni prstom da čvoknu. Neće ni jabuke bez pitanja uzeti. Oho-ho, bogami, i to su partizani, i to dupli partizani! Zaključi razdragan Arif i pođe bez brige da obavlja svoje svakodnevne poslove.

I tako je, bez većih potresa, teklo prijateljstvo i uzajamno pomaganje trojice naših poznanika, sve dok ga jednog dana nije pokvario i razorio jedan čudan i nepredviđen ratni događaj. Za svu tu nevolju bio je kriv Bogu mrski i nevaljali hristijanski otpadnik i drumski razbojnik Trivo Krivokuća. Taj Trivo Krivokuća, na čelu svoje bande od jedno dvadesetak naoružanih delija, zasjeo je bio u blizini jednog raskršća cesta gdje su bili česti prolaznici, i tu je “krstio” svakog putnika namjernika bez razlike na vjeru, pol i doba starosti i zanimanje. “Srpski lav “Trivo Krivokuća, kako je on sam sebe nazivao, nije mnogo mario za velike svjetske frontove, niti je sa svojim ljudima “bistrio” bilo kakvu politiku. Sve je to lopovluk i prevarancija! Objašnjavao je on svojim ljudima. Za nas proste ljude nije politika i fontovi. Gledaj ti da smotaš štogodarce u svoju torbu, eto ti najpametnije politike. Trivini ljudi nisu se dali dugo ubjeđivati i veoma su brzo i oštroumno shvatili i u praksi usvojili jednostavne principe Trivine politike.

Jedino je jedan njegov “borac” koji je patio od suvišne pobožnosti, jednom predložio da se na cesti ne “krste”, to jest ne pljačkaju oni ljudi koji znaju da čitaju Očenaš. Trivo pristade da se unese ispravka u njegov kesedjijski zakonik, ali se otud izrodi ljuta nevolja. Ko god je prolazio cestom skoro svak je znao Očenaš i tako su u nepovrat odlazile mnoge cipele, kožni kaputi i druga oprema onih ljudi koji bi pred Trivom položili ispit iz pravoslavne vjeronauke. Najzad kad Trivo utvrdi da zbog toga njegovog paragrafa u zakoniku uče Očenaš i muslimani i svi ostali koji su prolazili kroz njegovu parohiju, on udari devedeset i pet batina onome bogomoljcu koji mu je predložio taj plan s Očenašem i proglasi tu naredbu nevažećom. Krstite s reda svakoga, i ko zna i ko ne zna Očenaš! Danas se više ne zna ko je vjera , ko li je nevjera. Tako najzad nesta i tog vjerskog imuniteta, pa su otada mnogi ljudi na toj cesti stradali za svetu Hristovu vjeru, i skoro u gaćama, goli i bosi kao drevni mučenici, izmicali iz nezabožačke države “srpskog lava” Trive Krivokuće. “Srpski lav ” odavna je bacao oko na Mrkonjić-grad, jer mu već bijaše dosadilo da pljačka seljačke gunjeve i kozuhe, a osim toga i ljudi su bili omudrili, pa su preko njegove interesne sfere putovali skoro goli, kao da se šetaju po nekoj plaži. Zbog toga je samo mjerkao prvu priliku, kad će grad ostati bez gospodara, pa da i njega malo “prekrsti” i prokrstari.

Jednog dana pruži mu se za to prilika. Poslije jednog manjeg savezničkog bombardovanja bojeći se još uz to iznenadnog napada partizana, domobranska posada Mrkonjić-grada bijaše podbrusila pete i u ranu zoru strugnula prema Banjaluci prepuštajući grad njegovoj nestalnoj sudbini. Tako je u gradu nastala, pravnički rečeno, neka vrsta međuvlašća, ili kako bi se latinski kazalo, “interegum”, a to međuvlašće Trivo je pametno iskoristio, iako ni on niti iko od njegovih pojma nije imao o pravu, a još manje o takvim tricama kao što je latinski jezik. Elem, nepun sat poslije odlaska domobrana, “Srpski lav” Trivo Krivokuća, na čelu svojih delija, provalio je u Mrkonjić-grad i započeo stručni pretres sviju pokretnih i nepokretnih objekata, računajući tu i ljude. Vidjevši njegovu čupavu i grlatu bandu, neki penzionisani profesor istorije, pomislio je da je to u najmanju ruku neka najnovija najezda varvara na našu veselu zemlju, pa pokrenut čisto naučnim interesom, učtivo je upitao jednog od Trivinih “krstitelja”: Cijenjeni gospodine varvarine, vodi li vaše ratničko pleme porijeklo od Atile ili Tatara? Upitani ratnik odmjerio je profesora od novog šešira do polovnih cipela i viteški mu odgovorio: Prvo i prvo, meni nije ime Varvarin, nego Vaso, a drugo: skidajte brže taj šešir, kaput i cipele, a čakšire ti ostavljam da ne bi rekao da sam bez duše.

Profesor je drage volje dao tražene stvari, i sav goreći u naučnom žaru, požurio je u kuću i stao da bilježi svoja naučna zapažanja o novoj najezdi varvara. Govoreći o njihovom načinu oblačenja zapisao je u svoju bilježnicu ovo: “Od odjevnih predmeta ovi su varvari nosili šešire, kapute i plitke cipele, dok je sasvim pozitivno utvrđeno da hlače nisu imali, jer ih, prema pričanju savremenika, nisu oduzimali od ondašnjih kulturnih naroda. Osim toga vjerovali su u besmrtnost duše…” Dok je tako stari historičar mudrovao, “varvari” su prodirali sve dublje u grad. Njihov udarni klin probijao se ulicom kahvedžije Arifa i njegovih prijatelja. Niz ulicu je rasla panika brže neg potoci na proljetnoj jugovini. Arif, Đuka i Jozo užurbano su se savjetovali: Ama, da mi je znati koji su i čiji su, odmah bi mi bilo lakše! Reče Arif. Da nisu neki od tvoje stranke? Pitao je Đuku. Spašavaj nas. Ama, kakvi moji đavo s njima! Za te nikad nisam čuo! Branio se Đuka. Vidider ti Jozo, da po nečem nisu od tvoje farbe, pa da nas nekako odbraniš. Sapela me blažena divica ako sam i u snu za njih čuo, kleo se Jozo, žut kao svetac, leden kao boza. Arife, reci koju za nas, ti ih sigurno znaš, vidim ja.

Vela havle, vela kuvetile! Uzdisao je Arif. U vatri đehenemskoj gorio, ako imam išta sa ovim haramljijama. Uto su već stigle i Trivijine delije. Mašući ispred samog Đukinog nosa ogromnom carskom ruskom bajonetom, nataknutom na staru pušketinu vođa jedne Trivine grupe stavio je Đuku pred hamletovsku dilemu “biti il’ ne biti” uzviknuvši: Pare ili jare! Pošto je Đuka, naravno, znao da se ne radi o jaretu, nego o glavi, stao je da vadi pare mucajući: Pa mi smo svoji. Pa kad smo svoji, onda ti bar neće biti žao para, utješio ga je bandit, pa je onom istom bajonetom poškakljao ono mjesto na Arifovom kaputu ispod koga obično, u normalnim prilikama, stoji srce, samo je ovom prilikom Arifovo srce bilo tamo gdje se nijedan liječnik ne bi sjetio da ga traži. Jare ili pare! Povikao je bandit obrčući malopređašnju frazu valjda zbog toga da Arifu ne bi bilo dosadno. Driješeći kesu, Arif je učinio posljednji manevar. Pa ja sam džanum, vas od glave do pete. Pa znam ja to, zato i tražim zajam, duhovito je odvratio kesedžija, inače bivši podnarednik, a onda je svoju zarđalu čačkalicu okrenuo prema Jozi i dajući mu do znanja šta želi da iščačka, lakonski dobacio: Pare!

Siromah Jozo, koji je u staroj jugoslovenskoj vojsci dobro zapamtio svog sveca, odmah je prepoznao strasnu podnaredničku komandu, pa je zauzeo stav “mirno”, i oštro odgovorio: Razumem podnaredniče! I u redu je predao u njegove ruke sav novac, razrješavajući se na taj način teške dužnosti blagajnika. Isto tako kao što je iznenada upao, Trivo je munjevito i odmaglio iz Mrkonjića, ostavljajući iza sebe ljude pune zorta, ispražnjene džepove i nedirnute sjenke kestenova, koje baš nikog nisu radovale. Kad je opasnost sa nabijenim novčanikom već bila daleko odmakla u okolna brda, saveznici su malo došli do sebe. Prvi se javio Đuka: Pa zar tako bolan Jozo, i ti Arife? Mi toliki dostovi, stare komšije i kao neki saveznici, pa vas dvojica danas ni prstom da mrdnete za me? Operušaše me ovi vaši ko pijevca. Ama čovječe, kakvi naši! Nemoj se sad ti praviti lud. Ono su tvoji, to si i sam rekao pred njima i navratio ih da nas opljačkaju. Ama zašto su onda mene oplijevili? Eh, zašto, ko da ja to znam. Zato brate, da se mi ne dosjetimo da si ti s njima u savezu. A ako već nisi ti onda je posigurno Arif. Crko dabogda ako i jednog poznajem! Stade da se kune Arif. A ti izdajico jedna, znaš se sa onim podarednikom. Kako li mu samo oštro salutiraš! Najprije će biti da si sve ovo ti udesio. Jest vjere mi, moglo bi to biti! Prisjeti se Đuka. Ali opet ja ni tebi Arife ne vjerujem.

Nikom ja danas ne vjerujem. Velahi, bilahi, ne vjerujem ni ja! Dočeka Arif. Blažene mi gospe, ni ja ne vjerujem vama dvojici, uzviknu Jozo! Najbolje je odsad svak sebi. Nek se brani i čuva kako ko zna. Nemirni crv sumnje useli se otada u blagorodne duše trojice mrkonjičkih čaršinlija. Sad je jedan u drugom gledao podlog saveznika one tajanstvene vojske koja je poput vjetra prošibala kroz njihovu ulicu i sve trojici očistila buđelare. Arif je tada prestao da bude saveznička obavještajna centrala. Jozo se snalazio kako je znao kad bi došli “jarci”, a Đuka se poslije svake pucnjave oko grada, prepušten sam sebi, brižno pitao: Bože moj, hoće li danas biti Varcar ili Mrkonjić? Njihovo međusobno nepovjerenje produžilo se sve do konačnog oslobođenja Mrkonjića. Izmirili su se tek u zatvoru, gdje su ih vlasti strpale zbog raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje…

mrkonjic-grad.com

(Nismo pronašli originalni Brankov zapis nego krajnje “nepravopisni” s gore navedenog izvora, kojeg smo uredili; stoga se vjerojanto u ponekom slovu i interpunkcijskom znaku ovaj tekst razlikuje od Ćopićeva originala. Ispravit ćemo čim dođemo do knjige u kojoj se ova priča nalazi. Ur.