Bosna u Evropi

Kad je onomad 2002. godine Adnan Terzić izabran za predsjedavajućeg Vijeća ministara, obećavao je ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju 2009, što će reći za sedam godina.

Autor Muharem Bazdulj

I ne samo to, nego je u martu 2004, usprkos nepovoljnom izvještaju Evropske komisije, i dalje vjerovao da će BiH postati punopravna članica EU najkasnije 2009, pozivajući se i na činjenicu da su ga u toj vjeri ohrabrile izjave Paddyja Ashdowna. 2009. je davno došla i prošla, a bosanskohercegovački napredak na putu ka EU je milimetarski. Ipak, uzdajući se u kratko pamćenje biračkog tijela, različiti funkcioneri iznova ponavljaju mantru o ulasku u Evropsku uniju za sedam godina. (Valjda im je sedam drag broj; sedam je smrtnih grijehova, sedam svjetskih čuda, sedam neba, sedam samuraja, sedam veličanstvenih, sedmorica mladih, sedam godina u Tibetu i sedam hiljada dana u Sibiru.)

Dobro, političarima je između ostalog u opisu posla da nešto obećavaju, mada bi bilo bolje kad bi ta obećanja bila manje providno lažna. Nakon prošlogodišnjeg referenduma na kojem su građani Velike Britanije izglasali izlazak iz Evropske unije, svima je jasno da je ova zajednica u najvećoj krizi od svog postanka. Uostalom, ključni i najfrekventniji argument protiv svake euroskepse uvijek je bio solilokvij tipa: “Evropska unija je klub u koji svi žele da uđu i iz kojeg niko nikad nije poželio da iziđe”. I to je bilo tačno, sve do 2016. godine. Imajući u vidu situaciju u Italiji, Francuskoj i Holandiji, najave važnih tamošnjih političara koji po mnogim procjenama imaju sasvim solidne šanse još ove godine preuzeti rukovođenje ovim zemljama o potrebi da i one preispitaju svoje mjesto u EU, kriza o kojoj govorimo još je očiglednija. Evropska unija nema trenutno ni vremena ni kapaciteta da razmišlja o proširenju u narednih nekoliko godina i to je surova istina. Čak i najjače sidro Evropske unije kakvu poznajemo, Njemačka, dakle, nije više onako čvrsto i nepomično. Sigmar Gabriel, zamjenik Angele Merkel i mogući kandidat socijaldemokrata za kancelara, otvoreno govori o tome da raspad EU nije nezamisliv.

Kad smo već kod Njemačke, jedan od najuticajnijih tamošnjih kolumnista Jakob Augustein iz Der Spiegela ovih dana je ispisao sjajan tekst u kojem potencira ključni razlog krize evropskog projekta i uspona desničarskih partija. Ne okolišajući, Augstein poručuje da je ključni razlog uspona desničarskih partija – ekonomski: “Desnica elitama kvari uživanje u kapitalizmu. Dok se traga za dubljim uzrocima desničarske revolucije – previše političke korektnosti? – jasno je da su oni prije svega ekonomski. Njemački BDP je od 1991. do 2013. porastao za 29 posto, dok je neto prihod domaćinstava iz srednje klase povećan za 12 posto, a 30 posto domaćinstava sa najnižim dohotkom 2013. zarađivalo je koliko i 1991”. Radi se, dakle, o distribuciji društvenog bogatstva. Nešto kasnije, pozivajući se na sociologa Wilhelma Heitmeyera, Augstein upozorava na opasnosti vezane za društva “smanjene političke participacije, u kojim sve manje ljudi ima pristup materijalnim i kulturnim dobrima” poentirajući zaključkom: “Političari i novinari u liberalnim društvima ne rade u korist svih, već samo svoje klijentele. Izopšteni se ne računaju”.

Ono što se dešava u svijetu, od pominjanog referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU preko pobjede Donalda Trumpa do trendova širom drugih zapadnih zemalja od Francuske do Holandije, spada zapravo u osvetu tih izopštenih. U skladu sa demokratskom kulturom, oni se svete olovkama i glasačkim listićima. A ako bismo trebali da odredimo po čemu je Bosna i Hercegovina već odavno dio ovakve Evrope, onda je to definitivno po tome što je društvo “smanjene političke participacije”. Iz jednog socijalističkog društva, deklarativno egalitarnog, koje ipak u svojoj praksi nije bilo ni blizu nepravedno kao ovo današnje, ušlo se najprije u rat, a zatim u rijetko nepravednu “tranziciju”. Ako bismo analizirali procente osiromašenja društva u cjelini sa procentima bogaćenja izabranih familija, jasno bismo vidjeli ekonomsku pozadinu svega što se događalo. Nažalost, veliki dio ovdašnjih izopštenih i dalje se radije solidariše sa svojim eksploatatorima s kojima dijele etničku pripadnost, nego sa svojom izopštenom sabraćom druge vjere. Ipak, ni to ne može vječno da traje. Što se kaže, sve ljude možeš varati neko vrijeme, neke ljude sve vrijeme, ali ne možeš sve ljude sve vrijeme. A protesti iz februara prije nepune tri godine jasno pokazuju da ovdašnja osveta izopštenih teško može da se vodi preko olovaka i glasačkih listića. U tom smislu, dok god hara nepotizam, dok običan čovjek sasvim jasno, na svojoj koži, osjeća posljedice društvenih nepravdi, sve statistike o porazu izvoza i smanjenju procenta nezaposlenih nemaju nikakav stvarni smisao. A naročito je besmisleno mahati nekakvim upitnikom iz Bruxellesa i licitirati tobožnjim skorim datumima prijema u Evropsku uniju. Stvar je zapravo banalno jasna i u skladu sa famoznim ekološkim poučkom po kome treba misliti globalno, a raditi lokalno.

Kad ljudi budu osjećali da je društvo pravednije, neće ni biti potrebe da im se laže o skoroj boljoj budućnosti u EU. Tada će ionako EU biti nadohvat ruke, a i ako ne bude, ili ako nje uopšte ne bude, to neće biti pretjerano važno.

Oslobođenje

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here