Bombe ne pomažu Siriji

Ništa na ovom svijetu nije opasnije od američkog predsjednika koji previše gleda televiziju. Naredivši intervenciju na Bliskom istoku, samoproglašeni izolacionista Donald Trump je pošao stopama Ronalda Reagana (1982) i George Busha (2001). Svoj pragmatični stav prema Asadovom režimu i njegovim ruskim saveznicima preko noći je okrenuo za 180 stupnjeva i naredio lansiranje 59 američkih raketa na sirijsku zračnu bazu. Dobrodošli u novi rat bez kraja.

U pauzi večere s kineskim liderom, Trump je govorio o svojim reakcijama na “sporu i brutalnu smrt”, na slike tijela koja se bore za zrak i mrtvih beba. Tri puta se pozivao na boga. Osjetio je potrebu da nešto poduzme, rekao je, zato što ga je Assadov “napad na djecu duboko potresao”. Što se tiče uloge Rusije u napadu, Trumpov državni tajnik je izjavio da su Rusi “i ako nisu bili saučesnici, jasno pokazali koliko su nesposobni”.

Svatko tko je pratio rat u Siriji i zvjerstva koja su se tamo odigravala složit se da je Asadova ratna mašinerija zaslužila više od ukora zbog korištenja kemijskog oružja. Tim napadom su prekršena pravila ratovanja i obećanja da se takvo oružje više neće koristiti. Ali budući da Rusija ne odustaje od potpore Assadu i da je najavila veto u slučaju reakcije Ujedinjenih naroda, svijet ostaje bez konstruktivnog odgovora na rat u Siriji.

Emocije, koliko god da su opravdane, nisu dobar temelj za vođenje vanjske politike, naročito ne na Bliskom istoku. Napadom na Siriju Trump je praktično ponovio reakciju Ronalda Reagana na masakre u Sabri i Šatili u susjednom Libanonu 1982. godine, kada su američki marinci bili uvučeni u beskrajni građanski rat iz koga su konačno morali da se povuku.

Trump svoju odluku ne pravda polaganjem prava na provođenje globalne pravde, već tvrdnjom da Amerika ima “vitalno važan nacionalni interes” u suzbijanju korištenja kemijskog oružja i terorizma. Prvo opravdanje je besmisleno, a drugo bespredmetno i licemjerno. Američka taktika “šokiranja i zastrašivanja” koja se provodi bombardiranjem civilnih ciljeva i egzekucijama pomoću dronova ne razlikuje se mnogo od terorizma.

Mnoge države iskazuju svoju visoku moralnost osudama napada kemijskim oružjem, mada žrtve napada njihovim kasetnim i fosfornim bombama nisu ništa manje osakaćene ili mrtve. U napadima dronovima nevini stradaju isto koliko i teroristi. Ako su takve akcije vitalno važne za opstanak nacije, možda se mogu prikazati kao “opravdane”. Ako su u pitanju samo geste moralističkog intervencionizma, opravdanja nema. Da li će Trump poslati u Siriju i kopnene trupe – kao što je učinjeno u Iraku? Ili je ovo zaista bio samo izolirani gesta?

Jedini način da rat u Siriji bude okončan jeste da Asadova oporba prizna poraz i da se Isis protjera iz svojih preostalih skrovišta. Pragmatizam Rusije u podržavanju Asada, bez obzira na moguću neodmerenost i “nesposobnost”, na svojoj strani bar ima načela realpolitike. Pokušaji Britanije i Amerike da pomognu opoziciji završili su kao surova farsa. Zapad nema “interes” u građanskim sukobima u Siriji, a pokušaji intervencije su samo produžili rat.

Svijet ima univerzalnu humanitarnu dužnost pomoći žrtvama rata. Oko tri milijuna žrtava rata u Siriji rasuto je širom regije ili pokušava domoći Europe. Naš prioritet treba biti kraj a ne nastavak njihovog stradanja. Bacanje još bombi na Siriju je suprotno tom cilju.

The Guardian