Bivša studentica Filozofskog fakulteta u Mostaru: Nisam jedina koja se smijala kada je dekan tražio da položimo desnu ruku na lijevo plućno krilo

U cijelosti objavljujemo pismo koje je napisala magistrica Filozofskog fakultete Sveučilišta u Mostaru. Ime autorice poznato je redakciji.

Stvarno je teško napisati bilo kakav tekst o Filozofskom fakultetu u Mostaru, a pri tome ne koristiti vulgarizme.

Prvi susrete koje smo imali sa Filozofskim fakultetom bili su u Intesa SanPaolo ili nekoj drugoj banci, ovisno o tome koja je bila najbliža.

Drugi susreti nisu bili tako ugodni kao sa službenicima banke. – Osoblje na referadi bi od cijelog upisnog materijala koje bismo predali, pregledali jedino uplatnicu kako bi se uvjerili jesmo li dovoljan broj novca uplatili.

Jednom smo se prilikom moja prijateljica i ja odlučile našaliti i vidjeti provjeravaju li uopće išta od onoga što napišemo u upisnome materijalu.

Ja sam napisala da radim kao cirkuska jahačica, i da pored problema sa sluhom imam još neke deformacije, dok je ona napisala da radi kao prodavačica na buvljaku te da pored problema sa vidom ima još neke deformacije.

Na pitanje tko nas i kako financira također smo davale neumjesne odgovore. Moja prijateljica se razboljela, pa sam ja bila ta koja je odnijela tuce papire u kojem smo ismijale sve što se na Filozofskom fakultetu ismijati moglo.

Nakon što su pregledali cifre na našim uplatnicama, zahvalili su mi.

Koliko para, toliko muzike – šteta što se neke narodne poslovice jednostavno ne mogu primijeniti na studij u kojemu smo mi uživali.

Meni bi, eto, najsmješnije bilo kad bih vidjela omanje bosansko ili hercegovačko selo ispred Kosače kako plače jer ga je dirnuo dekanov govor.

Dekan, koji god da je u pitanju, se pobrine da propisno zahvali roditeljima koji su se žrtvovali za svoju djecu, i da su oni velikim djelom zaslužni za ovaj dan. Ja se eto ne mogu oteti dojmu da sam viđala ispijena lica po kantini koja nisu imala za kavu jer im je djed upravo dao ono malo ušteđevine što je imao kako bi platio semestar.

Pitam se, misli li itko kako se osjeća mladić koji uzima zadnje novce od svog djeda, žica cigaretu od slučajnih prolaznika? – Čini mi se malo ponižavajuće, i barem malo degradirajuće, ali o tome se naravno na promocijama ne govori.

Ali, svakako da nisam jedina koja se smijala kada je dekan tražio da položimo desnu ruku na lijevo plućno krilo, (kako se to radi kada na nekom derneku zasvira Lijepa naša ili pak Dođi da vidiš), i obećamo da ćemo dobro govoriti o Filozofskom fakultetu (djevojke s većim grudima nisu imale problema radi toge koju su iznajmile za 160 km).

Ako su diktatori onakvi kakvim ih predstavljaju, onda je Zoran Tomić svakako jedan od njih. A mislili smo da ne može gore od Juke.

Nemojmo zaboraviti činjenicu da su samo djeca poginulih boraca privilegirana, a djeca roditelja koji su se borili s rakom, depresijom, šizofrenijom i drugim bolestima radi kojih ih odavno prekriva zelena trava nemaju privilegije, nego im se gospođa Marija posprdno nasmije kada vidi da su uputili molbu za oslobađanje od školarine.

Ali nisam ni sekunde ljuta na Zorana Tomića, Mariju s referade, Dragana Čovića, koji će kad se zasiti desnice, ponovno obući odijelo pionira, a tko zna možda i svrati u Abrašević na Nikšićko.

Ljuta sam na onaj profil ljudi kojima mame i tate gule kožu jedni drugima jer nemaju para da je ogule psihijatru.

Dobra vam noć, prijatelji, mamu vam jebem kockastu!

facebook