BiH je kao radnja puna stakla, treba biti pažljiv da se nešto ne razbije

Zlatko Kramarić, novi konzul Republike Hrvatske u Banjaluci, u intervjuu za BUKU govori o novoizabranoj hrvatskoj Vladi, politici službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini, multikulturalnosti na ovim prostorima i očuvanju hrvatskog identiteta.

Piše: Tatjana Čalić

Kako se osjećate u Banjaluci i kakve utiske imate o BiH uopšte?

Banjaluka je za mene ugodno iznenađenje. Ovdje sam posljednji put bio prije 20-tak godina u jednodevnoj posjeti biskupu Franji Komarici. To ja tada bio jedan potpuno drugačiji kontekst i atmosfera. Tokom ove moje druge posjete, ugodno sam se iznenadio. Banjaluka je postala prava metropola za naše regionalne uvjete. Središte je entiteta, svi procesi, politički, ekonomski i trgovački, prolaze ovuda i to se osjeti. Grad se pristojno razvija, iako je, kao i u većini gradova, život opterećen prije svega socijalnim problemima, nezaposlenošću i svime onim što uz to ide. Tako da mogu reći da nisam pogriješio kada sam Banjaluku odabrao kao jednu od svojih diplomatskih destinacija.

U Hrvatskoj je na sceni nova Vlada. Šta to konkretno znači za BiH i posebno za bh. Hrvate?

U ovoj predizbornoj kampanji, jedna od agenda jeste bio odnos prema susjedima, pa između ostalog i nedovršena politička priča Hrvata u BiH. Izborni zakon je ovoga momenta problem koji najviše opterećuje i muči hrvatski narod u BiH. Normalno, to ne ovisi samo o vama, za Dejtonski okvir treba naći puno ljudi koji su spremni da urade određeno retuširanje, redigiranje. Prošlo je preko 20 godina, pa sada možemo reći šta je to dobro i šta je to što je loše, a to, naravno, bez uske suradnje sa međunarodnom zajednicom, SAD-om, Evropskom unijom, prije svega sa velikim igračima, nije moguće.

S druge strane, Hrvati iz BiH su prisutni i u hrvatskom parlamentu, njihov glas se može čuti i očekujem da upravo to bude glas razuma, tolerancije i svijesti, zbog činjenice da je ovo jedna vrlo kompleksna država, gdje se vrlo pažljivo moraju raditi svi pomaci.

Očekujete li bilo kakav zaokret u politici službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini?

Teško je očekivati neke dramatične promjene. Jedno je agenda, jedno su želje, a sasvim drugo mogućnosti. Treba biti vrlo oprezan da se ne stvori još kompleksnija situacija ovdje. Tu je puno osjetljivosti, puno trauma, loših sjećanja, čuvanja statusa quo.

To je šahovska igra po neki put. Analitičari i komentatori po neki put su malo, da ne kažem zločasti, ali žele neku epruvetsku, laboratorijsku situaciju, a ovo je daleko od te situacije, ovo je život koji je opterećen sa puno slojeva koji su vrlo delikatni i naša iskustva nisu jednaka. Otkrivanje, razotkrivanje, sondiranje terena mora ići vrlo pažljivo. Ja zaista očekujem da će se tako ponašati i nova hrvatska Vlada, sa sviješću da ulazite u radnju punu stakla, da treba biti doista pažljiv da se nešto ne razbije.

Vidim i da Beograd aktivno sudjeluje u rješavanju problema. Naime, i Srbija je ovoga momenta u jednoj delikatnoj situaciji, otvorila je pregovore sa EU i itekako mora biti pažljiva i ne može da sponzorira ili podržava baš sve ideje koje dolaze iz Banjaluke.

Da li je, prema Vašem mišljenju, sačuvan hrvatski katolički identitet ovog grada?

Ne ide to lako, svi smo mi baštinici neke dalje ili bliže prošlosti, ali mislim da se ipak ide u nekom boljem pravcu. Skoro sam u Bihaću posjetio Katolički školski centar, gdje ide kudikamo više nekatolika, kao i u Banjaluci. Ti ljudi koji će tu školu završiti i proći kroz taj centar, u jednom vrlo važnom periodu odrastanja, ne mogu poslije toga biti zločasti ljudi. Šta god će se sa njima u životu događati, oni će zacijelo biti bogatiji za jedno važno iskustvo i njihovo dalje političko, kulturno i neko drugo djelovanje obilježiće činjenica da su pohađali nešto što nije bilo homogeno.

Čiji je zadatak očuvanje hrvatskog identiteta?

To treba biti zadatak vlasti, lokalne i entitetske, jer to nije samo hrvatski katolički identitet, to je identitet i ovog prostora. Danas, kada se govori o nekoj povijesti Banjaluke, nikako se ne može govoriti, a da se ne spomenu Trapisti. Tu je bilo središte mnogih pozitivnih vibracija, prva štamparija, hidrocentrala, pivovara, duhovna i svjetovna kultura, ali i niz socijalnih ideja. U mom Osijeku također je vrlo važan taj multikulturalni i multietnički element. Bez Židova, Nijemaca, Mađara, Srba, teško je zamisliti povijest Osijeka. I to treba čuvati. Uvijek dolaze neka vremena kada to ide malo teže, ali vrlo je važno u kolektivnom pamćenju da ostane ta multikulturalnost.

Da li je na ovim našim prostorima zaista moguće prihvatiti multikulturalnost?

Razgovaram sa mladim ljudima, to su još uvijek marginalne skupine, ali mislim da dobro razmišljaju, da ima nade i da će kako vrijeme bude prolazilo, ove skupine biti sve prisutnije i brojnije u ovom društvu.
Nećemo biti bolji Srbi ili Hrvati, ako tendencija bude da se nečiji identitet izgubi.

Često se može čuti da je povratak Hrvata na ove prostore blokiran. Da li je po Vama to tačno?

Po difoltu, mi bi trebali raditi na povratku, ali ne trebamo se zavaravati. Puno vremena je prošlo, u pitanju su povijesni momenti koji su se odigrali i vrlo je teško vratiti stvari na neku početnu poziciju. Ovo više nije političko, već prije svega ekonomsko pitanje. Mislim da ovdje u Banjaluci više niko nema nešto protiv povratka Hrvata, ta svijest se promijenila.

Nema posla i perspektive, posebno za mlađe ljude, i to je glavni razlog što se ovdje ne vraćaju.

Znači li to da od povratka treba dići ruke?

Ne treba dići ruke. Postoje drugi načini. Prije svega treba olakšati život Hrvatima koji su ovdje, na način da to bude dio banjalučke i entitetske priče. Treba sačuvati vatru na njihovim ognjištima.

Da li Hrvati u Banjaluci i RS i dalje mogu očekivati konkretnu finansijsku pomoć Republike Hrvatske?

U Hrvatskoj postoji Ured za Hrvate izvan Hrvatske, sa relativno respektabilnim budžetom. Trenutno se u nekoliko sela oko Prijedora ulaže u infrastrukturu, imaju problema da budu priključeni na energetski sustav Republike Srpske. Daju se sredstva i za kuće koje su zapuštene. Uspjeli smo dogovoriti sa institucijama RS i da se još neki putevi poprave. Pokušavamo ljudima vratiti taj osjećaj normalnosti, ako ništa drugo. Svi moji razgovori koje sam vodio sa institucijama RS, pokazuju svijest o tome da je to važno, na kraju, to je dio i RS, to su i njihovi građani.
Kada je riječ o Katoličkom školskom centru, ovoga momenta Republika Hrvatska subvencionira nešto više nego što bi se to trebalo, budući da je to ipak dio programa ovoga entiteta. Išli smo pokušati razgovarati, jer ako u Bihaću ovaj centar funkcionira, nema razloga da ne funkcionira i u Banjaluci, s tim da preko 70 posto djece koji pohađaju centar nisu Hrvati. Razgovarao sam i sa gradonačelnikom, najavio sam se i u Vladu RS, ne da stvaram problem, već u želji da ovo pitanje riješimo.

U gradu postoje samo dva udruženja sa hrvatskim predznakom. To su hrvatsko pjevačko društvo “Nada” i hrvatski “Radiša”, koji čine Zajednicu Hrvata. Međutim, nijedno udruženje nije na budžetu. Može li se po tom pitnju nešto uraditi?

Nema potrebe da se konzulat spori sa Gradom da li kulturno društvo “Nada” treba ili ne treba djelovati. Ja mislim da treba. U pitanju nije neka krupna stvar, u pitanju je kirija, a to niti lokalna samouprava Grada Banjaluke, niti Vlada RS ne smiju dopustiti. To ne smije dopustiti ni hrvatski konzulat. Trebaju se pronaći neka rješenja.

Znači, to će biti rješeno?

Doista nisu u pitanju neki novci ili nešto posebno da bi to društvo normalno funkcioniralo. Tu treba imati samo malo razumijevanja i pronaći adekvatno rješenje. Mislim da je to zaista moguće riješiti bez većeg napora.

Da li ste u kontaktu sa hrvatskim povratnicima, šta ističu kao svoje najveće probleme?

Nezaposlenost, besperspektivnost. Bez stvaranja nekog pomaka, bojim se da će ovi problemi i dalje biti dio svakodnevnice, ne samo Hrvata, već svih građana.

Eventualno negativno iskustvo sa šalterskim radnikom ne znači da je to opća politika. To je ta banalnost i, po neki put, ako neki pojedinac kaže nešto neprimjereno, ne znači da je to službena politika. Ima političkih slučajeva, ali oni su marginalni i ne doživljavam ih kao opći trend ove politike.

Ovaj dio BiH je uvijek gravitirao ka Hrvatskoj. Kako biste ocijenili saradnju u oblastima privrede, kulture, nauke i obrazovanja?

Narodno pozorište RS trenutno priprema suradnju sa kazalištem u Osijeku. Također, predstavnici Arhitektonskog fakulteta će ovih dana posjetiti osječki Građevinski fakultet. koji je izrazio želju da otvori arhitektonski odjel. Naime, to je jedan projekt, a Arhitektonski fakultet iz Banjaluke bi podržao taj projekat, uslijedila bi i razmjena profesora i literature.

Veliko interesovanje postoji i za gospodarsku suradnju. Postoji interes nekih hrvatskih kompanija, manjih, čak i novih, koje su nastale u posljednjih 20-ak godina, koje smatraju da je ovo tržište zanimljivo i traže određenu suradnju. Uglavnom gospodarstvenici pronalaze kanale, kapital ne poznaje granice.

Kada uspoređujem Hrvatsku i RS, vidim da su ceste problem. Hrvatska građevinska operativa, koja je ovoga momenta možda jedna od najboljih u Evropi, zapravo čeka jedan ovakav izazov da se javi na tender, da dođe i radi ovdje i da iskustvo i ono što je do jučer radila u Hrvatskoj prenese i u RS. Nadam se da ćemo i ovaj most koji nas treba spojiti uskoro izgraditi. Dogovorio sam se sa predsjednikom Miloradom Dodikom da bi prvi radovi mogli početi već na proljeće. To nam je zaista potrebno, jer ući i izaći iz RS nije nimalo jednostavno.

Kada se sve sabere, moj utisak je da je suradnja u svim oblastima bolja iz godine u godinu. Nigdje nisam naišao na zatvorena vrata, stoga sam uvjeren da će u toku mog mandata biti još dosta toga urađeno na obostrano zadovoljstvo.

Buka

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here