BiH i Hrvatska su bogate vodom, samo da je ne proliju

Izuzev sporta i ponešto kulturne baštine, malo je drugoga čime se zemlje ove regije mogu svrstati u sam europski ili svjetski vrh. Jedno od toga je voda, tzv. plavo zlato koje će do kraja ovog stoljeća preuzeti strateški značaj kakav danas ima nafta.

Piše: Miroslav Filipović

Premda su nevelike površinom i brojem stanovnika, Hrvatska, Slovenija, a naročito Bosna i Hercegovina, po obnovljivim izvorima i zalihama pitke vode su u samom vrhu.

Sve to, naravno, računajući “po glavi stanovnika”, jer neće ni Bosna i Hercegovina ni Hrvatska spašavati žedni svijet, ali su među malobrojnim, prirodno povlaštenim zemljama koje dugoročno ne bi trebale brinuti zbog nestašice pitke vode.

No, baš stoga pred spomenutim zemljama stoje izazovi. Prvi takav, koji nije samo lokalni nego i globalni, tiče se sve veće strepnje da će voda od javnog dobra postati komercijalna roba.

Blagodat pitke vode iz slavine

Rijetka je blagodat koju uživamo na ovim prostorima. Za razliku od većine ostalog svijeta, možemo piti vodu iz slavine. Kolikogod se proizvođači flaširane vode trudili (i uspijevali) agresivnim kampanjama uvjeriti da je njihova voda “punjena na izvoru” bolja od komunalne, voda iz slavine privilegija je koje bi trebali biti svjesni i duboko je poštovati.

Međutim, države poput Bosne i Hercegovine ili Hrvatske u dugovima su do grla i njihova financijska iscrpljenost lako ih može dovesti do zida pred kojim neće imati mnogo izbora nego prodavati ili davati u koncesije svoja javna dobra i komunalnu infrastrukturu.

Diljem Europe već se dulje vrijeme odvija privatizacija voda “na mala vrata” upravo ulaskom velikih koncerna u vlasništva javnih vodovoda. Iako pritom ima i dobrih primjera, u većini slučajeva to je ipak rezultiralo padom ulaganja u vodoopskrbnu mrežu, a time i padom kvalitete vode te njenim drastičnim poskupljenjem.

Hrvatska, naprimjer, mora do 2023. godine po naputku Europske komisije uložiti u vodoopskrbnu mrežu čak 4,5 milijardi eura. Budući da budžeti većine gradova i općina teško mogu podnijeti taj financijski teret, jedna od vjerojatnijih opcija postaje privatizacija javnih vodovoda.

Govoreći o tim strepnjama, Tomislav Tomašević, voditelj ekološkog programa u hrvatskom uredu njemačke zaklade Heinrich Boll, napominje kako treba točno definirati što bi se eventualno “privatiziralo”.

Privatizacija ‘na mala vrata’

“Pogrešna je pretpostavka da se prodaju izvori pitke vode, već se radi o ulasku privatnog sektora u uslugu komunalne vodoopskrbe. Rijetko se događa da se na taj način privatizira infrastruktura, tj. vodovodna mreža. Obično se privatizira usluga vodoopskrbe tako što privatna poduzeća – uglavnom se radi o četiri multinacionalne korporacije: Veoliji i Suezu iz Francuske, španjolskom FCC te njemačkom RWE – dobivaju kroz koncesiju monopol nad upravljanjem vodovodnom mrežom te isporukom i naplatom vodoopskrbe kućanstvima i poduzećima na deset, dvadeset ili više godina”, kaže Tomašević.

Pitanje je mogu li se zemlje poput Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, koje su, srazmjerno veličini i broju stanovnika, u samom europskom vrhu prema obnovljivim izvorima vode i vodnim zalihama, oduprijeti prodaji resursa. Tomašević smatra takav scenarij ekstremnim, jer je ustavima i zakonima država obično zabranjena privatizacija izvora pitke vode. No, postoji druga “kvaka”.

“Nažalost, realniji je scenarij koji prijeti Hrvatskoj i državama u susjedstvu da budu prisiljene prodati vodovodnu infrastrukturu, što je gotovo jednako pogubno. Naime, komunalna poduzeća za vodoopskrbu, koja su trenutno u javnom vlasništvu, često služe za politička kadroviranja te zbog toga loše upravljaju vodnim resursima. A zbog namještanja građevinskih poslova stranačkim partnerima njihovi poslovi često budu preplaćeni. Sve to rezultira prevelikim zaduživanjem lokalnih vlasti koje su vlasnici i komunalnih poduzeća i vodovoda, pa se bojim da takav scenarij dugoročno vodi ka privatizaciji vodovodne mreže kako bi se pokrili dugovi”, kaže Tomašević.

Javno dobro ili komercijalna roba

Rješenje bi, prema njegovom mišljenju, bilo u participativnom upravljanju komunalnim poduzećima za vodoopskrbu, kakvo se već prakticira ponegdje u Europi, recimo u francuskom Grenobleu. Ondje u upravi komunalnog poduzeća skupa s političarima sjede i predstavnici korisnika, sindikata i civilnih udruga uspješno brinući da se novcem upravlja odgovorno i na održiv način.

Suština čitavog problema s vodom jest u tome da ona zauvijek treba ostati javno dobro. Rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2010. godine pravo na vodu proglašeno je ljudskim pravom. To znači da svaki čovjek ima pravo na nju u dovoljnoj količini u prema prihvatljivoj cijeni. No, oko 900 milijuna ljudi u svijetu još je bez pristupa čistoj pitkoj vodi.

S druge strane, jačaju mahom korporacijski zahtjevi za njenom potpunom komercijalizacijom i proglašavanjem robom. Sve je to dio ekonomskih ratova za vodu koji se diljem svijeta već vode, a u budućnosti bi mogli eskalirati i u oružane.

“Točno je da postoji sve veći pritisak da se voda tretira kao roba na tržištu, ali s druge strane postoji i sve veći pritisak da postane javno dobro dostupno svima. U Europskoj uniji sve je snažniji trend ‘rekomunalizacije’, odnosno vraćanja privatiziranih vodnih usluga u javne ruke, a jača i pokret civilnog društva za vodu kao javno dobro.

Prije dvije godine prva uspješna službena peticija na razini EU, koja je prikupila skoro dva milijuna potpisa, bila je upravo ona za vodu kao javno dobro i protiv privatizacije vodnih usluga. U Italiji je prvi uspješni referendum u posljednja dva desetljeća također bio protiv privatizacije vodnih usluga. Ovih dana je 80.000 građana u Dublinu prosvjedovalo protiv naplate vodnih usluga koje irska vlada namjerava uvesti. Očito postoje sve veći ekonomski i geopolitički interesi za osvajanje, privatizaciju i prodaju vode kao robe na tržištu, no postoji i sve veći društveni otpor takvim namjerama”, zaključuje Tomašević.

Balkan neće ostati žedan

S više od 500.000 kubnih metara per capita Island je najbogatiji pitkom vodom na svijetu. Na drugom kraju su Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati, s manje od 20 kubnih metara po stanovniku.

U regiji prednjači Bosna i Hercegovina s 9.400 kubnih metara pitke vode, a slijede Hrvatska s 8.500 i Albanija s 8.300 kubnih metara po stanovniku. Najmanje obnovljivih zaliha pitke vode u ovoj regiji imaju Makedonija (2.600 m3) i Srbija (1.200 m3). Crna Gora, recimo, ima goleme vodne resurse, no trećini njenog teritorija kronično manjka pitke vode.

Sve u svemu, Balkan ne bi trebao ostati žedan.

Al Jazeera