Bez mene, molim

U memetičkoj znanosti pojava je odavno poznata i zove se Godwinov zakon. Još je internet bio interna sveučilišna zajebancija kad je Mike Godwin, mladi doktorand prava na Texas University, uočio neke neobične obrasce ponašanja na BBS-forumima ili newsgroup-raspravama na Usenetu.

Piše: Boris Dežulović

Pojmovi poput „BBS-foruma“, „news-grupe“, „Useneta“ ili „rasprave“ mladima danas, jasno, ništa ne znače, ali nekad davno ljudi su mislili da će upravo tome – dakle širenju ideja i raspravama o njima – jednog dana Internet i služiti. Govorim u futuru jer se romantična zamisao živog, akademskog interneta raspala u samom začetku: već te 1990. – dobru godinu prije nego što je Berners-Leejev WorldWideWeb uopće postao javno dobro! – Mike Godwin je prateći prve akademske online-diskusije opazio fenomen koji će povijest i memetika zapisati kao rečeni Godwinov zakon: što je online-rasprava dulja, to je izvjesnije da će se netko u njoj referirati na Adolfa Hitlera i naciste.

Godwinov zakon nije poznavao izuzetaka. Bez obzira o čemu se u news-grupama raspravljalo, posve svejedno je li bila riječ o baseballu, književnosti, jazzu ili, kad smo već kod memetike, Dawkinsovoj teoriji kulturne evolucije, prije ili kasnije – a što kasnije, to prije – netko bi nekoga usporedio s Hitlerom, a njegove argumente diskvalificirao kao nacističke, nakon čega bi se rasprava, jasno, pretvorila u kafansku tučnjavu.

Primitivno logičko oruđe „reductio ad Hitlerum“, izravno izvedeno iz „reductio ad absurdum“, čuveni je filozof Leo Strauss, istina, prepoznao punih četrdeset godina ranije, dok su se polemike vodile u znanstvenim časopisima, filozofskim kružocima i kasnovečernjim panelima na trećim programima radija, a Hitler još bio živa, nezarasla rana zapadne civilizacije i njena referentna nulta etička točka. Tek pojavom interneta i demokratizacijom rasprave – kad su Hitler i nacizam uspostavljeni kao Dawkinsovi memovi – „reductio ad Hitlerum“ u polemiku je uveden kao obavezna točka dnevnog reda.

„Globalna povezanost“ kao topao, vlažan humus za naciste

Ono u što su se potom pretvorile online-rasprave – ako se to raspravama uopće nazvati smije – dogodilo se mnogo ranije nego što biste mogli pretpostaviti. Kad je 1994. u jednom memetičkom eksperimentu Mike Godwin iz čiste zajebancije u online polemike posijao vlastitu teoriju, u realnom je vremenu mogao pratiti kako zaživljava i proizvodi vlastite korolarne rukavce. U jednoj od njih jedan od pionira internetske teoretike Gerard van der Leun izveo je tako nešto što bi se moglo nazvati „deductio ad Hitlerum“, a u teoriji Godwinova zakona ostalo je zapisano kao „Van der Leunov zaključak“: što globalna povezanost raste, to je izvjesnije da će se u online-raspravi na kraju zaista pojaviti nacisti.

Van der Leun je bio zastrašujuće u pravu. Godina je, podsjećam, 1994.: „globalnu povezanost“ kao topao, vlažan humus za naciste Van der Leun je prepoznao već u paleolitu interneta, prije Yahooa, Googlea i bloga, u vrijeme kad je još uvijek – znam, teško je vjerovati – više pošte išlo žutim poštanskim kamionima nego e-mailom, koncept običnog web-foruma bio cool-novotarija, Fejs devedesetih, a javni Internet u Hrvatskoj, na primjer, tek fantastična budućnost.

Danas, dvadeset i koju godinu kasnije, već i Godwinov zakon, a kamoli Van der Leunov amandman, izgledaju bolno naivno i zastarjelo. „Globalna povezanost“ u međuvremenu je dostigla apsolutnu vrijednost i više ne predstavlja fenomen, već podrazumijevajuće životno okruženje: e-mail, forumi i chatovi pripadaju internetskoj arheologiji, rasprava ili ono što u nedostatku bolje riječi još uvijek tako zovemo preselilo se na globalne društvene mreže, poput Facebooka ili Twittera – čak i kad je organizirana kao komentiranje novinskog teksta, pod člankom na novinskom sajtu ili news-portalu, u njoj se sudjeluje s Facebookove platforme – a naciste ne samo da više ne treba čekati kao Van der Leunovu izvedenicu iz Godwinova zakona, već domalo više nikoga osim njih tamo neće ni biti.

Blut-und-boden teorije i prakse

O svemu tome razmišljam dok na internetskoj stranici riječkog Novog lista čitam komentare ispod teksta Sanje Modrić „Ovakve komemoracije moraju prestati“, u kojemu autorica povodom obilježavanja obljetnice pada Vukovara kritički propituje trajnu „atmosferu sprovoda“ i predlaže da se umjesto „službenog godišnjeg žalovanja“ u tom gradu slave mir i život. Stav svakako poticajan za argumentiranu raspravu, pa bih u nekom drugom svemiru, ili barem vremenu – onom Godwinovom, recimo – mogao reći kako nakon dužeg vremena na „komentare čitatelja“ nisam povirio da se uvjerim u već poznato, već da otkrijem još nepoznato.

Kako dakle izgledaju „komentari“, odnosno rasprava o tezi Sanje Modrić? „Za obljetnicu smrti vaše mame – tulum i vatromet!“ „Ako se danas pobiju svi zaslužni zlikovci, od sutra slavimo život.“ „Zna svijet vaše srbo-četničke laži.“ „Ovakve bljuvotine od članka trebaju prestati i zakonom kažnjavati.“ „Tko dopusti da se ovo objavi, odmah na sud!“ „Ja se slažem s ‘novinarkom’, ali tek kada organizira veselicu u Jasenovcu.“ „Od kud ovoj pokvarenoj kalašturi, glasnici orjunaštva i očitoj zagovornici zaborava srbijanske agresije pravo spominjanja imena i žrtve Vukovara? Bi li ova beštija napisala nešto slično za Jasenovac ili Aušvic?“ I tako dalje, u svemu više od stotinu komentara, od kojih su njih više od devedeset posto bili tek uvrede, šamari i slinave psovke, te nekoliko prilično nedvosmislenih i u međuvremenu izbrisanih prijetnji smrću.

„Raspravu“ o članku Sanje Modrić izabrao sam nasumce, a nije čak ni blizu najgore: mogao je to biti bilo koji tekst bilo kojeg hrvatskog autora koji ne uliježe u utabanu i zadanu patriotsku prtinu, ili jednostavno bilo koji tekst bilo kojeg autora o bilo čemu, jednako bi se pod njim podmazivala užad za javni linč unutrašnjih neprijatelja. Takozvani „komentari“ na hrvatskom internetu odavno su postali javni zahodi, inkvizicijski podrumi i srednjovjekovni trgovi s lomačama, ako su ikad zapravo i bili išta više.

Kako, eto, naivno odavde izgleda Van der Leunova popularno-znanstvena pretpostavka o mogućnosti pojave nacista! Složimo li se, dakako, da nije ni mislio na Hitlerove nacional-socijaliste – tih devedesetih tek onemoćale starce bez osobitih online-ambicija – već na militantne suvremene baštinike blut-und-boden teorije i prakse, u Hrvatskoj se oni pojavljuju već na početku „rasprave“, obeshrabrujući svaku smislenu diskusiju, koja nakon toga i nije ništa drugo doli zapisnik sjednice pokretnog prijekog suda.

Srbin, gulag, Jasenovac

Ako ovdje, naime, išta vrijedi ona Godwinova „duljina rasprave“, koja empirijski dokazano povećava vjerojatnost uplitanja Hitlera, onda vrijedi tek kao jamstvo posve izvjesne njegove afirmacije. Davno je, naime, bilo kad su Führer i njegovi šegrti u Hrvatskoj posljednji put bili nulta etička točka, od koje se mjeri Zlo.

Hrvatska inačica Godwinova zakona jednako ne poznaje izuzetke. Bez obzira koji se, čiji i kakav tekst komentira, posve svejedno je li riječ o nogometu, vrtlarstvu, koncertu Justina Biebera u zagrebačkoj Areni ili Dawkinsovoj teoriji kulturne evolucije, rasprava se od početka vodi samo i isključivo o tome je li autor članka srbin, pišu li srbi s velikim slovom, je li Jasenovac bio radni logor otvorenog tipa ili komunistički gulag, jesu li na Bleiburgu ubijeni regularni pripadnici hrvatske vojske ili nevini civili, je li Ante Pavelić imao izbora i je li Hitler bio baš toliki demon kakvim ga predstavljaju ljevičarska piskarala. U vrijeme dok sam još pratio taj fenomen službeni državni rekord je bila srbočetnička gamad u drugom komentaru teksta o proljetnoj preventivi buha i krpelja kod kućnih ljubimaca.

Znajući da je tako od samog početka, posve je nejasno čemu zapravo služi opcija komentiranja članaka na portalima. Ili nacisti u ovoj zemlji imaju najviše para, ili su veliki oglašivači potpuni debili: ne postoji treće objašnjenje zašto bi ta, kako se zove, „interakcija“, odnosno broj komentara i famoznih pripadajućih klikova bili iole relevantan pokazatelj bilo čega i bilo kome: čak i kad je stotinu komentara, pa sve i da je svaki postavila druga osoba, to je i dalje samo stotinu ljudi, za koliko se ni trgovcu teflonskim tavama ne isplati raditi prezentaciju, a kamoli automobilskoj industriji uložiti u reklamu.

Teško, međutim, da se ja u ekonomiju i marketing razumijem bolje od proizvođača automobila i trgovaca teflonskim tavama. Naravno da postoji treće objašnjenje.

Brossardov komentar

„Rasprave“ o člancima na news-portalima imaju, naime, drugi jedan i vrlo znanstveno dokazani efekt. Prije tri godine redakcija online-izdanja uglednog popularno-znanstvenog časopisa Popular Science odlučila se na pionirski korak i potpuno ukidanje opcije komentiranja svojih tekstova. Nije to bila odluka u afektu, već – kako i priliči znanstvenom časopisu – utemeljena na istraživanjima, poput onoga što ga je proveo Dominique Brossard, profesor na Sveučilištu Wisconsin, koji je postavljao eksperimentalne uvredljive komentare ispod članaka, prateći kako će utjecati na raspravu. Ispod teksta o nanotehnologiji, recimo, Brossard bi postavio komentar “ako ne vidite prednosti nanotehnologije, onda ste stvarno idioti”, nakon čega bi se rasprava pretvorila u galamu, a sudionici potpuno podijelili, u pravilu mnogo netolerantniji nego što su bili prije Brossardova „komentara“. Koji bi se tako ispostavio ne samo kao ključni kanalizator čitateljske recepcije članka, već u konačnici i kao efikasniji moderator javnog mnijenja nego sam članak.

A riječ je, podsjećam, bila o znanstvenom časopisu, članku o nanotehnologiji i zainteresiranoj čitateljskoj zajednici.

Ne treba, jasno, biti profesor na Sveučilištu Wisconsin da se ti fenomeni uoče i na hrvatskom online-terotoriju: osim „onda ste stvarno idioti/srbi/jugoslaveni/cigani/četnici“ tamo jedva da ičega drugog uopće i ima. Dopustimo li dakle mogućnost, ako već ne i saznanje, da takvi komentari mijenjaju recepciju članka i oblikuju javno mnijenje, nije pitanje je li od svakog pojedinačnog komentara zlokobnija posljedica inzistiranja na takvoj „raspravi“, već jesu li zlokobniji njeni razlozi i motivi. Čak i kad su ekonomski, ili – preciznije – upravo kad su ekonomski. Napravite, recimo, sami malo istraživanje među prijateljima i poznanicima, i više od broja ljudi što čitaju komentare ispod članaka iznenadit će vas samo broj ljudi koji čitaju samo te komentare.

Otkrit ćete tako da se ja ne razumijem u medijsku ekonomiju barem onoliko koliko i kemijska ili automobilska industrija u Van der Luenovu teoriju internetskog nacizma.

Pa ako je tako, neće biti neke osobite štete ako nastavite bez mene.

N1

Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here